Sv. misa o blagdanu bl. Miroslava Bulešića, Svetvinčenat, 24. VIII. 2014.
(Mudr 3, 1-9; 1 Iv 5, 1-5; Iv 15, 18-21)
Draga braćo i sestre!
1. Na izmaku ove 21. nedjelje u crkvenoj godini okupili smo se Bogu zahvaliti za mučeničku smrt svećenika Miroslava Bulešića, sina ove župe, i nadahnuti se primjerom njegove vjerničke i svećeničke vjernosti i dosljednosti. Činimo to pod dojmom samoga mjesta u kojemu se ovo sveto slavlje odvija.
Ovdje je, naime, bl. Miroslav rođen i kršten, tu je odrastao i sazrijevao ne samo fizički i psihički nego i kao vjernik. Ovdje je prvi put osjetio svećenički poziv i odavde je krenuo u sjemenište. Ovdje je, kao sjemeništarac, dolazio na praznike, a kad je došlo vrijeme u ovoj je župnoj crkvi zaređen za đakona i svećenika i u njoj je Bogu prikazao svoju prvu misu. Ovamo je navraćao i kao svećenik i ovdje su, nakon Lanišća, gdje je ubijen, njegovi posmrtni ostatci našli svoje posljednje počivalište. Drugim riječima, ovdje je posijano sjeme vjere koje će uroditi plodom mučeništva, najprije u dosljednom življenju prema vjeri u kušnjama svakodnevnog života, a zatim, kad je Gospodin to tražio, i žrtvom vlastitog života koju je blaženi Miroslav prihvatio i prikazao bez mržnje prema svojim ubojicama, ispunivši tako riječi iz svoje duhovne oporuke: „Moja osveta je oprost.“
2. A u dublje razumijevanje kršćanskoga mučeništva uvodi nas, braćo i sestre, Božja riječ koja nam je u ovoj prigodi naviještena. Ona nam omogućava da se oslobodimo ljudskoga gledanja na mučeništvo, koje je posve različito od toga kako ga gleda Bog. Iz ljudske perspektive, mučeništvo je nesreća, kazna, propast, a iz Božje pobjeda Božje milosti nad ljudskom slabosti i posljedica nasljedovanja Krista i duboke povezanosti s njim koji je, kako smo čuli, rekao: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15, 20). Dok bezbožnici ostaju u neznanju odakle snaga mučenicima, odakle im tolika spremnost za prihvaćanje i podnošenje najtežih muka, oni koji tu stvarnost promatraju u svjetlu Božje riječi znaju da snagu daje vjera u Isusa Krista. Poslušajmo o tome još jednom sv. Ivana: „I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji“ (1 Iv 5, 4-5). Dakle, vjerom u Isusa Krista sveti su mučenici – među njima i blaženi Miroslav – pobijedili sve kušnje i ostali do kraja čvrsti i nepokolebljivi u opredijeljenosti za Krista, svjesni da se onima koji vjeruju smrću život mijenja, a ne oduzima.
3. Oni od vas, braćo i sestre, koji su danas već bili na misi, slušali su o toj vjeri koja pobjeđuje svijet u evanđelju današnje nedjelje, koje govori o događaju u Cezareji Filipovoj, gdje je Petar prvi priznao i u ime svoje i svojih drugova ispovjedio da je Isus Krist Sin Božji, na što mu je Isus odgovorio: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16, 16-17). Netom smo rekli da mučenici pobjeđuju vjerom u Isusa Krista, a sada čujemo da je ta vjera dar Božji, kojim Bog čovjeka prosvjetljuje i jača. U mučenicima dakle sam Bog pobjeđuje!
