Početak procesa za proglašenje blaženim vlč. Miroslava Bulešića
te fama sanctitatis u narodu
mr. sc. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi bl. Miroslava Bulešića
Sažetak
Povijest Crkve u Istri u 20. stoljeću obilježile su tri osobe: bl. Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, mons. Dragutin Nežić, porečki i pulski biskup te mons. Božo Milanović, svećenik i narodni preporoditelj. Miroslav Bulešić u 27 godini života stekao je palmu mučeništva te postao duhovni kompas Crkve u Istri. Krvava krizma u Lanišću 24. kolovoza 1947. bit će „dies natalis“ za novi duhovni preporod vjere. Mons. Dragutin Nežić, kao apostolski administrator porečke i pulske biskupije i pazinske administrature, započet će 1956. godine dijecezanski proces za proglašenje vlč. Miroslava Bulešića blaženim i svetim. To će biti prvi proces za jednu žrtvu komunističkog režima, a režim je tad bio na vrhuncu svoje moći. Proces će biti brzo obustavljen iz dva razloga ali usporavanje procesa neće utjecati na famu sanctitatis u narodu. Nakon demokratski promjena u Hrvatskoj proces će nastaviti mons. Ivan Milovan, biskup porečki i pulski, povjeravajući kauzu mons. dr. Vjekoslavu Milovanu čijom će požrtvovnošću kauza biti završena na dijecezanskoj razini te poslana u Kongregaciju za kauze svetih u Rim na daljnje izučavanje. Svečani čin beatifikacije bio je 28. rujna 2013. u pulskoj Areni.
Ključne riječi: vlč. Miroslav Bulešić, mons. Dragutin Nežić, dijecezanski proces, Kongregacija za kauze svetih u Rimu, fama sanctitatis, svetost, mons. Vjekoslav Milovan, mučeništvo.
Uvod
Mučenička smrt bl. Miroslava Bulešića i komunističko zlostavljanje djece i njihovih obitelji za vrijeme održavanje krizme u središnjoj i sjevernoj Istri u kolovozu 1947. trajno će poremetit, i onako labave odnose, između Crkve i komunističke vlasti. Vlast je udarila na Crkvu tamo gdje je u vjerskom smislu riječi bila najjača i ostala do današnjeg dana. Nasilnim sprječavanjem krizmi, ubojstvom vlč. Miroslava Bulešića, osudom nevinog svećenika Stjepana Ceka, te zastrašivanjima i progonima vjernika vlast će izgubiti značajniji utjecaj u narodu koji je bila stekla u vrijeme rata te će nasilnim metodama nastojati da bude prihvaćena od naroda. Međutim, vlast je umjesto ljubljene majke postala zločesta maćeha. Vjernici su dobro znali što je za njih sve učinila Crkva u vrijeme talijanske uprave Istre te napose u vrijeme drugog svjetskog rata.
Istarski svećenici u vrijeme drugog svjetskog rata bili su starozavjetni Tobije[1] i novozavjetni samaritanci[2] koji su bili uz narod u najtežim trenutcima njihova života. Nisu bježali u šume nego su sa svojim vjernicima čekali neprijatelja, spašavali ljude[3] i mjesta[4] te na koncu neki od njih dali i svoje živote za svoj narod. U Istri je u razdoblju od 1941. do 1949., ubijeno ili od posljedica zlostavljanja umrlo 15 svećenika. Dvojica su od njih proglašena blaženima: bl. Francesco Bonifacio i bl. Mirolsav Bulešić. Proces za bl. Francesca započela je bila Tršćansko-koparska biskupija 1957., a završila Tršćanska biskupija 16. svibnja 1997., te je svečani obred beatifikacije bio u Trstu 4. listopada 2008.[5] Proces za bl. Miroslava započeo je bio mons. Dragutin Nežić, apostolski administrator porečke i pulske biskupije i pazinske administrature, 24. travnja 1956., te ga završio mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup, u Porečkoj bazilici 11. rujna 2004. Dugotrajnost postupka za bl. Miroslava nije imala negativnih posljedica koje bi mogle utjecati da se izgubi svijest o mučeništvu bl. Miroslava. Dapače, to je bilo vrijeme prikupljanja podataka o životu svećenika Miroslava te nastojanja da se sačuva njegova pisana ostavština i osobne stvari. S druge strane, tiho i nenametljivo, narod je sve više častio bl. Miroslava te se napose na godišnjice njegove mučeničke smrti okupljao bilo u Lanišću bilo u Svetvinčentu. Prva desetljeća od mučeničke smrti bila su opasna za vjernike koji su željeli pohoditi njegov grob. Koliko je vlastima smetao Miroslav možda najbolje govori i činjenica da na njegovu grob u Svetvinčentu, nakon što su zemni ostatci bili preneseni iz Lanišća, 13. svibnja 1958., nije bilo ni imena ni prezimena. Nastojalo se zatrti svaki spomen na Miroslava. Međutim, Miroslav je živio u memoriji istarskih vjernika i vjernička srca su bila obilježena Miroslavovim imenom što nitko nije mogao izbrisati. Svakako jedan od najznačajnijih osoba o očuvanju memorije na Miroslava Bulešića bio je biskup Dragutin Nežić koji je nastojao prikupiti i sačuvati pisanu ostavštinu bl. Miroslava[6]. Svakako tu treba ubrojiti: mons. Ivana Pavića, najzaslužnijeg za svećenički poziv bl. Miroslava, a poslije mons. Marijana Bartolića, prvog pisca životopisa bl. Miroslava[7], kao i mons. Vjekoslava Milovana, drugog dijecezanskog postulatora koji je prikupio svjedočanstva ljudi te napisao nekoliko knjiga o bl. Miroslavu. Mons. Vjekoslav je najzaslužniji da je bl. Miroslav uzdignut na čast oltara, kao i u širenju kulta. Miroslavova veličina u našem narodu i Crkvi leži u njegovoj svetosti života te ljubavi prema Bogu, Crkvi i bliženjem. A to najbolje izražavaju njegove riječi: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika.“[8]
I. Dijecezanski i rimski proces do beatifikacije vlč. Miroslava Bulešića
Proces za proglašenjem blaženim Miroslava Bulešića odvijao se na dvije crkvene razine: dijecezanskoj i rimskoj. Dijecezanski proces započet je olovnim vremenima za Crkvu. Komunistički režim tih godina je masovno progonio svećenike, osuđivao i zatvarao sjemeništa. Biskup Dragutin Nežić odlučio se u tajnosti pokrenuti postupak ali će ubrzo biti obustavljen te će trebati preko 40 godina da se proces nastavi. Zašto je Nežić započeo dijecezanski postupak za proglašenje Miroslava Bulešića blaženim i svetim? Više je razloga: osobno poznanstvo bl. Miroslava, mučeništvo in odium fidei, među svećenicima i vjernicima bila je prisutna fama sanctitatis te na temelju dokumenata i Duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića stekao moralnu sigurnost da je riječ o svetačkom načinu života bl. Miroslava te njegovoj duhovnoj spremnosti na mučeništvo.
