Smisao muke i mučeništva ostaje otvorenim pitanjem. Čak i kad razmatra nad Kristovom mukom, koja se kao savršeno predanje u ljubavi iz krvi Križa rasvijetlila u slavi Uskrsnuća, čovjek ostaje bez riječi pred bezumnošću zla. Smisao mučeništva zaklonjeno je sjenom zla u povijesti čovječanstva.
Da nema noža ne bi bilo ni krvi, da nema krvi, ne bi bilo takvog svjedočanstva vjere. Hoćemo li se zajedno sa svetim Pavlom zapitati je li blažen grijeh po kome se očitova Božansko milosrđe? Pred takvim dvosjeklim mačevima ljudske logike, polažemo oružje vlastitih umovanja. Pozvani smo razmatrati o predanosti očitovanoj u riječima i djelima, u djelatnoj ljubavi prema svakom čovjeku, o kojoj svjedoči i mladi život našeg novog blaženika.
Vode me kao janje na klanje, pisao je prorok Jeremija zacrtavši antipod svakoj pastoralnoj idili, koji se otkriva kao ljudska stvarnost već tisućljećima. Ali slika janjeta ukazuje na svjesni stav: pred nasiljem ostati ustrajan i blag.
Blagost čovjeka koji se ne opire zlu, već ga nosi i podnosi, to je smisao muke. Blagost tog čovjeka koji ne uzvraća na zlo zlim, od čina nečijeg bezumnog nasilja stvara vlastito svjedočanstvo. A povijest neumoljivo svjedoči da svijetli trag vjere ostaje: ubojstva i ubojica ljudi se ne vole sjećati, ali vole pamtiti živote pune smisla. Svjedočanstva vjere se pamte.
Kao i pred Kristovim križem: nasilje rimskih vojnika ništa je pred sjajem euharistijskog stola na kojem se Kristova žrtva uvijek iznova zahvalno prinosi za spas svakog čovjeka. Stoga čovjek koji živi pogleda uperenog u Krista može i svoj život zahvalno uliti u Kristovu žrtvu.
Tako postaje razvidno gdje prestaje djelo čovječje a počinje djelo Božje: učiniti od vlastite smrti i nečijeg grijeha izvor života za druge ljude. Pred tim činom čovjek smije zadivljeno kontemplirati zahvaljujući: U tebe se Gospodine uzdam, Ti si Bog moj, u Tvojoj je ruci sudbina moja. Samo tako može početi shvaćati zašto su haljine oprane u krvi Jaganjčevoj blistavo bijele.