Kako se približava datum proglašenja blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića postavlja se pitanje jesmo li ušli na put priprave za taj povijesni događaj. Crkva kao zajednica, ali i vjernici kao pojedinci. Naravno, ne radi se prvenstveno o materijalnoj i strukturalnoj pripremi, nego o pripravi na razini duha, misli, učenja. Da se ne bi dogodilo da u Pulu dođemo kao na neki veliki spektakl, iza kojega će, doduše, ostati dojmovi, ali će brzo izblijediti iz našeg sjećanja i, što se plodova tiče, ostati sterilan. Jasno, mnogo toga nas ometa da se dostojno pripravimo, lokalni izbori, sustavno medijsko omalovažavanje stotina tisuća glasova građana koji su izišli na referendum o braku i obitelji, svijest kako ne samo što se ne izvlačimo iz krize nego sve dublje u nju tonemo, sterilne fraze i obećanja vladajućih u koja valjda malo tko još vjeruje, itd. Sve nas to priječi da „uđemo u štimung“ događaja koji nas očekuje.
1. Svi smo suvremenici Bulešića
A radi se o povijesnom događaju. Nakon Majke Terezije i Ivana Pavla II, ovo je jedno od rijetkih proglašenja blaženim gdje se događa da još ima dosta živućih suvremenika Bulešića. Onima koji su i tada osudili to ubojstvo taj će događaj biti svojevrsna moralna i ljudska satisfakcija. Ipak se radi o međunarodnom priznanju kako se radilo o ubojstvu nevinoga mladića. No, možemo reći da smo gotovo svi mi njegovi suvremenici. Ipak je proteklo relativno malo godina od njegove smrti. Moći čitati njegove rukopise, hodati putovima kojima je on nedavno kročio, moći slušati svjedočanstva onih koji su s njim razgovarali i živjeli, sve je to nešto daleko više nego kada se radi o blaženiku koji je davno živio. Svijest „i ja sam suvremenik blaženika“ na vjernika djeluje izazivajuće. Jer, ipak moramo priznati, svijet u kojem je živio Bulešić nije bio ni toliko različit od onoga današnjega. I danas se napada Crkvu, možda i više nego onda, samo se to čini tzv. „demokratskim“ sredstvima. Još uvijek nesmetano mašemo srpovima i čekićima po Kumrovcu, zazivajući jednoumlje. Još uvijek nevine žrtve komunističkog režima nastojimo prikazati kao slučajne popratne pojave oslobađanja. Svi su istinski vjernici i te kako suvremenici Bulešića, i to ne samo kronološki nego i vjerski i egzistencijalno.
2. Bulešićem nije moguće manipulirati
O osjećajima onih koji su pokušavali i pokušavaju opravdavati ubojstvo Bulešića, pa i izmišljenim tezama, ne želim govoriti. I mislim da bi bilo dobro sve eventualne podijeljenosti koje ovaj događaj može izazvati ostaviti sada po strani. Svaki pokušaj politiziranja događaja proglašenja blaženim Bulešića promašuje smisao svega. Pred nama je jednostavno lik jednog blaženika koji nas svojim životom i svjedočanstvom upućuje na činjenje dobra. Njegovo mučeništvo nije fanatizam. Fanatizam koristi i mržnju i nasilje kao sredstvo postizanja cilja. Mučeništvo Bulešića daleko je od toga. Njegova nas riječ upućuje na zajedništvo, ne na podjele. Njegov život nam je primjer kako valja uvažavati i poštivati čak i neprijatelja i onoga tko nam nije sklon. Takav lik mora ostati u središtu pozornosti svakoga vjernika. Prije i poslije događaja u areni. Tko god bude događaj proglašenja blaženim Bulešića koristio u neke druge svrhe ili interese znači da želi ili sebi ili nekome drugome oprati ili ruke ili savjest. Njegovim likom i djelom nije moguće manipulirati. Istra će dobiti blaženika na tragu prvih istarskih mučenika koji su prije mnogo stoljeća obitavali na ovim prostorima. Mnogima ne znamo gdje su im grobovi. Neki od njih prikazani su na mozaiku u krstionici bazilike Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Ovaj će mučenik i blaženik ostati s nama, u Istri, kao nadahnuće i poziv. To je ono najvažnije što nas čeka u Puli.
3. Bulešić kao branitelj vrijednosti
Bilo bi dobro kada bismo, u tom smislu, po istarskim crkvama počeli intenzivnije govoriti o Bulešiću. Slično bi trebali sustavnije progovoriti i vjeroučitelji u školama. Bulešić je umro u svojoj 27. godini života. Tko može mladim ljudima biti bolji i življi primjer od njega? Možemo slobodno reći da događaj njegova proglašenja blaženim pada u vrijeme kada se dobar dio hrvatskog naroda suočava s rastućom relativizacijom nekih osnovnih vrijednosti na kojima su ovaj narod i njegovo društvo živjeli vjekovima. Zbog tih je vrijednosti Bulešić bio spreman podnijeti svaku žrtvu. O očuvanju vrijednosti ne možemo govoriti samo apstraktno. Potrebni su primjeri. Živi primjeri ljudi koji su takve vrijednosti živjeli i branili pod svaku cijenu. Zato će događaj proglašenja u povijesnoj areni oživjeti ne samo Bulešića, nego i tolike druge likove iz istarske i hrvatske prošlosti koji vjerniku i svakom čovjeku dobre volje mogu zorno pokazati koji su prioriteti u čovjekovom životu koje valja čuvati pod svaku cijenu. I to je jako važno u ovim konfuznim vremenima. Zato moramo učiniti sve što je u našoj moći da što više ljudi dođe taj dan u Pulu, i što je još važnije, da događaj u Puli dožive kao festival vjere i dosljednosti kršćanskim i ljudskim načelima. Razumljivo je, nisu svi i neće svi biti na isti način oduševljeni tim događajem. I njih moramo poštivati ako želimo ići Bulešićevim stazama. Ipak, imamo valjda pravo nadati se da opet neće netko sve nas, u areni i izvan nje, prozvati kako smo na putu u srednjovjekovni Bizant!? U Hrvatskoj se i to može dogoditi.