Dok zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sjedi na optuženičkoj stolici i brani dostojanstvo Crkve i vjere, dotle mladi svećenik Miroslav Bulešić u Sjemeništu u Pazinu sluša vijesti s montiranog procesa o svome dobrotvoru i uzoru. Nije fi zički prisutan u sudnici, kao ni cijela Crkva u Hrvata, ali zajedno s cijelom hrvatskom Crkvom sjedinjen je u molitvi za Stepinca. Sklapa ruke pred Svetohraništem i izgovara Isusove riječi: “Oče, ne moja, nego Tvoja volja neka bude!”
Sluga Božji Miroslav Bulešić zasigurno u duši teško proživljava montirano suđenje Stepincu i osjeća da se sudi Katoličkoj crkvi zbog svoje vjernosti Kristu i Kristovu namjesniku na zemlji – Papi. U Stepinčevoj osudi osuđena je Katolička crkva na ovim područjima, napose svećenici, redovnici i redovnice. Šalje se jasna poruka tadašnjeg režima: sve vas možemo osuditi. Bulešić ne prihvaća presudu jer zna da se osudilo onoga koji je najviše dobra učinio u tom vremenu u Hrvatskoj i šire, više nego ijedan drugi čovjek. Stepinčevo ropstvo i križni put još će više duhovno zbližiti ovu dvojicu Kristovih velikana.
Bulešić svojom rodnom Istrom širi isti onaj duh i vjeru kojom je Stepinac izgarao za svoj narod. Nakon što je bio osuđen učitelj – s pravom Stepinca možemo nazvati duhovnim i svećeničkim moderatorom Bulešića – ubrzo će đak biti ne osuđen već ubijen. Jedan i drugi umiru za Krista po uzoru na prve mučenike Crkve. Uzorni sjemenišni život i intelektualna sposobnost mladog Bulešića dovode do vječnog grada Rima. Rim otvara nove intelektualne vidike s jedne strane, a s druge strane Bulešić izbliza osjeća djelovanje Katoličke crkve te posebnu duhovno ozračje koje se širi oko Petrova groba. Osjeća, kao i svaki drugi svećenik koji studira u Rimu, da se nalazi na izvorima kršćanstva, da dodirujući grob svetog Petra dodiruje samog Isusa Krista.
Ova je duhovna komponenta nešto najsnažnije što se stječe za vrijeme studija u Rimu. Sve to proživljava Sluga Božji Bulešić dok marljivo usvaja nova znanja i želi opravdati povjerenje koje je dobio. Ubrzo nadolaze poteškoće, na koji način podmirivati obveze školovanja. Cjelokupni teret nije mogla snositi samo obitelj, ali Bog uvijek pomaže svoje sluge i šalje im svoje ljude. Pomoć mladom studentu dolazi iz srca Katoličke crkve u Hrvatskoj, od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Istra se u tome povijesnom času nalazi pod talijanskom okupacijom, međutim Bulešić, sin hrvatskih roditelja, ne dobiva pomoć od talijanske strane, već od svoga hrvatskoga roda. Širina i ljubav zagrebačkog nadbiskupa prema hrvatskoj Istri očituje se u ovoj velikoj gesti prema bogoslovu Bulešiću. Sad ih je vezala gesta ljubavi i bratska pomoć bližnjem u poteškoći, a ubrzo će ih vezati palma mučeništva.
Očito je bl. Stepinac bio prepoznao, preko drugih, da se radi o marljivu bogoslovu iz napaćene Istre, koji bi mogao jednog dana donositi velike duhovne plodove u vinogradu Gospodnjem u Istri. Bulešić sinovski zahvaljuje Stepincu te piše: „Mogu sada na miru učiti, dok sam prije morao puno misliti kako i od kuda ću moći platiti zadnja ova tri mjeseca. Puno ste mi dakle pomogli…“ U rujnu 1946., nekoliko dana prije nego će Stepinac biti uhićen, skupina istarskih svećenika, među kojima je bio i Bulešić, te dvadesetak bogoslova, posjetili su Zagreb i nadbiskupa Stepinca, koji ih je rado primio. Na kraju zajedničkog susreta, Bulešić je s dvojicom svećenika zamolio nadbiskupa Stepinca da ih primi u posebnu audijenciju. Prigodom tog susreta Bulešić je ponovno zahvalio Nadbiskupu na svemu što je učinio za njega dok je bio na studiju u Rimu te predstavio situaciju Crkve u Istri u tom trenutku i čvrstu opredijeljenost za pripajanje Istre matici Hrvatskoj i vjernosti Petrovu nasljedniku – Papi. Stepinac je dobro poznavao patnje hrvatske Istre te podržao istarski kler u njihovim nastojanjima. Bulešić na kraju susreta ljubi ruku nadbiskupu Stepincu, kako to čini učenik učitelju, te naklanja glavu da primi Božji blagoslov iz svetačkih ruku. Ovaj blagoslov bit će duhovna snaga koja će još više učvrstiti Bulešićevu vjeru da spremno podnese mučeništvo za Krista. Samo nekoliko dana poslije, Stepinac biva uhićen i osuđen, a deset mjeseci poslije, dok učitelj – Stepinac – u lepoglavskoj tamnici moli za svoj narod, učenik – Bulešić – na laniškom brijegu biva mučenički ubijen od istih onih koji su osudili učitelja. Nakon šest godina Stepinac saznaje da je mučenički ubijen njegov ljubljeni učenik u hrvatskoj Istri. Ova je vijest potresla dušu nadbiskupa Stepinca, kao što je bila potresla mnoga vjernička srca ljudi u Istri. Nadbiskup Stepinac, i sam se nalazeći u komunističkom sužanjstvu, šalje jasnu poruku Crkvi u Istri, nazivajući Bulešića „dobrim i idealnim svećenikom“. Takvo svjedočanstvo daje nam pravo nadati se skorom proglašenju Bulešića blaženim.
Objavljeno: Ladonja, ožujak, 2012.