- Susreti i korespondencija Dragutina Nežića i Miroslava Bulešića
Miroslav Bulešić teološki studij i bogosloviju započeo je u Gorici 8. listopada 1939., ali nakon nekoliko tjedana, 11. studenoga 1939. javlja mu njegov biskup mons. Trifone Pederzolli, da pođe u Rim u Francuski zavod i upiše teologiju na papinskom sveučilištu Gregorijani.[9] Miroslav se javlja pismom da je sretno stigao u Rim i da je već posjetio Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima gdje se susreo s pitomcima i poglavarima.[10] U nekoliko pisama imamo sačuvanu bilješku kako se osobno susreo s mons. Nežićem, koji je službu duhovnika u Zavodu sv. Jeronima započeo 27. 10. 1939. i vršio do 14. 09. 1941. U pismu Ivanu Paviću bogoslov Bulešić piše: „predao sam knjige dr. Nežiću, koji Vam se puno zahvaljuje.“[11] Miroslav je imao mogućnost u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima osjetiti dio Hrvatske, hrvatskog identiteta, koji je njemu i istarskim Hrvatima nastojala izbrisati talijanska vlast u Istri. Unatoč što mu je potalijančeno ime i prezime, Miroslav se nije odrekao materinjega jezika kojeg je naučio iz Dobrilinog molitvenika „Otče, budi volja tvoja“, od svojih roditelja i svećenika te iz Rima piše prijateljima na hrvatskom jeziku.
Nailazimo na još jednu korespondenciju između Nežića i Bulešića budući da se Bulešić nije mogao vratiti u Rim na daljnje studije zbog preuzete službu u Pazinskom sjemeništu. Miroslav upućuje molbu na dekana Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu za nastavak studija.[12] Odgovor mu šalje Nežić, koji je profesor asketike i mistike na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu[13] i duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, u kojem piše: „Dragi velečasni! Ne mogu Vas upisati na fakultet bez dokumenata. Pošaljite kad bude prilika po komu: maturalnu svjedodžbu i indekse o završenim predmetima. To ili u originalu ili ovjerovljenim prepisima. Još ima vremena za upis.“[14] Miroslav nakon što je prikupio tražene dokumente šalje ih.[15] Nije jasno da li Nežiću ili dekanu Fakulteta.
1. 2. Bilješke mons. Dragutina Nežića, apostolskog administratora, o mučeništvu Miroslava Bulešića
Domaća i svjetska javnost pisala je o mučeničkoj smrti Miroslava Bulešića u Lanišću. Jugoslavenski tisak donosio je službene stavove tadašnje vlasti koji je nastojao za sve okriviti svećenike i vjernike Lanišća, te opravdati svoj zločin na svećenicima, krizmanicima (djecom) i njihovim obiteljima.[16] Komunističke vlasti su nastojale preko medija svećenike: mons. Jakova Ukmara, vlč. Miroslava Bulešića i vlč. Stjepana Ceka proglasiti odgovornima za njihov počinjeni zločin nad tim istim svećenicima. Božo Milanović u jednoj rečenici najbolje opisuje namjeru komunističkih vlasti: spriječiti krizmu a vlč. Stjepana Ceka u crkvi sasjeći na komade.[17] Da vjernici Lanišća nisu branili crkvu i svećenike za vrijeme sv. krizme bilo bi puno više žrtava. Istarsko svećenstvo nakon ovog događaja zauzima jedan pasivni stav prema vlasti, te su se počeli pitati tko je sljedeći.[18] Miroslav je kako čitamo u njegovom Duhovnom dnevniku bio duhovno zreo da prihvati mučeništvo. Tu zrelost primijetili su i mnogi drugi. Kako je komunistički sustav nastojao oblatiti njegov lik tako je u narodu sve više rasla svijest o njegovoj svetosti. Narod je dobro znao tko je imao okrvavljene ruke, a tko plemenitu i svetu dušu. Zločin u Lanišću nije bio slučajni incident nego tjednima pomno isplanirana akcija. Dapače sami organizatori sprječavanja krizme su najavili da će u Lanišću padati krvavo kamenje. Bilježi mons. Boži Milanović: „Glas… o smrti Bulešića raširio se je brzo po čitavoj Istri. Posvuda je nastalo ogorčenje i zaprepaštenje, plač i bijes proti divljim nasilnicima. A najteže je zakukala u Kanfanaru Bulešićeva majka. Jedino komunisti su se ponekad veselili da su se oslobodili mladog, sposobnog i marljivog svećenika.“[19] Komunističke vlasti sa svojim iživljavanjem su išle dalje; nisu dopustile da se vlč. Miroslav sahrani u Svetvinčentu. Bojali su se naroda. „Znalo se dobro da bi pogrebu prisustvovalo ogromno mnoštvo Istrana i da bi pogrebna svečanost bila ujedno velika manifestacija proti bezbožnicima i njihovoj vlasti.“[20] Istarski komunisti u Lanišću nisu ubili samo Miroslava Bulešića, nego su se odrekli istarskog antifašizma koji je desetljećima jedini čuvao nacionalnu svijest u Istri, a počivao je na narodnjaštvu i svećenstvu.[21]
Nežić kao i drugi svećenici nisu povjerovali komunističkoj propagandi, a pravu istinu će osobno saznati kad će 25. studenoga 1947. doći u Pazin kao apostolski administratrator hrvatskog dijela tršćansko-koparske biskupije.[22] Poglavari u pazinskom Sjemeništu i sjemeništarci prenijeli su Nežiću cjelokupnu istinu o „krvavoj krizmi“ u Lanišću i ubojstvu svećenika Miroslava Bulešića. U Nežićevim bilješkama, Dnevniku službe, nalazimo zapis kako je 14. veljače 1950., prigodom posjeta župi Kanfanar „utješio majku pok. Mirosl. Bulešića“.[23] Nežić će imati u Lanišću krizmu tek 9. rujna 1951. kad će krizmati 180 djece od toga 30 iz župe Vodice te će donijeti kraći zapis svega onoga što se događalo u Lanišću 24. kolovoza 1947.[24] Nežić će popodne posjetiti grob Miroslava Bulešića na laniškom groblju.[25] Na Nežića je ostavio veliki dojam susreta s Lanišćom te će nakon par dana opet u svom Dnevniku opisivati događaj mučeničke smrti Miroslava Bulešića te kako je on doživio svoju prvu krizmu u Lanišću. „Krizmaju se (osobito u Lanišću i Buzetu) i odrasla mladež, koji nisi mogli onda ili im nisu dali njihovi; a u crkvi su mirno bili i kumovali i oni, koju su 1947. g. bacali pomidore i derali se. U Lanišću je cijelo selo navečer pjevalo od radosti što je tako lijepo i mirno prošla sveta služba te se vjera opet afirmirala i milost Božja učinila svoje valjda i po zagovoru mučenika iz 1947. g. Mire Bulešića.“[26] Mnoge je progonila savjest zbog „krvave krizme“ u Lanišću, pa i samog ubojicu bl. Miroslava.
