U subotu, 5. travnja 2014., održan je posljednji ovogodišnji susret Korizmenog tečaja za župne animatore u organizaciji Katehetskog ureda Porečke i Pulske biskupije. Predavanje o karitativnim aspektima djelovanja Blaženika, pod nazivom „Blaženi Miroslav Bulešić i čovjek u potrebi“ održao je preč. Željko Zec, ravnatelj dijecezanskog Caritasa.
Bulešić je veliki Božji dar Crkvi u Istri i Crkvi općenito, i upravo bi nam on i njegova beatifikacija, trebali biti prekretnica u življenju i očitovanju vjere. Predavač je zatim istaknuo važnost uloge animatora u župnim zajednicama, koje mogu biti efikasne i snažne crkvene zajednice samo ako imaju angažirane i zauzete župne suradnike s marljivošću kakva je krasila bl. Miroslava Bulešića. Bulešićev kratak život kao u jezgri donosi njegov karitativni rad, rekao je preč. Zec te spominjući ukratko Blaženikov curiculum vitae donio pregled njegovog odnosa prema karitativnom djelovanju tijekom života, sa posebnim naglaskom na pobožnost te socijalnu osjetljivost prema najpotrebnijima.
Nakon vjerske pouke u župi u djetinjoj dobi, koja je bila popraćena skromnošću koja se je razvijala odrastanjem u brojnoj obitelji te primjerom milosrdnog odnosa njegovih roditelja prema siromasima, Bulešić odlazi u Sjemenište gdje razvija solidarnost sa drugim bogoslovima. Predavač se i sam prisjetio odrastanja djece u istarskom ruralnom miljeu: poštivanje Božjih i Crkvenih zapovijedi, kilometri pješačenja za odlazak na misu i vjeronauk, vjerska pouka tijekom ljetnih praznika. Tu je Miroslav Bulešić čuo „Tjelesna djela milosrđa“: „gladne nahraniti, žedne napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, roba otkupiti i mrtva pokopati.“ U obiteljskom domu stekao je radne navike. Njegovi roditelji nisu mu mogli puno pomagati, jer su dijelili sudbinu tadašnjih žitelja Istre. Miro je u Rimu, tijekom nastavka studija, nadahnut velikanima Crkve, razvijao svoju duhovnost, a svećenički red primio je s izuzetnim strahopoštovanjem. Za svoju pastoralnu zauzetost bl. Miroslav se nadahnjivao na liku i djelu sv. Pavla, „Bijah svima sve, da pošto poto neke spasim“, i napose na njegovoj teologiji karitativnog djelovanja, „uzajamno pomaganje među Crkvama znak je njihova jedinstva, te ih utvrđuje u vjeri da su jedno tijelo u Kristu“.
U prvoj svojoj župi, Baderni, mladi se je Miro svim svojim žarom predao pastoralu i radu u tim teškim i pogibeljnim ratnim vremenima i uz rizik vlastitoga života. Njegov je rad javna stvar, zahtijeva odgoj u vjeri, javnost zajedništva, treba okupljati vjernike, naviještati, a špijuni su na svakom koraku. S jednakim se žarom Miro predaje i slavljenju sakramenata i posluživanju potrebitima, karitativnom djelovanju. Sve je to u ratnim prilikama bilo izuzetno teško i Miro se u ugroženim župama hrabro zauzimao za svoje župljane, ali ne samo za njih: „Ja sam katolički svećenik i podijeliti ću svete sakramente svima koji ih traže, i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu“. No on je bio spreman isto tako svakome i pomoći jer mu je pred očima bio čovjek naprosto, bez svog političkog predznaka. Ali, koje li opasnosti, ako pomažeš jednome goni te drugi, ako drugome goni te treći. Blaženik nije odustao, bio je spreman pomoći čovjeku u njegovoj potrebi kao milosrdni Samaritanac. On je tako mlad stekao format čovjeka Samaritanca, naglasio je predavač, a nadahnuće je nalazio isključivo u liku Isusa Krista, kako je često naglašavao i u svojim propovijedima.
I u Kanfanaru je s velikom pastoralnom revnošću obavljao svoje svećeničko poslanje, te svekolikim pastoralnim angažmanom nastojao zaštititi vjernike, napose mlade od pogubnog ateističkog utjecaja komunističkih vlasti. U svemu ga je „tjerala“ ljubav prema čovjeku u potrebi. Blaženik je imao veliko srce za siromašne. Njegova kuća i ukućani bili su uvijek otvoreni za sve koji su tražili njegovo razumijevanje i pomoć. On je sam pozivao da mu se bez ikakva obzira obrate svi koji bi se našli u kakvoj teškoći: „K meni može doći svatko, za sve o čemu znade da mu mogu pomoći, siromah neka se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam nešto ja, imat će i on. Siromahe sam uvijek volio, volim ih i voljeti ću ih. Pomoći ću im u mjeri mojih mogućnosti“. To pokazuje i primjer, zapisan u životopisima, kako je siromašnom starcu sa uzetom rukom, nakon što ga je njegova majka nahranila,vidjevši da ima staru razderanu košulju, podario svoju. Dok je bio podravnatelj u Sjemeništu Miro je doznao za smrt susjeda, za kojim je ostala udovica sa troje male djece. Skupio je novac i odnio ga udovici. Ti konkretni primjeri potvrđuju njegovu formaciju i pokazuju kako je u tim opasnim ratnim i poratnim godinama neumorno karitativno djelovao. Među sjemeništarcima je razvijao kroz odgoj i obrazovanje, odnos pomoći i kolegijalnosti.
U to je vrijeme bio i tajnik Zbora svećenika sv. Pavla, i u toj ulozi zdušno se zauzimao za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a napose je pomagao i hrabrio mlade svećenike u njihovom pastoralnom djelovanju, u poteškoćama boljševizirane društvene zbilje. Ako je Caritas ljubav koja ima oči i uši da vidi i čuje čovjeka u potrebi, onda ona tjera na akciju, ne pita se cijena da bi se pomoglo. To je zadatak na koji se Blaženik odgojem spremao, a studijem i ređenjem pripremio da bi svojim kratkim životom postao “Caritas našoj istarskoj Crkvi“.
Od njega je potrebno učiti, jer Blaženik je do kraja usvojio Isusovo pravilo, „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta“. Znao je da biti kršćanin znači biti budan i angažiran, animator u zgodno i nezgodno vrijeme, a našim župama u Istri itekako je potrebno upravo takvih animatora. Slika župe u mnogome će ovisiti o vama, zauzetim laicima, animatorima, ne isključujući ulogu svećenika, rekao je predavač obraćajući se okupljenima. Potrebno je sebe dati u onome što radiš, ali treba nas voditi duh kakav je vodio bl. Miroslava Bulešića, zaključio je preč. Zec.
Uslijedile su radionice na temu karitativnog djelovanja koje su vodili preč. Milan Mužina i preč. Mladen Matika, a susret je zaključen zajedničkim misnim slavljem koje je predvodio mons. Vilim Grbac.
