Draga braćo i sestre,
1. Sve Vas srdačno pozdravljam i ujedno zahvaljujem što imam tu milost da večeras predvodim ovo slavlje, a još veću milost da Vam predam relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika 20. stoljeća, iz Istre mile, doma roda hrvatskog, koje će sutra biti svečano ugrađene u središnji misni oltar ove župne crkve. Hvala Vam, što već godinama, u Vašoj Župi častite relikvije bl. Miroslava te molite da Vas Gospodin po njegovu zagovoru usliši i blagoslovi. Da bi blaženi Miroslav bio proglašen svetim, potrebno nam je čudo. Da bi se dogodilo čudo potreban nam je kult štovanja bl. Miroslava. Tamo gdje Bog odluči da se dogodi čudo dogodit će se. Zato se molimo moćnom zagovoru bl. Miroslava, da se po njemu proslavi Bog, kao što se proslavio po njegovu zemaljskom životu i mučeništvu.
2. Tko je bl. Miroslav Bulešić?
Bl. Miroslav rođen je 13. svibnja 1920. godine u Čabrunićima (Svetvinčenat, Južna Istra) u hrvatskoj obitelji koja je unatoč talijanizaciji uspjela sačuvati svoj hrvatski identitet. U duhovnom rastu veliku ulogu u Miroslavovu životu je imala njegova majka Lucija koja je osjetila da bi njezin sin Miro, kako su ga zvali, mogao biti svećenik. Veliku daljnju ulogu u duhovnom pozivu bl. Miroslava imao je njegov kateheta, a poslije i prijatelj, vlč. Ivan Pavić. Duhovno sazrijevanje nastavlja se kroz sjemenište u Kopru te studij teologije u Rimu. Prema svjedočanstvu njegovih kolega, Bulešić je bio uzornog vladanja, solidan učenik te izuzetno pobožan i poslušan. Duhovna formacija u sjemeništu i bogosloviji bit će presudni za daljnji njegov sveti svećenički život. Bulešić je bio temperamentne naravi, osjetljiv na nepravdu, pun ljubavi prema grešnicima te čovjek molitve i štovanja bl. Djevice Marije. Ključu ulogu u duhovnom sazrijevanju bl. Miroslava su imali sjemenište, odnosno bogoslovija te osobna molitva. U prvoj godini svog svećeništva on žarko moli: “Gospodine, moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.”[1]. Mučeništvo je kruna svetačkog života bl. Miroslava. Nije postao blažen jer je ubijen. Čak se usudim reći da je on svoje mučeništvo isprosio od Gospodina.
3. On se ne boji u svojim padovima, poteškoćama, sumnjama uteći Gospinu zagovoru. Ništa ne skriva u svom srcu, ne opravdava svoje mane i propuste, već moli zagovor i pomoć Isusove Majke. Bilježi u svom Duhovnom dnevniku poteškoće, ne kako bi se njima hvalio, već kako bi na njima poradio. U poteškoćama i kušnjama čovjek sazrijeva i vidi se njegova autentičnost. Uvijek svoje zapise u Duhovnom dnevniku završava obraćajući se Gospi. On žarko moli da ga Gospa zagovara, da mu ona isprosi od svog Sina potrebne milosti.
3. Mučeništvo nije junaštvo ili dokazivanje svoje ljudske moći; a još manje smatranje ovozemaljskog života bezvrijednim. Bl. Miroslav nije težio junaštvu, nego je nastojao svoj život suobličiti Vrhovnom Svećeniku Isusu Kristu i to do kraja, na križu. Kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, u svojoj propovijedi prigodom beatifikacije Sluge Božjeg Miroslava Bulešića je izrekao: „Na pitanje, je li don Miroslav bio pripravan na mučeništvo, odgovaramo da se svetost ne improvizira. Mučeništvo nije slučajni plod naše naravi. Božja Providnost po otajstvenim putovima milosti tijekom vremena priprema svjedoke Evanđelja za najuzvišeniju žrtvu.“ Bl. Miroslav nije postao mučenik slučajno, slučajno zaklan u Lanišću nakon krizme, već je po Božjoj providnosti cjelokupni njegov svećenički život bio usmjeren prema njegovoj golgoti gdje se trebalo dogoditi mučeništvo.