Biskup Nežić nastojao je sačuvati Miroslavovu pisanu ostavštinu, napose Duhovni dnevnik te je stalno poticao dr. Ivana Pavića da mu se dostavi isti kako bi se čuvao kod njega. Dnevnik je jedno vrijeme čuvao mons. Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski.[27]
- Biskup Nežić započeo biskupijski proces za proglašenje svećenika Miroslava Bulešića blaženim i svetim
Biskup Nežić, iako još nije rezidencijalni biskup porečke i pulske biskupije, već njezin administrator kao i hrvatskog dijela tršćansko-koparske biskupije, imenovao je 29. ožujka 1956. vlč. Maria Pavata[28] dijecezanskim postulatorom. Budući da je vlč. Pavat tad bio u Rimu on je za vicepostulatora imenovao vlč. Antuna Bogetića koji je tad vršio službu duhovnika u pazinskom sjemeništu. Vlč. Bogetić, pismom od 21. travnja 1956., zatražio je od biskupa mons. Dragutina Nežića, da uspostavi Tribunal za proces “Super fama martyrii et super causa martyrii… Servi Dei Miroslavi Bulešić”. Mons. Dragutin Nežić, pismom od 22. travnja 1956. uspostavio je spomenuti Tribunal “processum dioecesanum informativum… canonizationis per viam martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić”, koji je ubijen “in odium fidei LANIŠĆE in Histria die 24… mensis augusti anno 1947.” Biskup Dragutin Nežić, nije cjelokupni proces povjerio drugim osobama, već je odlučio da kao sudac osobno predsjeda tom procesu, promicateljem pravde imenovao je mons. Leopolda Jurcu[29], a bilježnikom dr. Ivana Pavića. Najbliži Miroslavovi suradnici za života vodit će ovaj proces. Dr. Ivan Pavić najbolje je poznavao budućeg Blaženika i najvećim dijelom sačuvao svoju korespondenciju s njim. Održane su dvije sjednice procesa, obje u Pazinskom sjemeništu, 24. travnja 1956., u posvemašnjoj tajnosti, zbog opasnosti uslijed progona sa strane komunističkih vlasti.
Vlč. Pavat želio je preslušati svjedoke koji su bili van dosega komunistički vlasti: mons. Raffaela M. Radosssija, tad nadbiskupa Spoleta u Italiji, koji je bio porečki i pulski biskup od 1941. do 1947. kad će s većinom talijanskog klera i redovnika napustiti Istru. Drugi važan svjedok je bio mons. Jakob Ukmar, djelitelj krizme u Istri 1947., kome je pratitelj bio vlč. Miroslav Bulešić.
Mario Pavat, dijecezanski postulator, šalje dopis 2. lipnja 1956. tršćansko-koparskog biskupa Antonia Santina da imenuje: „un Notaio ed un Esaminatore onde vengano escussi i testimoni: S. E. Mons. Raffaele M. Radossi, Arcivescovo di Spoleto e Mons. Giacomo Ukmar.“[30] Mons. Santin šalje dopis Kongregacije za obrede 9. srpnja 1956. u kojem razlaže da je mons. Raffaele Radossi bio dijecezanski biskup vlč. Miroslavu Bulešiću, ali da se ubojstvo dogodilo na teritoriju njegove biskupije te da je sad mons. Radossi nadbiskup Spoleta (Italija). Kad je u pitanju saslušanje mons. Ukmara da će postupiti po tada važećim kanonskim odredbama.[31] Kongregacija će dati naputak mons. Pavatu 21. veljače 1957. (prot. n. T. 13/957) u kojem se traži da biskup Santin i nadbiskup Radossi uspostave Tribunal u svojim biskupijama na kojem će biti preslušani mons. Ukmar i mons. Radossi, budući da zbog političkih prilika nije moguće redovito odvijanje procesa na teritoriju Porečke i Pulske biskupije. Mons. Santin izvještava Kongregaciju za obred da je imenovao osobe sukladno dopisu Kongregacije te dostavlja iskaz mons. Jakova Ukmara prema dostavljenim pitanjima mons. Pavata.[32] Mons. Pavat šalje dospi mons. Radossiju u kojem ga obavještava o dopisu Kongregacije te moli da postupi sukladno istom te dostavlja pitanja za preslušanje (Interrogatoria). Mons. Radossi se oglušio na ovaj dopis te mons. Pavat šalje novi 11. srpnja 1958. u kojem ga moli, ako još nije, da postupi sukladno dopisu Kongregacije ističući da je on jedan od „glavnih svjedoka“. Mons. Radossi u svom pismo vlč. Pavatu od 16. srpnja 1958. ne obrazlaže zašto nije postupio sukladno dopisu Kongregacije, već odgovara kratko. „Ono što mogu posvjedočiti o svećeniku Miroslavu Bulešiću jest: 1. da sam ja već bio izvan biskupije kad je on umro; 2. da u odnosima koje sam prethodno imao s njime nije bilo onoga poštovanja kakvo svećenik treba da ima prema svome biskupu. Poći ću na Kongregaciju u naznačeno vrijeme.“[33] Ovakva tvrdanja biskupa Radossija da Bulešić nije imao „onog poštovanja kakvo svećenik treba da ima prema svome biskupu“ ne odgovara činjeničnom stanju. U teološkim i crkvenim pitanjima nije bilo prijepora između Bulešića i Radossija. U vrijeme rata vlč. Bulešić je išao, nekoliko puta iz Baderne, na biciklu ispred biskupova auta kao živi štit. Bio je spreman dati život za svog biskupa. Međutim, Radossiji nije imao dovoljno razumijevanja za potrebe hrvatskog stanovništva, te one otvorenosti prema hrvatskim svećenicima koju je imao Santin. Branio je svojim svećenicima, sub poena suspensionis ipso facto incurrenda,[34] da se učlane u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Bulešić je poštivao biskupovu odluku ali je jasno izrazio svoje žaljenje te tražio veće razumijevanje za novonastalu situaciju.[35] Radossijevo ponašanje prema hrvatskim svećenicima i novoj vlasti u Istri bilo je kontraproduktivno. Radossi je, kako proizlazi iz dokumenata, uvažio Bulešićeve argumente te ga je 4. prosinca 1946. imenovao svojim delegatom pred civilnim vlastima,[36] a 30. siječnja 1947. svojim delegatom za razgovore s drugim svećenicima koji su spremni doći na službu u Porečku i Pulsku biskupiju.[37]
