SVEĆ. IVAN JELOVAC, sin pok. Ivana i pok. Judite Milokanović, rođen u Kringi 13. siječnja 1922., župnik u Vrsaru. Svjedočanstvo je dao 13. studenog 2000.
Svjedok je bio kapelan u Buzetu i prisutan u župskoj crkvi kada je 23. kolovoza 1947. nasilno spriječeno podjeljivanje krizme. Sjeća se odvažnosti kojom se vlč. Miroslav suprotstavio komunistima, i njihove prijetnje: “Platit ćeš ti nama to!“ Potvrđuje da postoji glas o mučeništvu. Uza svu protivnost komunističkog režima, svjedok je i osobno javno pokazivao na Slugu Božjega kao uzorita svećenika i mučenika za vjeru.
Otkada i kako poznajete Slugu Božjega?
Pobliže sam upoznao Slugu Božjega kao bogoslov početkom rujna 1946. na putu za Zagreb, prilikom posjeta nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu, kad je Sluga Božji bio župnik u Kanfanaru, i kasnije kao podravnatelja u sjemeništu u Pazinu 1947.
Možete li nam malo više reći o tom putu u Zagreb?
Putovali smo za Zagreb rudarskim kamionom. Sa mnom, s Bulešićem i drugima bio je vlč. Božo Milanović. Nadbiskup Stepinac nas je srdačno primio u svom nadbiskupskom dvoru. Iz tog susreta sjećam se da se nadbiskup Alojzije Stepinac nakratko zadržao po strani u razgovoru sa Slugom Božjim Miroslavom Bulešićem. Oni su bili dobri znanci sa studija u Rimu i nadbiskup Stepinac mu je pomagao dok je bio na studiju.
Što nam možete reći i posvjedočiti o Slugi Božjemu kao svećeniku?
Čitao sam više puta njegovu propovijed koju je održao na Veliki Petak 1946. u Kanfanaru, u kojoj me je impresionirao poznavanjem Svetog Pisma i primjena na tadašnje društvene prilike. Osvrtao se na progone i pritiske koje su vršile komunističke vlasti i zalagao se za pravdu.
Doživljavao sam ga kao produhovljenog čovjeka.
Glede petogodišnjeg plana htio je biti načelan, kao tajnik svećeničkog društva Sv. Pavla nije mogao u savjesti dati svoju podršku tom planu. Komunisti su se uvjerili u njegovu principijelnost i odlučnost da se bori za istinu, pravdu, slobodu savjesti, vjeru i narod.
Vi se dobro sjećate događaja oko krizme u Buzetu 23. kolovoza 1947., dan uoči događaja u Lanišću, gdje je također Miroslav Bulešić pratio mons. Ukmara. Vi ste tada bili tamo kapelan. Recite nam nešto o tome.
Da, dobro se sjećam tog događaja u subotu 23. kolovoza 1947. kada se trebala održati krizma u Buzetu. Prije nego se narod počeo skupljati svećenik Miroslav Bulešić klečao je negdje u trećoj ili četvrtoj klupi u desnom redu. Gledao sam ga i posebno me se dojmilo kako je sabrano molio časoslov.
Crkva je bila dupkom puna roditelja, više stotina krizmanika i kumova. Čim je mons. Ukmar počeo služiti svetu misu, nasilnici su provalili u crkvu na glavna vrata vičući: “Hoćemo biskupa… nećemo da nam popovi krizmaju djecu… zašto borci ne smiju kumovati?!” Bilo ih je 13 u haljetcima , većinom iz Sovinjskog sela Senja, ali mi nisu bili poznati. Mnoštvo se u crkvi preplašilo, djeca krizmanici su vrišteći bježali iz crkve na pobočna vrata te je crkva ostala prorijeđena.
Što se dalje u Buzetu događalo i kako se ponašao Sluga Božji u toj situaciji?
Na brzinu, kao po dogovoru, sa svećenikom Miroslavom Bulešićem na čelu, nas 6 svećenika pošli smo prema ulaznim vratima usprotiviti se tim nasilnicima, prolazeći između ljudi koji su ostali u crkvi i onih koji su došli podržavati nasilnike uz viku i bacanje rajčica. Mi smo se svećenici susreli s njima negdje 10-15 metara od ulaznih vratiju i napravili smo kordon prema napadačima. Prvi su progovorili svećenik Srećko Štifanić i Miroslav Bulešić koji je posebno naglasio: “Tako radeći vi postupate protiv međunarodnih konvencija!”, na što mu je jedan od napadača zaprijetio: “Platiti ćeš ti nama to!”
