Za svetkovinu Isusovog Uzašašća 3. lipnja 1943. godine Miroslav Bulešić je zapisao u svoj ‘Duhovni dnevnik’:
“Blagdan veselja i radosti!
Vrhovni Svećenik uzašao je na nebo i sjedi ob desnu Oca, da vrši svoju svećeničku zadaću. – Isuse Svećeniče, daj da moje misli, moja djela, moje želje budu združene s Tvojima. Daj da budem svećenik, pravi svećenik, kakvim me Ti hoćeš…”
No za istu svetkovinu Uzašašća vlč. Miroslav pripremio je i održao propovijed koja je ostala do danas sačuvana. – Propovijed je izrekao u nekoj rimskoj župi gdje je pastoralno pomagao. Napisana je, dakako, na talijanskom jeziku; mi prenosimo njen glavni dio u hrvatskom prijevodu. Vlč. Miroslav započinje:
“Ovo je blagdan radosti, jer današnji dan je blagdan pobjede i slavlja. Isus Krist je izvršio djelo koje mu je povjerio nebeski Otac; sada se vraća u slavi i veličanstvu da preuzme mjesto koje je od prije imao: sjedi ob desnu Očevu. On koji je pobijedio smrt, svijet, đavla – sada preuzima nagradu. – Od radosti klikću anđeli dok vide svojega Kralja kako se vraća nakon obavljenog poslanja, okrunjenog blistavim vijencem slave. Od toga kliktanja ne možemo i ne smijemo izostati ni mi, predragi vjernici: radi nas je Krist sišao s neba, radi nas je bilo njegovo rođenje u siromaštvu, radi nas je on trpio, radi nas je umro i uskrsnuo, a potom i uzašao na nebo. Sišao je s neba, postao je radi nas čovjekom, umro je na križu da nas oslobodi od đavolske vlasti, uskrsnuo je da bismo i mi uskrsnuli; uzašao je na nebo kako bismo i mi mogli ući u nebesko kraljevstvo. Pravedno je da mi koji smo Kristovi udovi budemo tamo gdje se nalazi on. Pravedno je da tijelo, kako se izražava apostol Pavao, bude ondje gdje je njegova Glava. A Krist nam je rekao: „Idem da vam u nebu pripravim mjesto. Ja uzlazim k Ocu mojemu i Ocu vašemu.“
Isus je molio: „Oče, ja hoću da tamo gdje sam ja, bude i moj učenik.“
Gledajte koja je naša budućnost, naša sreća: radosno slavlje u raju!
Ali radost raja i proslavu mi moramo zaslužiti u sadašnjem životu: „Učenik ne može biti nad svojim Učiteljem“. Krist je stekao svoju slavu i pobjedu svojim trpljenjem, svojom mukom, svojom smrću. Tako moramo učiniti i mi. „Ako tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ „Ja sam put!“ – To je ono što i mi trebamo učiniti. Ili smo kršćani ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani moramo biti vjerni učenici Kristovi. S Kristom, slijedeći Krista moramo i mi nositi svoj križ, veći ili manji.(…)
Povjerimo se Kristu. On nam ponavlja bez prekida iz sakramenta svoje ljubavi: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti!“ Pođimo k njemu svi: i vi majke koje ste u boli, vi supruge, vi očevi, vi djeco – obratite se Kristu. On je izvor za svaku pomoć. I dok smo u boli Krist će nam ponoviti: “Adhuc modicum, još malo! I onda će završiti!” – Povežimo se uz Krista živom vjerom, čvrstim pouzdanjem i sinovskom ljubavlju prema njemu. Tako ćemo biti sigurni da ćemo doći do slave. – A onaj dan kada se On vrati u istoj slavi u kojoj ga opisuju ona dva anđela koja su sišla s neba, tada ćemo i mi doživjeti kako smo uzneseni na nebo, dok budemo čuli one slatke riječi: „Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!”
Propovijed je preuzeta iz knjige: Vjekoslav MILOVAN, Miroslav Bulešić svjedok Kristov.