Nakon opstruiranja procesa sa strane mons. Radossija te sve žešći progona svećenika i vjernika od strane komunističke vlasti biskup Nežić je odlučio obustaviti proces do daljnjeg. Prema svjedočanstvu mons. Vjekoslava Milovana, koji je tada bio bogoslov četvrtog tečaja, svećenici su međusobno u povjerenju govorili kako proces za Miroslava Bulešića treba započeti a dovršit će se kad budu bolje prilike za Crkvu.[38] Za vrijeme biskupa Nežića neće doći do političke promjene u društvu da nastavi proces pa će svom nasljedniku mons. Antunu Bogetiću 4. prosinca 1984. godine predati sve spise iz započetog dijecezanskog postupka te drugu pisanu ostavštinu i dokumente koje je prikupio sa svojim bilješkama i komentarima.[39]
Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj mons. Bogetić će preko Apostolske nuncijature u Zagrebu uputiti 1992[40]. godine upit Kongregaciji za kauze svetih može li nastaviti započeti proces. Biskup Bogetić u svom dopisu piše kako smatra svojom dužnošću i obvezom nastaviti započeti proces.[41] Kongregacija je prontno odgovorila 10. kolovoza 1992. kako se proces može nastaviti i ujedno podijelila „Nulla Osta“[42]. Mons. Mario Pavat poslao je dopis mons. Marijanu Bartoliću, generalnom vikaru porečke i pulske biskupije, u kojem ga obavještava da biskup treba imenovati novog postulatora te mu šalje priručnik mons. Fabijana Veraje kao pripomoć u nastavku procesa. Međutim, biskup Bogetić nije uspio u biskupiji pronaći prikladnu osobu za vođenje ovog procesa, ali je već tad bio razgovarao s mons. Vjekoslavom Milovanom, koji je vršio službu tajnika Hrvatske biskupske konferencije, kad se vrati u Istru da bi ga želio imenovati postulatorom i da nastavi kauzu.[43]. U među vremenu su započela okupljanja svećenika na godišnjicu mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića.
1. 4. Mons. Ivan Milovan, biskup porečki i pulski, nastavio i završio dijecezanski postupak
Nakon četiri desetljeća novi porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan nastavit će, započeti, proces za proglašenje blaženim i svetim vlč. Miroslava Bulešića. Mons. Milovan odmah je na početku svoje biskupske službe odlučio započeti prekinuti proces za beatifikaciju Miroslava Bulešića, a zasigurno dodatni poticaj je bila komemoracija 50. obljetnice smrti vlč. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu te veliko mnoštvo naroda koje je očekivalo nastavak procesa. Biskup Milovan je najprije trebao naći prikladnu osobu za novog dijecezanskog postulatora koji će se trebati dati sav u ovoj stvari. Mons. Vjekoslav Milovan, nakon povratka sa službe tajnika HBK, stavio se na raspolaganje biskupu za ovaj posao i biva imenovan, na godišnjicu mučeničke smrti Miroslava Bulešića, 24. kolovoza 1998. (broj: 293/1998) dijecezanskim postulatorom. Tadašnji generalni vikar mons. Marijan Bartolić izručit će 1. prosinca 1998. novom postulatoru dokumente koje je biskup Nežić bio predao biskupu Bogetiću. Novi postulator nakon što je pregledao postojeće spise i prikupio nove dokumente cjelokupnu dokumentaciju je dostavio biskupu. Biskup će imenovati dr. p. Bonaventuru Dudu i dr. Marijana Valkovića cenzorima teolozima za ocjenu prikupljene građe te u dopisu moli da dadnu svoj sud: na temelju te građe dadete, s dogmatskog i moralnog stanovišta, svoj sud o sabranim dokumentima kao i o duhovnom liku Sluge Božjega.[44] Dr. Valković za vrijeme proučavanja spisa je preminuo.[45]
Potom je biskup Milovan imenovao trojicu perita povjesničara da prouče povijesnu građu o Sluzi Božjem Mirslavu Bulešiću i dadnu svoj sud. Peritima su imenovani: mons. Mile Bogović, koje će poslije biti imenovan gospićko-senjskim biskupom, mons. Ivan Grah[46], svećenik porečke i pulske biskupije i prof. Stipan Trogrlić[47].
Sukladno kanonskim odredbama biskup Milovan će imenovati biskupijsko sudište u sastavu: vlč. Slavko Zec, doktor kanonskog prava i svećenik krčke biskupije, kao sudac delegat koji će u biskupovo ime predsjedati biskupijskim sudom;[48] mons. Marijan Bartolić, generalni vikar porečke i pulske biskupije, kao promicatelja pravde;[49] kao bilježnika vlč. Darka Zgrablića,[50] kao pridodanog bilježnika gđu. Branku Velić.[51] Mons. Milovan nakon što se posavjetovao s biskupima Riječko-senjske metropolije izdat će 28. ožujka 2000. „Dekret o ponovnom započinjanju kauze i uspostavljanju biskupijskog sudišta za kauzu kanonizacije Sluge Božjega vlč. Miroslava Bulešića.“ S ovim je službeno nastavljen, započeo, dijecezanski postupak koji će trajati nekoliko godina.
Biskup je imenovao još nekoliko osoba potrebnih za ovaj proces:
Vlč. Vjekoslava Slokovića službenim prevoditeljem spisa i drugih dokumenata u ovom postupku na talijanski jezik.[52]
Vlč. Davida Klarića, đakona, kopisotom sa zadatkom da izradi kopiju svih dokumenata.[53]
Biskup Milovan sa svojim suradnicima omogućio je novom postulatoru svu potrebnu infrastrukturu, ali će osobno u svojim javnim nastupima progovarati o mučeništvu Miroslava Bulešića. Biskupi Hrvatske biskupske konferencije na prijedlog biskupa Milovana dat će izjavu da „podržavaju i podupiru spomenuto biskupijsko istraživanje gledajući na Slugu Božjeg kao na uzornog svećenika.“[54] Pastoralni rad biskupa Milovana bit će obilježen duhovnošću i likom bl. Miroslava. Biskup Milovan nastojao na svim crkvenim razinama govoriti o liku Miroslava Bulešića te je imao veliku želju da se Miroslav uzdigne na čast oltara prigodom pastoralnog posjeta pape Benedikta XVI. Zagrebu, 4. i 5. lipnja 2011., kad je održan Pravi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.