Prisjetimo se također da je danas i blagdan sv. Bartola, koji je u evanđeljima nazvan Natanaelom. Njega je apostol Filip doveo do Isusa. Natanael, odnosno Bartol, isprva je odbojno reagirao na Filipov poziv: „Dođi i vidi.“ Bio je naime uvjeren da iz Nazareta, odakle, prema Filipovim riječima, dolazi Isus, ništa dobro ne može doći. Ali se na koncu ipak predomislio i pošao vidjeti Isusa koji ga je, čim je pred njega stupio, tako zahvatio da je Natanael odmah potvrdio i ispovjedio: „Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“ (Iv 1, 48). A to je ono isto što je i Petar, poučen od Oca nebeskog, ispovjedio u Cezareji Filipovoj.
4. I u Natanaelovu se slučaju, kako vidimo, pokazuje kako je vjera, kojom mučenici pobjeđuju sve kušnje i protivštine te ostaju Bogu vjerni sve do smrti, Božji dar, dar Oca i Sina koji po Duhu Svetom rasvjetljuju čovjekovo srce. Ali uočavamo još nešto što u prvome slučaju, onom kad je Petar ispovjedio vjeru u Isusa Sina Božjega, nismo vidjeli. To je posredovanje ljudi. Natanaela je do Isusa doveo Filip, prepustivši zatim Isusu da učini svoje. Slično Ivan Krstitelj pokazuje Isusa svojim učenicima, predstavljajući im ga kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta, na što neki od njih polaze za Isusom te zatim, budući da su ga bolje upoznali i povjerovali u njega, pozivaju svoju braću i drugove da dođu i sami ga upoznaju. Tako vidimo da je za prihvaćenje vjere u Isusa Krista, a time i za mučeništvo radi vjere, uz nutarnje rasvjetljenje i pouku Oca i Sina i Duha Svetoga, potrebno i posredovanje ljudi, onih ljudi koji su već upoznali Isusa i povjerovali mu. U tom smislu vjera je sveta predaja, sveta tradicija, nešto što jedni predaju drugima: roditelji djeci, djeca opet svojoj djeci itd., ili brat bratu, npr. Andrija Petru, odnosno prijatelj prijatelju, kao Filip Natanaelu, ili učitelj učenicima, poput Ivana Krstitelja koji svoje učenike šalje Isusu. Bog je htio da ljudi surađuju u prenošenju vjere u njegova Jedinorođenoga Sina i našeg Spasitelja, koju on iznutra budi u ljudskim srcima, a mi tome svojom riječju i još više primjerom vjerničkog života dajemo izvana važan poticaj. Bog nas, dakle, hoće za svoje suradnike, što trebamo smatrati najvećom čašću, ali i svetom obvezom.
5. To, braćo i sestre, znači da nijedan svetac ili mučenik za vjeru nije čisti samoproizvod. To vrijedi i za našega blaženog Miroslava. Ni on ne bi postao to što je postao, tj. mučenik vjere, bez Božje prosvjetljujuće i okrepljujuće milosti, one milosti pomoću koje je Petar prvi ispovjedio vjeru u Isusa Krista i na koncu za nju umro, a Natanael radije dopustio da mu oderu kožu nego da postane nevjeran. Tako je postupio i blaženi Bulešić i svaki koji za kršćansku vjeru umire. Svemu prethodi Božji dar vjere. Taj nam dar Bog daje unutarnjim rasvjetljenjem Duha Svetoga, ali i primjerom samog Isusa Krista, svjedoka vjernoga, koji se slobodno dao razapeti kako bi nam ponovno vratio vjeru u Boga. A pritom on nije proklinjao svoje mučitelje nego je za njih molio. Svi su kršćanski mučenici, pa tako i blaženi Miroslav, prihvaćali i podnosili mučeništvo slijedeći primjer svog Učitelja Isusa Krista, kojega crkvena liturgija naziva Kraljem mučenika.
