U Evanđeoskoj besjedi na gori kao sedmo blaženstvo navijesti Isus svojim učenicima ovo.
Blago mirotvorcima:
Oni će se sinovima Božjim zvati!
Isto tako, u završnoj besjedi na posljednjoj večeri, reče im:
Mir vam ostavljam,
Mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Taj mir Božji koji ostavi svojim učenicima, dade Gospodin i Učitelj kao predragocjenu baštinu cijelome čovječanstvu, a osobito bezbrojnim mučenicima koji položiše svoje živote s Njegovim imenom u srcu i na usnama. Od prvomučenika Stjepana do nekoga anonimnog kršćanina sad, negdje u svijetu, prolivene su hekatombe nevine krvi koja se pridružena krvi Jaganjčevoj slijeva u nepregledni ocean pomirenja, oprosta i otkupljenja.
Kad svome novorođencu nadjenuše ime Miroslav, roditelji možda nisu ni slutili koliko će ono simbolično odrediti njegov život. Nisu mogli zamijetiti – jer je čovjeku osim u iznimnim prilikama uskraćeno – anđela koji je nad kolijevkom uznosito pjevao SLAVA MIRU MIROSLAVA. Doista, to je dijete Božjom providnošću još u utrobi majčinoj označeno biti još jednim prinosnikom krvne žrtve u ime Isusovo, u slavu Bogu na visini i za mir ljudima miljenicima Njegovim. Bit će tako da je mali Miroslav pročitavši kao posve malen prve riječi iz Dobrilina molitvenika za hrvatski puk u Istri, Oče, budi volja tvoja!, već tad svjesno postao Isusovim učenikom. Toga časa odluči bezuvjetno izvršavati volju Očevu i biti Učiteljevim sljedbenikom do smrti. O, blaženi trenutci božanskog prosvjetljenja u kojima se ne samo prihvaća nego štoviše hrabro i radosno priželjkuje mučeništvo! O, blažena vječita ponavljanja dragovoljne žrtve pojedinca za spas čovječanstva i mir svijeta! Svoj je život kao svećenik Kristov Miroslav Bulešić potpuno posvetio molitvi za brata čovjeka i za mir, a ujedno i djelatnoj akciji za te ideale sve do krajnje žrtve. Posljednje mu riječi: Isuse, primi dušu moju!
O, blaženi Miroslave, svi Hrvati tebe slave!
Budi s nama, navijek. Amen!