1.5. Mons. Vjekoslav Milovan najznačajnija osoba u postupku uzdignuća bl. Miroslava Bulešića na čast oltara
Nakon godinu dana proučavanja spisa i prikupljanja imena svjedoka mons. Vjekoslav Milovan šalje dopis biskupu Ivanu Milovanu u kojem ga moli da: „da se čim prije pokrene službeni proces za utvrđivanje mučeništva i fame o mučeništvu spomenutog Sluge Božjega Miroslava Bulešića. Potreba da se hitno pokrene službeni proces nameće se posebno zbog opasnosti da nestanu, uslijed odmakle dobi, «testes oculares» o mučeništvu koje se dogodilo u Lanišću 24. kolovoza 1947.“[55] Također mons. Vjekoslav dostavlja i popis svjedoka koje treba ispitati o mučeništvu i fami sanctitatis Sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Među svjedocima je jedan nadbiskup[56], devet svećenika i 18 svjedoka među kojima je i brat Miroslava Bulešića[57]. Postulator će 20. ožujka 2000. poslati ažurirani popis svjedoka, koji se razlikuje od prvog.[58] Na kraju će dr. Slavko Zec, sudac delegat, prihvatiti da se na prijedlog postulatora preslušaju tri nova svjedoka, dok se odustalo od 9 drugih jer se smatralo da će iznijeti već poznate činjenice, a dvoje svjedoke je umrlo prije davanja iskaza.[59] Na kraju je preslušano 24 svjedoka.[60]
Uz službeni proces koji je imao svoj tijek mons. Vjekoslav nastojao je svojim člancima, knjigama te prigodnim materijalima još bolje rasvijetliti mučeništvo Sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Pomalo će šira hrvatska javnost sve više upoznavati svetački život mučenika Miroslava. Na nacionalnoj razini najvažniji događaj bio je hodočašće hrvatskih svećenika u Lanišće i Svetvinčenat 24. kolovoza 2007. kad je misno slavlje predvodio kard. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup. Ovaj događaj odjeknuo je u hrvatskoj javnosti te će narednih godina zahvaljujuću upravo mons. Vjekoslavu lik Miroslava Bulešića biti poznat široj javnosti. S pravom možemo reći, da je najzaslužniji za dijecezanski postupak, kao i prikupljanje potrebnih svjedočanstava i dokumenata upravo mons. Vjekoslav. Njegovim zauzimanjem postavljena je kip bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu te sagrađena kapelica u Čabrunićima. Mons. Vjekoslav je gotovo dva desetljeća svog djelovanja i rada posveti izučavanju i promociji Miroslava Bulešića.
1.6. Završetak dijecezanskog postupka i slanje spisa u Rim
Svečana sjednica obnovljenog dijecezanskog postupka, pod predsjedanjem porečkog i pulskog biskupa Ivana Milovana, održana je 8. svibnja 2000. godine u prisutnosti imenovanih članova u dijecezanskom postupku u Biskupskom domu u Poreču. Sa ispitivanjem svjedoka započelo se na drugoj sjednici 5. lipnja 2000., te je na trinaest sjednica, kroz 4. godine, ispitano 24 svjedoka. Sukladno kanonskim propisima biskup Milovan je odredio da se prije zaključenje dijecezanskog postupka obavi kanonsko pregledavanje (recognitio) posmrtnih ostataka Sluge Božjeg Miroslava Bulešića.
Prije podne, 10. travnja 2003. izršeno je prepoznavanje zemnih ostataka Sluge Božjeg Miroslava Bulešića o čemu je sastavljena povelja[61], a na 60. godišnjicu svećeničkog ređenja vlč. Miroslava Bulešića, 11. travnja 2003., u prisutnosti nad/biskupa riječke metropolije, svećenika i vjernika, preneseni su njegovi zemni ostatci s groblja u novu grobnicu u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
Svečana sjednica zaključenja dijecezanskog postupka za proglašenje blaženim i svetim vlč. Miroslava Bukešića održana je 11. rujna 2004. u porečkoj Bazilici u prisutnosti: biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernog puka Božjeg. Postulator je zadužen da spise dostavi Kongregaciji u Rim, što je u učinio u listopadu 2004., u pratnji vlč. Line Zohila i vlč. Ilije Jakovljevića. Taj trenutak mons. Vjekoslav je ovako opisao: „Imao sam osjećaj kao da sam se konačno sretno oslobodio velikog tereta koji sam nosio tijekom nekoliko posljednjih godina; nadao sam da će daljnje proučavanje Kongregacije teći bez teškoća i dosta brzo. No, moram reći: moj osjećaj „slobodne ptice“ bio je znak mojeg malog iskustva s djelovanjem rimskih ustanova jer, prema poznatoj uzrečici „Rim hoda olovnim nogama“, dakle, polako.“[62] Mons . Vjekoslav je želio ubrzati rimski proces, ali on je imao svoju dinamiku. Dolazio je u neoliko navrata u Rim, napose na početku procesa da se osobno uvjeri kako sve to ide. Tako je već 9. prosinca 2004. došao u Rim te se isti dan susreo u Grottaferati s mons. Fabijanom Verajom. Drugi dan, 10. prosinca, mons. Vjekoslav u pratnji mons. Jure Bogdana posjetio je Kongregaciju za kauze svetih da se informira što treba on činiti i kako može pomoći.[63] Cijelo vrijeme i rimskog postupka mons. Vjekoslav je bio aktivan, uvijek na raspolaganju mons. Juri Bogdanu i mons. Fabijanu Veraji kod pisanja „Pozicije glede mučeništva“ (Positio super martyrio) vlč. Miroslava Bulešića. Poslije će Poziciju prevesti na hrvatski jezika.
1.7. Imenovanje mons. Jure Bogdana rimskim postulatorom u kauzi za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjeg Miroslava Bulešića
Sukladno propisima Kongregacije za kauze svetih bilo je potrebno nakon što su dokumenti predani istoj Kongregaciji na daljnje proučavanje imenovati rimskog postulatora u kauzi Sluge Božjeg Miroslava Bulešića.[64] Mons. Ivan Milovan imenovat će 9. prosinca 2004. za prvog rimskog postulatora p. Lucu De Rosa OFM[65]. Nakon nekoliko mjeseci, 2. ožujka 2005., biskup Milovan je u pratnji mons. Jure Bogdana, rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, vlč. Line Zohila i vlč. Ilije Jakovljevića, studenta kanonskog prava na papinskom sveučilištu Gregorijana, posjetio Kongregaciju za kauze svetih. Biskupa i pratnju je primio mons. Edward Nowak, tajnik Kongregacije, gdje se razgovaralo o kauzi Sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Tad je mons. Nowak predložio da biskup Milovan imenuje mons. Bogdana rimskim postulatorom u ovoj kauzi jer je bilo važno da rimski postulator dobro poznaje povijest hrvatskog naroda u 20. stoljeću u kojem je živio i djelovao Miroslav Bulešić.