Dok smo ih zadržavali, misa je već bila pri završetku. Preostalih desetero djece s kumovima došli su bliže oltaru ne bi li se barem oni uspjeli krizmati. U međuvremenu nasilnici i mi pred njima bili smo gotovo pred balaustrom. Nekoliko njih je navaljivalo, neki su čak uspjeli preskočiti balaustru, ne bi li istjerali i te preostale krizmanike. Miroslav Bulešić, bojeći se da ne navale na oltar, pošao je pred njima i stao je pred svetohranište. Okrenut prema nasilnicima glasno reče: “Dalje ćete samo preko mene mrtvoga!” To sam čuo na svoje uši. U to je neka žena iz preostalog naroda viknula Miroslavu Bulešiću: “Zar te nije sram, tako lijepoga mladića s tom vražjom crnom kotulom na sebi!” Takvo nasilničko ponašanje i napadi prisilili su sve, mons. Ukmara, kumove i preostale krizmanike da se povuku u sakristiju.
Popodne je ipak održana krizma u Črnici…?
Pitao sam mons. Ukmara, Bulešića i župnika Silvanija da li se može organizirati krizma popodne u 16 sati u Črnici, tri kilometra udaljenoj od Buzeta. Dobio sam njihov pristanak, izašao iz crkve i onima koje sam pokraj crkve zatekao predložio da se organiziraju i dođu s djecom popodne u Črnicu gdje će se pokušati organizirati krizma. Na brzinu sam nešto pojeo u župnom stanu u Buzetu i biciklom pošao u Črnicu da na brzinu uredim crkvu i sakristiju te pripremim što je potrebno. Tamo je došao k meni u sakristiju jedan Črničanin i rekao: “Zar vi ovdje kanite držati krizmu? Ne znate li da je narod protiv toga?!” Odgovorio sam mu: “Da li narod predstavljaju one stotine ljudi koji su s djecom bili u crkvi u Buzetu ili nekoliko vas protivnika?”
Došlo je oko stotinjak djece s kumovima i pratnjom. Poredali su se ispred crkve, a uz njih s jedne i druge strane stali su muževi u haljetcima da za svaki slučaj brane djecu od napada. U crkvi je u to vrijeme Sluga Božji Miroslav Bulešić održao svoju posljednju propovijed kao pripremu na krizmu, koju ja međutim nisam mogao pratiti jer sam bio vani s krizmanicima (crkva je bila premalena da primi sve ljude). Krizma se održala bez poteškoća.
Kako ste doznali za mučeničku smrt svećenika Miroslava Bulešića?
Osobno u Lanišće nisam išao. Oko devet sati toga dana 24. kolovoza 1947. pošao sam u Črnicu održati misu, pokupiti krizmane listiće i pospremiti crkvu. Oko podne vraćao sam se u Buzet. Na podnožju grada ugledao me jedan pastir koji je čuvao stado ovaca i viknuo mi: “Velečasni stanite! U Lanišću krvi, krvi! Ubili su jednog svećenika!” Tako sam doznao za ubojstvo Miroslava Bulešića.
Što nam možete reći kako se zadržala uspomena na vlč. Miroslava Bulešića?
Njegova uspomena zadržala se u narodu, unatoč tome što se u komunističkom režimu nije smjelo spominjati ni njegov život ni njegova smrt. No bilo je i svećenika i vjernika, a ja sam jedan od tih, koji ne samo što nisu prekinuli govor o njemu nego su i javno ga spominjali kao uzor i mučenika za vjeru. Taj glas o mučeništvu i danas se nastavlja.
Kako Vi osobno doživljavate žrtvu i ubojstvo Miroslava Bulešića?
Osobno sam sretan što se pokrenulo po postulaturi pitanje proglašenja blaženim Miroslava Bulešića. Njemu sam se molio a sada ću se još više njemu moliti, jer ga držim mučenikom iz mržnje prema vjeri. Kad god se osjećam u bilo kojoj poteškoći ja se uvijek njemu preporučujem.