“Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.”
Ovo su prve riječi poslanice Hebrejima, napisane u prvom stoljeću poslije Krista, ne zna se točno tko ih je i gdje napisao, niti je poznato kome je točno ovaj tekst upućen. Tekst je srodan Pavlovim poslanicama, autor je vjerovao u Krista, a ljudi kojima je pisao bili su vjernici potrebni ohrabrenja. Krist i ohrabrenje vjernika dvije su sveobuhvatne konstante, zato ovaj svetopisamski tekst danas progovara nama, kao što je progovarao adresatima svojega vremena.
Bog govori po Sinu
Autor razjašnjava osnovne pojmove. Prvi je da Bog govori, u prošlosti je govorio našim precima, tj. ‘ocima po prorocima’. Bog je za ovog autora govorio po ljudima, nadahnjujući pojedince da o Bogu svojim suvremenicima govore svojim riječima i djelima. Drugi stup ove slike jest sadašnjost, autorova sadašnjost. Tada, kaže autor, u njegovo vrijeme, ‘u ove dane’, Bog progovara po Sinu, po Isusu Kristu.
Autor poslanice Hebrejima inteligentno pokazuje da Bog progovara svakom čovjeku u njegovo vlastito vrijeme, i to na način razumljiv čovjeku. Govor po Sinu, predstavlja za čitatelje poslanice Hebrejima apsolutnu novost, povrh toga, njihovu sadašnjost.
Sin je u krilu Očevu
Sin, kako će objasniti isti autor nekoliko redaka kasnije, baštini ime od Boga. Kristovo ime jest upravo ‘Sin’, jer je u posebnom odnosu s Ocem, „u krilu njegovu“, kako je napisao Ivan evanđelist (Ivan 1,18), i zato što je s Ocem u bliskom odnosu, može njega i drugima objaviti.
Srž sinovske objave nije neko ezoterično znanje, nego sinovski odnos. Iz evanđelja čitamo da je bit sinovskog odnosa – ljubav. Jer Otac voli Sina. Sin voli Oca. Sin prihvaća sve što od Oca dolazi bezuvjetno ljubeći i vjerujući, što svoj vrhunski izraz dobiva u zahvaljivanju. Sin uvijek zahvaljuje Ocu, i time otvara vrata još većoj Božjoj ljubavi. Tada se mijenja sve. Mijenja se bolest u krepost, iz tuge nastaje radost, a smrt se mijenja u život.
Sinovski odnos ljubavi i predanja otkriva se kao odnos života, živi govor, svjedočanstvo Božje ljubavi. Iz njihovog smo odnosa i mi primili, od Prve Pedesetnice, od Jeruzalemskog je kruga poziv na sinovski odnos s Bogom upućen svima, svakom čovjeku. Mnogi od pozvanih postaju i sami znakom, govoreći svojim životom.
U čemu je rječitost njihova života? Vrhunac je opisan u Kristovom odnosu sa Bogom, no i drugi ljudi, obični ljudi, od Biblijskih vremena svojim životom svjedoče, svjedočili su kroz povijest a i danas ih prepoznajemo među sobom, kao svjetionike našeg vremena, riječima Ivana Pavla 2.
Čovjek svjedoči ono što poznaje
U Ivanovom evanđelju, 3,11 Isus govori Nikodemu: „Mi govorimo ono što znamo, a svjedočimo ono što vidjesmo…“ Ivan otkriva da riječ ‘svjedočiti’ izriče čovjekovo iskustvo. Čovjek ne može svjedočiti ako prethodno nije upoznao ili vidio. U protivnom je nepouzdani svjedok, govori iz druge ruke. Istinski svjedok, baš kao i u sudskom postupku, zna, ima povlašteno znanje, povlašteni pristup nekoj spoznaji, što ga čini autentičnim svjedokom, a na njegovom svjedočanstvu počiva i sigurnost drugih ljudi.
Riječ marturein (grčki: svjedočiti) od prvih je vremena postala sinonim za mučenika, osobu koja je svojom smrću posvjedočila svoju vjeru. Smrt mučenika ne bi bila svjedočanstvo da njihov život nije bio ispunjen zahvalnošću. Svjedočanstvo zahvalnosti je plodno, rađa nova svjedočanstva. Ili, kako je zapisao Tertulijan, krv kršćana je sjeme, a iz sjemena se rađa nešto novo.
Kako mučenik progovara današnjem vremenu? Mučenik se nalazi u kušnji progona, izniklog u bezrazložnoj mržnji prema vjeri. Progonjeni svoju vjeru živi tako da se i drugi njome napaja, ostavljajući vrata otvorena i za svoje progonitelje: jer ih prihvaća i moli za njih.
Biblijski, sve izvire u svijesti o ljubavi Božjoj. Svim mučenicima i svjedocima Božjim zajednička je svijest da ih Bog ljubi, da su za Boga posebni, jedinstveni, da od Boga primaju samo dobro, i iz te svijesti Bogu se predaju i po njegovim zakonima žive, noseći tuđe slabosti.
Unatoč najrazornijim unutarnjim krizama, oni znaju da su sinovi Božji, sin poznaje ljubav Očevu i na toj ljubavi Ocu uvijek zahvaljuje. Zahvalnost, s druge strane, nije zadnja riječ u tom odnosu. Zahvalnost otvara čovjekov život prema sve većem prihvaćanju Božje ljubavi. Takva ljubav čovjeka preobražava, oživljava ga, i čovjek, mada umrlog tijela, iz svoje zahvalnosti živi i dalje. Sjeme tako prihvaćenog života, makar i krvlju zalivenog, otvara prostor za Božju ljubav i oprost što obuhvaća svakoga. I nitko, ali baš nitko, nije iz tog odnosa izostavljen, jer svi su ljudi pozvani postati sinovi Božji.
Jer ako čovjek svjedoči ono što je upoznao, tim više je jasno da i Bog govori i nudi ono što sam poznaje: ljubav, kojom i nama, u ove dane, progovara u svojim sinovima.