Biskup Milovan popodne je posjetio p. De Rosu i zahvalio mu se što je bio prihvatio službu rimskog postulatora. Nakon povratka u Zavod mons. Milovan je molio mons. Bogdana da pristane da bude rimsku postulator a da će dekret imenovanja doći nakon povratka u Poreč. Dana 2. travnja 2005. biskup Milovan je imenovao mons. Juru Bogdana rimskim postulatorom.[66] Ured Kongregacije za kauze svetih registrirao je ovaj dekret, na godišnjicu rođenje bl. Miroslava Bulešića, 13. svibnja 2005., Prot. 1873-2/05. Drugi dan, 14. svibnja 2005., mons. Bogdan imenuje mons. Vjekoslava Milovana vicepostulatorom kauze sluge Božjeg Miroslava Bulešića.
1.8. Djelovanje mons. Jure Bogdana, rimskog postulatora i rimski proces
Prihvatiti biti postulator u jednoj kauzi je zahtjevan i častan posao. Kongregaciji je trebalo nekoliko godina nakon proučavanja svih spisa da donese odluku da je dijecezanski postupak obavljen u skladno s kanonskim propisima. Odluka je donesena 14. prosinca 2007. što je bilo jako važno da nisu potrebna dodatna istraživanja.[67] Mons. Vjekoslav, kao i drugi članovi dijecezanskog postupka na čelu s dr. Slavkom Zecom, nastojali su optimalno odgovoriti na sve kanonske propise u ovom postupku.
Mons. Bogdan je najprije pristupio proučavanju spisa i uz svesrdnu pomoć mons. Fabijana Veraje, umirovljenog podtajnika Kongregacije za proglašanje svetim, nastojao voditi rimski proces za proglašenje Sluge Božjeg Miroslava Bulešića blaženim. Na zamolbu mons. Bogdana poziciju je na temelju dokumenta i dostavljenih spisa Kongregaciji izradio mons. Veraja 2010. godine. Na temelju pozicije se pristupilo, sukladno kanonskim odredbama, proučavanju kauze Sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Prvi zadatak u rimskom procesu su imali periti povjesničari koji su tražili dodatne dokumente i tumačenja te na kraju dali pozitivan sud 26. listopada 2010. Dodatno tumačenje je trebalo dati po pitanju odnosa između vlč. Bulešića i biskupa Radosssija u političkim pitanjima, te podrobnije obrazložiti nastojanja istarskog svećenstva da se Istra pripoji matici Hrvatskoj tj. odvoji od Italije. Mons. Bogdan i suradnici trebali su dati odgovore na pojedine upite povijesne komisije[68]. Pod vodstvom generalnog relatora p. Vincenza Criscuola tiskan je volumen sa stručnim mišljenjem povijesne komisije koji je bio pozitivan. Drugi korak je bila teološka komisija koja je proučila spise kauze i rezultate povijesne komisije. Možda najznačajniju ulogu u cjelokupnom procesu, za nastavak kauze, upravo ima ova komisija. Njihova ocjena, 30. ožujka 2012. je bila jednoglasna da je Miroslav Bulešić mučenik i da se kauza može dalje nastaviti. Nakon pozitivne odluke ove komsije u Istri se počelo razmišljati o beatifikaciji Miroslava Bulešića i sve više moliti po ovoj nakani. Svaki daljnji korak Kongregacije se s nestrpljenjem iščekivao. Zadnju stepenicu su činili oci kardinali i biskupi koji su jednoglasno, 20. studenoga 2012., pod predsjedanjem kardinala Angela Amata donijeli odluku da je vlč. Miroslav Bulešić ubijen zbog vjernosti Kristu i Crkvi. Nakon mjesec dana, 20. prosinca 2012. Sveti Otac Benedikt XVI., nakon što je saslušao iscrpne izvješće kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih, odobrio je Dekret o mučeništvu sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Sad je još samo trebalo odrediti datum i mjesto svečane proslave beatifikacije Miroslava Bulešića.[69] Godinu dana nakon beatifikacije bl. Miroslava zbog zdravstvenih razloga je mons. Jure Bogdan, rimski postulator, razriješio mons. Vjekoslava Milovana službe vicepostulatora riječima: „Vaš uporni i samozatajni dugogodišnji doprinos kauzi je dragocjen i ljudskim mjerilima neizmjerljiv.“[70] U dogovoru s mons. Draženom Kutlešom za novog vicepostulatora mons. Jure Bogdan imenovao je vlč. Iliju Jakovljevića 31. prosinca 2014.[71] Mons. Bogdan rado dolazi iz Rima imati hrvatskim svećenicima predavanje[72], kao sudjelovati i na simpozijima, na temu novog hrvatskog blaženika Miroslava Bulešića.
1.9. Mons. Dražen Kutleša organizirao beatifikaciju vlč. Miroslava Bulešića
Na stolici porečki i pulskih biskupa mons. Ivana Milovana naslijedio je mons. Dražen Kutleša kojega je zapala čast da organizira svečani čin beatifikacije vlč. Miroslava Bulešća. Državno Tajništvo Svete Stolice u dogovoru s mons. Draženom Kutlešom i Kongregacijom za proglašenje svetih izdalo je dekret 13. veljače 2013. da će beatifikacije Miroslava Bulešića biti 28. rujna 2013. u Puli. Dana 27. rujna 2013. u zračnoj luci Trst Ronchi Dei Legionari kard. Angela Amata i mons. Juru Bogdana dočekao je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša u pratnji vlč. Ilije Jakovljevića. Nakon dolaska u Pulu, popodne kard. Angelo Amato je u pratnji mons. Ivana Milovana, tad umirovljenog porečkog pulskog biskupa, mons. Jure Bogdana, postulatora i vlč. Jakovljevića posjetio Svetvinčenat i pomolio se na grobu Miroslava Bulešića. Bio je to dirljivi trenutak, izaslanik Svetog Oca pape Franje kleči i moli na grobu novog hrvatskog blaženika. S druge strane kolone hrvatskih vjernika predvođeni svojim nad/biskupima i svećenicima dolaze u: Lanišće, Svetvinčenat i idu prema Puli na svečani čin beatifikacije. Pulska Arena je tog dana, 28. rujna 2013., postala srce Crkve u hrvatskom narodu i svi ozarena srca prate svečano misno slavlje kojem predsjeda kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetim. Kard. Amato u svojoj propovijedi je istaknuo: „današnja beatifikacija don Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, svetkovina mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom, božanske ljubavi nad ljudskom zlobom.“[73]
Relikvije bl. Miroslava donio je gosp. Josip Bulešić, brat novog blaženika, i predao ih umirovljenom porečkom i pulskom biskupu Ivanu Milovanu, koji je veliki štovatelj bl. Miroslava i sve je učinio da dođe do ovog svečanog trenutka kako za Porečku i Pulsku biskupiju, tako i za sav naš hrvatski narod. Zasigurno u tom trenutku najsretnija osoba bila je mons. Vjekoslav Milovan koji je bio svega sebe dao za ovaj proces i na kraju svečano dočekao čin beatifikacije, riječi pape Franje: „našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni Sluga Božji Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, revan pastir, vješto odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok prvobitnosti Evanđelja, od sada naziva blaženim.“[74]
- Fama sanctitatis u narodu
Narod u Istri nije nasjeo na komunističku propagandu. Već su nastojali već nakon nekoliko dana od mučeničke smrti Miroslava Bulešića dobiti njegovu sličicu ili relikvije. Tako čitamo kako su vjernici Karojbe preko svećenika Ivana Galla tražili sličice i relikvije Miroslava Bulešića. Vlč. Gallo piše Biskupskom ordinarijatu u Poreč: „Vijest o mučeničkoj smrti nezaboravnog Miroslava uzdrmala je Karojbu i Kaldir: bio je poznat Karobljanima, koji su upoznali njegovu „zlatnu dušu“ (tako ga nazivlju) prigodom Vazmenih blagdana… Molim Vas, dajte tiskati sličice, jer mnogi me pitaju. Nekoji hoće njegovu fotografiju, drugi relikviju. Preporučam se.“[75] O Bulešiću su mnogi pozitivno govorili napose njegovi župljani u Kanfanaru.[76] Sad im je postao zagovornik na nebu.