Ovaj kraj, kroz svoju povijest. Često je bio mjesto stradavanja i podnošenja mučenštva za vjeru i svoj narod. Patnje koje smo podnijeli kroz povijest ne smiju nam biti razlog da mi danas činimo drugom zlo, da se osvećujemo, već ta svoja stoljetna stradavanja moramo preobraziti uskrsnom vjerom. Patnja, progoni, pa i mučeništva dobivaju nadnaravnu dimenziju ako ih suobličimo Kristovim progonstvima, patnji i mučeništvu. Onoliko koliko budemo spremni oprostiti svojim progoniteljima, toliko smo bliži Bogu.
4. Miroslav se osjeća spremnim da kroz mučeništvo ostvari potpuno sjedinjenje s Kristom. Miroslav nije bježao od patnje, progonstva, već je bio sretan ako može koju patnju, bol, podnijeti za Krista. Miroslav nije mogao izabrati dan kad će krvlju posvjedočiti za Krista, već je Bog izabrao dan, mjesto i način. Taj dan njegova mučeništva u našoj biskupiji postao je dan posebne proslave Boga. Dan kad netko od ljudi strada uzima se kao dan žalosti, tuge, u konačnici nesreće. Ali dan kad je Miroslav podnio mučeništvo postao je dan posebne proslave Boga u našoj mjesnoj Crkvi kroz lik bl. Miroslava. Lanišćani su na pogrebu pjevali pjesme: Hoćemo Boga, Zdravo Djevo… Tom danu naša Sveta, Katolička i Apostolska Crkva prije devet godina u Pulskoj Areni dala je i službeni pečat, uzdižući svećenika Miroslava Bulešića na čast oltara. Od tog dana beatifikacije, kao i od dana mučeništva našeg Blaženika, naša mjesna Crkva obilježena je njegovim likom. Bl. Miroslav svojim mučeništvom utkao se u sve duhovne i pastoralne niti naše mjesne Crkve. Reče kard. Amato za bl. Miroslava: „Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Bl. Miroslav je često ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“ Naš Blaženik, prema svjedočanstvima ljudi koji su po njegovu zagovoru bili uslišani, i danas povija duhovne i tjelesne rane. Mnogi mu se utječu u svojim potrebama i prema njihovim svjedočanstvima bivaju uslišani.
5. Molim danas Boga, da po zagovoru bl. Miroslava povije sve tjelesne i duhovne rane ovog kraja. Da kroz zagovor bl. Stepinca i bl. Miroslava ozdrave srca, duše i memorija hravtskog naroda. Da nikad ne težimo za osvetom, da nikad ni onome koji se ogriješio o hrvatski narod i Katoličku vjeru, ne želimo zlo već da molimo za njegovo obraćenje i spasenje. A da uvijek budemo spremni se ispričati za naša zlodjela, za naša djelovanja koja nisu u skladu s Katoličkom vjerom. Nismo bili sveci kroz povijest, ali možemo postati sveci kroz priznavanje svojih pogrešaka, kajanje i ustrajnost na putu obraćenja.
6. Ta ljubav prema čovjeku proizlazi iz njegovog duhovnog sjedinjenja s Kristom. Na napade i prijetnje neprijatelja odgovora: „Moja osveta je oprost!“ Miroslav je bio svjestan da istinskog mira nema bez oprosta. Mi ponekad zazivamo pravdu, pravednu kaznu za prekršitelja i kad dođe kazna ne smatramo je pravednom. Miroslav ne traži kaznu, već unaprijed prašta svima. U Duhovnoj oporuci piše: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“ [2] I mi danas molimo da nam bl. Miroslav isprosi od Gospodina milost oprosta. Da na svaku nepravednu osudu i prozivku možemo odgovoriti s oprostom. Opraštajući svima spremno prihvaća mučeništvo. On se ne boji mučeništva, dapače dva mjeseca prije toga piše: „ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“.[3]
7. Od danas, na ovom mjestu će još snažniji „mirisati“ sv. plamen katoličke vjere koji je živio bl. Miroslav. Neka nam bude trajno nadahnuće u oblikovanju našeg duhovnog identiteta kako bi mogli ljubiti svoju Crkvi i naš narod. Bl. Miroslav nam može u tom biti uzor i zagovornik. Bl. Miroslave, moli za nas. Amen.
[1] Duhovni dnevnik, 22. 3. 1944.
[2] U njegovoj Duhovnoj oporuci.
[3] Duhovni dnevnik, 24. 6. 1947.