Prošlog smo mjeseca lipnja na svetkovinu Srca Isusova zaključili Svećeničku godinu koju je papa Benedikt XVI. bio proglasio prošle godine za cijelu Katoličku crkvu (2009.-2010.), i to apostolskim pismom kojemu je kao podnaslov zapisao veliku istinu: Svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo. Sveti Otac nam je svima kao uzor pokazao svetog arškog župnika Ivana M. Vianneya. A mi u Istri imali smo pred očima, s pravom, i našeg župnika – mučenika vlč. Mira Bulešića. Podsjetimo se na put koji je njega doveo do svećeništva.
Miroslav Bulešić bio je u duši duboko potresen kad je one proljetne nedjelje 11. travnja 1943. godine nakon ređenja u Svetvinčentu mogao izjaviti: „Ja sam sada svećenik!“ Zapravo, bio je ne samo potresen, nego osjetio se upravo preobražen, osjetio je da je postao nešto posve novo, nešto što je ranije samo naslućivao i želio, a sada je to, evo, stvarnost: „Ja sam svećenik Isusa Krista, našeg Gospodina, Spasitelja svega čovječanstva! Sada za mene počinje novi život: želim biti i ubuduće djelovati samo kao Isusov svećenik, Njemu posvema pripadati!“ Svećeničkim ređenjem za Mira je završilo dugogodišnje pripravljanje, a osjetio je da sada počinje novi život, život Isusova svećenika: Njemu se posve predao i Njemu jedinom sada pripada da s njime raspolaže kako On znade i hoće. Kao i mnogo puta tijekom priprave za svećeništvo, Miro je sigurno i danas izgovorio one riječi punoga predanja: „Isuse, Tebi živim; Isuse, Tebi umirem; Isuse, tvoj sam živ i mrtav. Amen!“ Te je riječi Miro zapisao u svoj duhovni dnevnik kad je 9. listopada1942. počeo duhovne vježbe za đakonat u samostanu Franjevaca konventualaca u Puli. Te riječi punog predanja čitamo i na drugim mjestima Mirova duhovnog dnevnika, očito ih je češće izgovarao. Još dok je kao šesnaestogodišnji sjemeništarac bio u šestom razredu gimnazije u Kopru, 13. prosinca 1936. godine, mladi je Miroslav prigodom svečanog oblačenja talara, kleričkog odijela, zapisao je na spomen-sličici riječi psalma (30,15): “Bog moj si Ti: u rukama Tvojim je sudbina moja!“ A kad je u Dajli kod Novigrada, u samostanu benediktinaca 29. kolovoza 1942. započinjao duhovne vježbe pred primitak „prvog višega reda“ subđakonata, bio se dirljivim pismom obratio svom dobrotvoru vlč. Ivanu Paviću, javljajući mu da će 6. rujna u Poreču primiti subđakonat; đakonat će mu biskup podijeliti u listopadu u Svetvinčentu. „Prezbiterat ću primiti, vjerojatno, o Uskrsu. Uskoro sam svećenik!“ Ujesen iste godine, Miro se molitvom i obnavljanjem punog predanja pripravljao za sveti red đakonata, s pogledom uvijek uprtim prema svećeništvu. O njegovim ustrajnim molitvama da postane svet svećenik obilno nam svjedoči njegov duhovni dnevnik. Neposredno nakon đakonskog ređenja (25. 10. 1942.) zapisuje svoju molbu Gospodinu: „Isuse, veliki i vrhovni Svećeniče, daj da postanem vjeran Tvoj svećenik!“ Na blagdan Gospe Lurdske (11. 2. 1943.) zapisao je: „Prikazao i posvetio sam Joj se [danas] ponovno. U Njezine svete ruke stavio sam svoju pripravu za ređenje i misu. Do dva mjeseca, točno, postat ću svećenik [11. 4. 1943.!]. Majko, pomozi mi! U tvojim sam rukama… Duh trpljenja i [duh] poniznosti neka me uvijek prate, sada i uvijek u mojem svećeničkom životu!…“.- Dva tjedna nakon toga (26. 2.) moli se opet i zapisuje svoju molitvu: „…Isuse, daj mi s Tobom trpjeti. Darujem Ti svoje trpljenje koje sam podnesao i koje uz Tvoju svetu milost podnašam. Daj mi da postanem svećenik u pravom smislu. Daj da trpim uz žalosne, da ih razumijem, da ih tješim. Ne daj da nikada klonem duhom.“ I 7. ožujka 1943., uz razmatranje i molitvu Gospi da mu pomogne kako bi svim srcem ljubio Boga i bližnjega, zaziva: „Pomozi mi, Majko. Još mjesec dana, malo više, pa postajem svećenik. Daj da postanem pravi i vjerni svećenik…“. Đakon vlč. Miro očito je vrlo intenzivno razmatrao o Božjem daru svećeništva i na njega se molitvom pripravljao, tako da 15. ožujka 1943. ponovno zapisuje u dnevnik: „Još malo dana pa sam svećenik. Smućujem se sam u sebi, jer mi se to čini nemoguće i nevjerojatno. Moj Bože, kako si dobar sa mnom, koliko me voliš! U Tvojim sam rukama.“ I onda je došla neposredna priprava – osmodnevne duhovne vježbe prije prezbiterata, koje je vlč. Miro obavio kod benediktinaca uz „baziliku sv. Pavla izvan zidina u Rimu“ od 28. ožujka do 4. travnja 1943. Moderator mu je bio francuski redovnik P. Albert de Saint΄ Aviet. Svoja razmatranja o dostojanstvu svećenika i svoje odluke kojih će se ustrajno i ljubomorno držati u kasnijem svećeničkom životu, vlč. Miro je sažeo na osam stranica u bilježnici duhovnog dnevnika, a svoje završne i posve konkretne odluke– u deset redaka. S kakvim je predanjem i strahopoštovanjem prema svetoj službi svećeništva očekivao svećeničko ređenje možemo naslutiti iz kratkih redaka koje je zapisao u rodnoj župi Svetvičenat istoga dana prije ređenja: „Još mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost i požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i za mir našeg naroda!“ I navodi potom za koga želi prikazati svoju prvu misu: u zahvalu Bogu i za oproštenje grijeha te za sve najbliže iz rodbine i dobročinitelje, završavajući s usklikom, napisanim povećanim slovima: „Svećenik na vijeke!“ Sluga Božji Miroslav Bulešić s ustrajnošću i radošću probijao se do svećeništva – i potom mu se uzornim životom posve predao. Do Lanišća 1947., kada se posve izručio uskrsnulom Gospodinu: „Isuse, primi dušu moju!“. Kao da je već tada, unaprijed i proročki, osjetio ljepotu poruke kojom je papa Benedikt XVI. u naše dane zaključio svoju poruku svećenicima: „Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira.“
Objavljeno: Ladonja, srpanj – kolovoz, 2010.