- Miroslav Bulešić uzor mnogim sjemeništarcima, svećenicima i bogoslovima
Svećenički život Miroslava Bulešića bio je kratak ali na njega može primijeniti riječi starozavjetnog pisca: „Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio, i jer mu je duša bila draga Gospodinu, on ga je hitro izbavio od zloće oko njega. Svjetina sve to vidi ali ne shvaća.“[77] Miroslav je kratko živio ovdje na zemlji ali njegov svetački svećenički život stao je u memoriji istarskog čovjeka. U zapisima istarskih svećenika ni jednog ubijenog svećenika iz tog vremena se ne naziva mučenikom, ne smatra svecem. Kao da je mučeništvo bila kruna njegovog svećeničkog života. Od dana mučeništva u narodu je prisutna fama sanctitatis. Najbolje se to vidi u zapisima svećenika i sjemeništaraca koji se utječu Miroslavovu zagovoru i nastoje imati njegove relikvije.
Kako su svećenici doživjeli Miroslavovo mučeništvo možda najbolje opisuje zapis mons. Milanovića: „Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koje je radi vjere izgubio život.“[78] Tako je vlč. Ivan Krajcar uzeo komad kolara.
Na putu prema svećeništvu mnogi istarski sjemeništarci i bogoslovi su se utjecali zagovoru Miroslava Bulešića. Tako je Vlatko Lakošeljac, poslije i sam žrtva komunističkog sustava – nije bio adkevatno liječen u pulskoj bolnici, utječe se Mirovu zagovoru pred subđakonat te piše: „Dragi Miro, tebe je Bog smatrao dostojnim žrtvom – pa te je uzeo k sebi, – a o meni što Bog misli? Ti možda znadeš… Predragi Miro, možda nijesam svjestan molbe koju sam izrazio ali ako si i ti igda bio potreban nečijeg zagovora u tako važnim stvarima, daj i meni pomogni. Govorim ti kao prijatelj svojem najmilijem prijatelju, jer osjećam da si mu blizu…. Zagovaraj ti kod naše Nebeske Majke, neka ona dobrohotno primi taj dar što joj ga prinosim.“[79]
Drugo svjedočanstvo, samo par dana nakon mučeničke smrti je bogoslova Vjekoslava Slokovića: „Kad sam čuo za ubojstvo vlč. Miroslava Bulešića, ta činjenica na mene je duboko djelovala, tad sam se definitivno odlučio za svećeništvo. Prije toga još sam se kolebao, razmišljao sam, nije mi bilo posve jasno to buduće zvanje; a tada sam se posvema opredijelio: isplati se ići tim putem kojim je išao vlč. Miro i žrtvovati – ako je potrebno – i svoj život za vjeru.“[80]
Sjemeništarac Ivan Grah, koji je tad bio završio sedmi razred gimnazije, 31. kolovoza 1947., piše u svom dnevniku: … Osjećam neko nadahnuće i veselje i sreću kad na njega [Miroslava] mislim i opažam njegov moćni zagovor kod Boga za mene i za sve sjemeništarce…. Imamo svoga prvog mučenika i sveca: bio je utjelovljeni anđeo. I u meni je jedan glas, koji me opominje da njega slijedim u svećeničkom životu i sam mi ga je ovaj glas postavio za uzor – sjemeništaraca, za uzor – đaka, za uzor – svećenika… Vlč. Miro, ti budi moj uzor na zemlji i zaštitnik na nebu. Neću se jedan dan ni malo čuditi, ako te budemo štovali na oltarima. Tvoje zadnje riječi potvrđuju tvoj život, sproveden u svetosti, kao i Isusove zadnje riječi na križu: – “Isuse, primi moju dušu”.[81]
Punih 36. godina nije se smjelo postaviti javno obilježje o mučeničkoj smrti Miroslava Bulešića. Po prvi put, bit će na njegovu nepoznatom grobu u Svetvinčentu postavljen brončani medaljon s njegovim likom i natpisom: „Svećenik Miroslav Bulešić, mučenik 1920-1947. Ovaj medaljon je dao izradi vlč. Atilije Krajcar i sam uznik komunističkih zatvora i velik štovatelj bl. Miroslava Bulešića. Sjećam se s kojim mi je oduševljenjem govorio o bl. Miroslavu i poticao kao sjemeništarca da bolje upoznam njegov život.[82]
Svećenici su željeli nakon nekoliko godina da se javno obilježava godišnjica mučeničke smrti Miroslava Bulešića, ali se čekalo malo bolja vremena. Prvo veće obilježavanje je bilo 24. kolovoza 1987., a potom 1997. s dolaskom kard. Franje Kuharića u Svetvinčenat kad će u propovijedi izreći: „Čitajući na stranicama Dnevnika Sluge Božjeg, njegova razmišljanja, stavove, odluke… vidio sam: Pa to su ista razmišljanja, i stavovi kao kod kardinala Stepinca – ista vjera, isti duh.“ Propovjednik je potom nadoda: „ista zaljubljenost u Krista, ista vjernost, dosljednost, neustrašivost, i ustrajnost u služenju Bogu i narodu.“[83]
- Narod vjeruje u zagovor Miroslava Bulešića
Proces je dugo traja, čak se u narodu nije ni znalo što se događa ali vjernici nisu čekali službeni stav Crkve nego su se utjecali zagovoru Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Mnogi su nastojali imati kakvu uspomenu: sličicu, komad odjeće, a neki su nastojali imati relikvije vlč. Miroslava. Tako je Marija Ivetac 13. svibnja 1958. godine, prigodom prijenosa tijela bl. Miroslava Bulešića s groblja u Lanišću na groblje u Svetvinčenat, kod polaganja tijela/kostiju bl. Miroslava u novi lijes, uzela komadić kostiju s prsta na ruci i pramen kose, te je to kao osobnu relikviju čuvala kod sebe. Kad je god išla ove relikvije nosila sa sobom. Na kraju će ih u ožujku 2014. predati dr. Josipu Grbcu, tada rektoru crkve u Murinama.
