MATE ŽMAK-MATEŠIĆ, sin pok. Mate i pok. Marije Šverko, rođen u Lanišću 17. travnja 1922. Umirovljeni službenik nastanjen u Rijeci. Svoj iskaz dao je 8. kolovoza 2000.
Svjedok de visu [osobno vidio] o događajima u Lanišću; milicija ga je zadužila da uredi mrtvo tijelo Sluge Božjega i ispere mrlje njegove krvi. Kasnije je napisao kroniku o onim događajima, koja je objavljena 1997. pod naslovom „Krvava Krizma Lanišće 1947“. Osim toga, on je od novinara Zvane Črnje uspio dobiti pismo kojim je ovaj opozvao sve što je bio napisao u “Vjesniku“ nakon ubojstva vlč. Miroslava Bulešića.
Kad ste prvi put vidjeli i upoznali Slugu Božjega Miroslava Bulešića?
Prvi put susreo sam Miroslava Bulešića večer uoči krizme 23. kolovoza 1947. kad je došao autom u Lanišće zajedno s mons. Ukmarom. Drugi dan vidio sam ga u sakristiji kada je poljubio rane jednom starcu, ranjenom pred crkvom. Vidio sam ga kad je nakon krizme iz crkve išao u župni stan. Poslije ga više živoga nisam vidio.
Jeste li bili u crkvi za vrijeme krizme?
Bio sam kum na krizmi dvojici krizmanika. U crkvi su bili samo krizmanici i žene te dva muškarca kao predstavnici kumova. Mi ostali kumovi iz Lanišća ostali smo skupa sa svim drugim muškarcima izvan crkve da branimo nasilnicima ulaz u crkvu. Ja sam bio kod vratiju sakristije.
Kako ste vi doživjeli ta nemila događanja u Lanišću?
Mi branitelji crkve bili smo goloruki, dok su napadači bili naoružani: imali su barem jedan pištolj, čekiće, kolce… Započeo je među nama okršaj. I sam se čudim kako smo izdržali te napade. Napadača je po mojoj procjeni bilo oko 400 i mnoge od njih sam poznavao jer su bili iz susjednih mjesta.
Zbog čega je došlo do svih tih nemira?
Mislim da su nasilnici dobili naređenje od viših partijskih instanci, ali ne vjerujem da su dobili naputak da ubiju, nego samo da spriječe krizmu i zaplaše narod da ne ide u crkvu. Više se godina krizma nije mogla održati za vrijeme II. svjetskog rata te se broj krizmanika namnožio. Narod je bio uz Crkvu, velik broj mladih također, a to je komuniste iritiralo.
Opišite nam susret Miroslava Bulešića sa starcem u sakristiji.
Vidio sam kako je Miroslav Bulešić u sakristiji poljubio rane starcu Ivanu Grpcu Zvanuc, koje je zadobio prigodom obrane crkve. Doživio sam taj Bulešićev čin kao svjedočanstvo i priznanje tom čovjeku zbog njegove spremnosti na žrtvu zbog Krista.
Kako su se odvijali događaji nakon mise i krizme; provala nasilnika u župnu kuću?
Kad je došla milicija mi smo odbacili kamenje i kolce na tlo misleći da će oni držati red, ali nisu. Župnik Cek pozvao je komandira milicije u kuću. Ali kratko nakon što je ušla milicija, provalili su u kuću nasilnici pri čemu su se neki od nas branitelja uhvatili za glavu ne sluteći ništa dobro. Ja sam se tada nalazio 20-tak metara od kućnih vrata. Dobro sam vidio, kao i svi ostali pred kućom, kada je ubojica izašao iz kuće s okrvavljenim nožem i rukom. Znali smo da se dogodila tragedija. Mislili smo da su sva tri svećenika umorena.
Opišite nam kako je teklo uređivanje tijela pokojnog Bulešića u župnom stanu.
Bio sam u grupi ljudi kojima je te večeri komandir milicije naredio da urede pokojnika i očiste prostoriju u župnom stanu. Nekoliko dana nakon toga u svojoj bilježnici opisao sam taj događaj. Prijepis sa vlastoručnim potpisom dostavljam ovom sudu. Ovdje stoga mogu samo ukratko ponoviti što sam tu već naveo.
Našli smo tijelo u sredini kancelarije, na leđima. Bili smo troje, dva muškarca i jedan žena. Uzeli smo ga, stavili na stol i oprali ga do pojasa. U gornjoj sobi uzeli smo zavoj kojim smo mu omotali vrat i čistu košulju koju smo mu navukli. Položili smo ga na stol u kancelariji (tinel). Zatim smo pokupili krv.
Svojim sam rukama zgrušenu mučenikovu krv skupio u lavor i odnio iza sakristije te prosuo preko zida na zemlju staroga groblja. Nakon toga sam se vratio u kuću i oprao pod, ali ostala je mrlja krvi na podu i na zidu kojeg nismo ni prali.
Ovo su tek glavne činjenice, a opširniji opis o svemu, a pogotovo o mučenikovim ranama, može se naći u mom prije spomenutom opisu.
Koja su vaša sjećanja na pogreb Miroslava Bulešića?
Pogreb vlč. Bulešića 26. kolovoza 1947. protekao je dostojanstveno, bez ometanja. Sudjelovali su svi stanovnici Lanišća, taj dan se nije radilo. Njegov grob u Lanišću je odmah postalo mjesto molitve, a to je ostalo i do danas. Uspomena Miroslava Bulešića nije pala u zaborav već se sačuvala u narodu iako su se do demokratskih promjena ljudi plašili o tome govoriti
Kao svjedok koji je vidio mučenikove rane i skupio mučenikovu krv duboko sam u sebi uvjeren da je Bulešić podnio to mučeništvo zbog mržnje prema vjeri i Kristu. Osvjedočen u to ja mu se stalno molim kao mučeniku.