6. Ali, kako smo vidjeli, svaki mučenik za svoju spremnost na mučeništvo zahvaljuje i onima koji su mu pomogli upoznati Isusa Krista i povjerovati u njega. Bog hoće, kako smo rekli, da se vjera prenosi na druge putem onih koji već vjeruju, bilo da je riječ o pojedincima ili o zajednici vjernika. Tako su roditelji blaženoga Miroslava, ova župna zajednica na čelu sa svojim pastirima, sjemenišni poglavari i njegovi prijatelji te duhovni vođe pomogli mladom Miroslavu otkriti Isusa Krista i postupno mu se posve povjeriti i predati. Zato smo večeras, dok zahvaljujemo Bogu, dužni zahvaliti i obitelji blaženoga Miroslava i cijeloj ovoj župnoj zajednici, kao i tolikim drugima koji su ga duže ili kraće vrijeme pratili na njegovu kratkom životnom putu. Bez žive vjere onih koji su ga rodili, uz koje je odrastao i koji su mu pomagali svojim molitvama, žrtvama i posebno vjerničkim primjerom, mladi Miroslav vjerojatno ne bi stekao palmu mučeništva. Vjera Crkve rađa svece i mučenike! Zbog toga svatko od vas članova ove župne zajednice, u kojoj je mladi Miroslav stasao u gorostasa vjere, može s pravom biti ispunjen svetim ponosom. Ali pritom ne smijete zaboraviti ispitati se je li vaša vjera i danas takva da može uroditi plodovima svetosti i, ako treba, mučeništva. Je li ona poput svjetionika, koji je siguran orijentir svima, posebno mladima, na uzburkanoj pučini današnjeg materijalističkog vremena? Sveci i mučenici koje je rodila najbolji su pokazatelji živost vjere neke crkvene zajednice, kao i cijele Crkve.
7. Dakako, Bog nas je, braćo i sestre, stvorio slobodnima i zbog toga se možemo oduprijeti poticajima njegova Duha, kao i zanemariti primjer našega Gospodina Isusa Krista i svih onih koji ga u vjeri slijede i za nju, prema njegovu primjeru, trpe i umiru. Na sve se to možemo oglušiti. Mnogi tako i čine. Kaže se da ima takvih koji ne bi povjerovali ni da Krist siđe s križa. Do te mjere čovjek može ustrajati u nevjeri, što se može objasniti samo misterijem ljudske slobode. Bog nas je stvorio slobodnima i time svakom njegovu sudbinu stavio u vlastite ruke. To nam, međutim, ne smije biti izgovor da se odreknemo vjerničkog svjedočenja. Nikad ne znamo kako može na nekoga tko nema vjere djelovati susret s autentičnim vjernikom. Posebno je u tom smislu danas važno da mi stariji pružamo svjedočanstva prave vjere mladima koji traže smisao svoga života, ali su pritom vrlo kritični u pogledu onoga što im se s bilo koje strane nudi kao smisao. Ona vjerodostojnost kojom je Natanael oduševio Isusa pri njihovu prvom susretu bila je i ostala uvijek važna. Ugledavši Natanaela, Isus je odmah uskliknuo: „Evo istinitog Izraelca, u kome nema prijevare!“ Očito je da Isus pod „Izraelcem“ tu nije mislio samo na pripadnika židovskoga naroda nego poglavito na pripadnika izabranog Božjeg naroda, koji je u vjeri i nadi očekivao dolazak Spasitelja. Oni koji su poznavali blaženoga Bulešića za života, svjedoče o njegovoj istinitosti i vjerodostojnosti. A to proizlazi i iz njegove pisane ostavštine. To znači da je živio ono što je vjerovao. Zbog toga je njegov primjer privlačio mnoge, a njegov apostolat bio čudesno plodonosan. Pred primjerima autentičnosti ljudi ni danas nisu ravnodušni, što je znak kako nama svećenicima tako i svakom vjerniku, posebno svakom ocu i svakoj majci, svakom vjeroučitelju i odgojitelju mladih. Stari su već govorili: „Verba movent, exempla trahunt“, tj.: „Riječi pokreću, primjeri privlače.“ Privlačimo i mi svojim vjerničkim primjerom sve koje susrećemo i s kojima živimo i radimo, kako bi i danas mnogi, zahvaljujući vjerodostojnosti naše vjere, upoznali Krista i beskompromisno ga, poput blaženoga Miroslava, nasljedovali. Neka nam naš Blaženik to izmoli. Amen.
