Blaženog Miroslava Bulešića nosim u svojim uspomenama kao posebice drag lik. Nakon rata mnogo je istarskih župa ostalo bez župnika. Tako i naša župa – Sv. Petar u Šumi. Nedjeljne i blagdanske mise služili su susjedni svećenici. Jedne ljetne nedjelje najavljen je Miroslav Bulešić koji je bio poznat kao neumoran, mlad svećenik. Pred crkvom su ga čekali stariji muškarci, žene su već bile u crkvi i molile krunicu. I mi djeca bili smo u crkvi, pred oltarom. Mladi je svećenik stigao biciklom iz Tinjana, preko duboke Drage i malo je kasnio. Kad je došao u svima prisutnima zavladala je radost. Nakon propovijedi slijedilo je prikazanje. Za milostinju smo davali tzv. jugolire; nije ih bilo mnogo, a nisu ni mnogo vrijedile, jer se ništa nije moglo kupiti. Mi smo djeca tada dok se pobirala milostinja bili najnemirniji. I ja među njima. U klupi pred oltarom, po običaju, među odličnim starcima, sjedio je moj djed, koji je uvijek nosio sa sobom štap, palicu. Da bi nas malo primirio, posebice mene, štapom me je dohvatio i učočkao po glavi! Nije bilo toliko bolno koliko ponižavajuće. Smirio sam se, osramoćen i ponižen.
Nakon mise s oltara se prema puku okrenuo velečasni Miroslav Bulešić. Ispričao se što je kasnio: morao je ispovijedati prije nego je došao k nama. Zahvalio se svima koji su u tako velikom broju došli na misu. Kod nas je malo bilo onih koji nisu dolazili na nedjeljnu misu. Zahvalio se pjevačima koji su svojim pjevanjem uzveličali misno slavlje. Na koncu: zahvalio se djeci kojima je bio ispunjen prostor pred oltarom. Rekao je da smo bili mirni, da smo bili dobri kao anđeli. Svi su bili pohvaljeni, samo ja nisam znao da li pripadam pohvaljenima! Ta – bio sam kažnjen, javno.
Razmišljajući kasnije mnogo puta na tu nedjelju, zaključio sam nešto u svoju korist. Moj me djed „učočkao“ za vrijeme prikazanja, kad je don Miro mogao promatrati što se među nama događa, dok je prao ruke, okrenut nama djeci na desnoj strani oltara. Zahvalom vjernom puku, pjevačima i djeci na lijepom sudjelovanju na misi oprostio se s nama. I ja sam, nemirni dječarac, pripadao toj pohvaljenoj skupini vjernika. Zapamtio sam to i zahvalan sam mu ostao do danas. Možda je i moje neprimjereno ponašanje potaklo njega da nas sve ukupno pohvali. Zapamtio sam to, a njegova smrt dvadesetak dana kasnije, u Lanišću, na blagdan sv. Bartola, apostola kome su pogani ogulili kožu prije nego su ga pogubili, osvjedočila me da radnici u vinogradu Božjem, mučenici i sveci cijeloga života svoju kožu nose na štapu, ne skrivajući ništa ni pred Bogom ni pred ljudima.