Također, nam je poznato da je vlč. Ivan Krajcar, također imao relikvije bl. Miroslava koje je u oporuci ostavio svom nećaku Bruni Krajcaru. Iz ova dva primjera vidimo koliko su vjernici u Istri štovali Miroslava Bulešića i čuvali svaku uspomenu na njega. Nakon svečane beatifikacije lik bl. Miroslava sve se više utkiva u vjerničku dušu kako hrvatskog naroda tako i drugih. Mnogi mu se utječu u zagovor što je vidljivo iz brojnih svjedočanstava ljudi.
Zaključak
Zahvaljujući pastirima Crkve u Istri: mons. Dragutinu Nežiću te napose mons. Ivanu Milovanu koji je završio dijecezanski postupak danas ova mjesna Crkva sve više osjeća duhovne plodove mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića. Svetački lik bl. Miroslava svojim neumornim radom su nam nastojali približiti mons. Vjekoslav Milovan, dijecezanski posulator, koji je neumornim proučavanjem spisa, traženjem svjedoka i pisanjem uspio sukladno kanonskim propisima voditi dijecezanski postupak a poslije neumorno raditi na promociji kulta bl. Miroslava. Svoj su doprinos dali i mons. Marijan Bartolić prvi pisac životopisa bl. Miroslava kao i mons. Ivan Pavić koji je sačuvao dobar dio pisane ostavštine bl. Miroslava. Sve ono što danas imamo sačuvano o bl. Miroslavu je ostavština ovih ljudi, a mnogi su svojim radom doprinijeli da u javnost dođe istina o „krvavoj krizmi“ u Lanišću te istina o svetačkom životu bl. Miroslava. Svećenički, duhovni, ljudski karakter bl. Miroslava najbolje je opisao mons. Jure Bogdan: „Novi hrvatski blaženik Miroslav Bulešić, čovjek kristalnog jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički u svakome trenutku svoga života, jasno pokazuje kako se živi i svjedoči svećeničko zvanje. Božji čovjek koji je davno nadišao granice svoje biskupije i domovine. Njegovo vrijeme uvijek traje. Nikad ne zastarijeva.“[84]
[1] Za vrijeme listopadske ofanzive Nijemaca na Pazin i njezinu okolicu 1943. mnogo je bilo ubijenih ljudi po poljima koje nije imao tko pokopati te su psi počeli trgati leševe. „Tada je mladi svećenik Zvonimir Brumnić, kao nekad stari Tobija u Starom Zavjetu, pokazao veliko junaštvo i djelo milosrđa. Išao je po Pazinskom polju te je, pozvavši neke seljake na pomoć skupljao mrtvace po njivama, cestama i jamama od iskopanog boksita te ih je zakopao, dok su naokolo štekale njemačke strojne puške.“ B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću, str. 84.
[2] Kardinal Angelao Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, u svojoj propovijedi u pulskoj Areni 28. rujna 2013., prigodom beatifikacije vlč. Miroslava Bulešića naglasio je: „Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“ A. kard. AMATO, Blaženi Miroslav Bulešić (1920.-1947.), svećenik i mučenik, u: Glasnik postulature bl. Miroslava Bulešića, br.1/2014., str. 9.
[3] Mnogi su svećenici spašavali svoje vjernike od sigurne smrti. Tako je vlč. Stjepan Cek išao početkom 1944. godine u Pulu na njemačku komandu da spasi svojih osamnaest župljana od deportacije u logor u Njemačku. Pismom od 18. veljače 1944. obavještava ga Kampfkommandant dr. Henkela da su svi oslobođeni i da je on nadalje osobno odgovoran za njih. Usp. S. CEK, Uspomene na svećeničke dane u Istri, 1937.-1965., Zagreb, 2013., str. 15. Tako se isto za svoje vjerenike zauzimao i vlč. Miroslav Bulešić. Među mnogima i za Ivana Rakovca, oca Joakima Rakovca. Usp. Dnevnik u Župi Baderna koji je započet dne 19. lipnja 1945. (dalje: Kronika župe Baderna), fotokopija Kronike se čuva u Arhivu Postulature Miroslava Bulešića (dalje APMB), sv. VI., str. 2. Marijo Bartolić zapisuje da je vlč. Miroslav išao zajedno s vlč. Božom Jelovcem u Pazinski zatvor razgovarati s komandantom, ali ga je ovaj odbio. Usp. M. BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić, svećenik – mučenik (1920-1947), II. Izdanje, Pazin, str. 43.
[4] Vlč. Leoplod Jurca spasio je stradavanje ljudi i Trviža od Nijemca 3. veljače 1944. Usp. Kronika Župe Trviž 1943.-1945., str. 12.
[5] Usp. Summarium, u: Positio super martyrio et fama maryirii, Beatificationis seu declarationis martyrri Servi Dei Francisci Ioannis Bonifacio, sacerdotis dioecesani, in odium fidei, uti fertur, interfecti (+ 1946), Roma, 2004., str. 3. – 4.
[6] Usp. Pismo Ivana Pavića naslovljeno na biskupa Dragutina Nežića, od dana 8. prosinca 1980., u: APMB, Zabilješke biskupa Nežića o Sl. B. Miru Bulešiću i dr. dokumenti.
[7] Mons. Marijan Bartolić izdao je knjigu Miroslav Bulešić, Sluga Božji, svećenik – mučenik (1920.-1947.), koja je doživjela tri izdanja. Najveća vrijednost ove knjige nije samo u prikazu povijesnih činjenica nego osobnih zapisa i svjedočanstava koja donosi.
[8] Duhovni Dnevnik bl. Miroslava Bulešića, II. Izdanje, Pazin, 2018., str. 153.
[9] Usp. Pismo biskupa T. Pederzollija od 11. studenoga 1939. Miroslavu Bulešiću, u: Dopisivanje M. Bulešića od djetinjstva do g. 1940., APMB, Sv. I., str. 37.- 38.
[10] Usp. Pismo Miroslava Bulešića od 21. studenoga 1939. vlč. Ivanu Paviću, u: Dopisivanje M. Bulešića od djetinjstva do g. 1940., APMB, Sv. I., str. 39.- 42.
[11] Pismo Ivanu Paviću od 20. III. 1940., u: APMB, Sv. I, str. 143.
[12] Pismo vlč. Miroslava Bulešića od 27. studenoga 1946. dekanu fakulteta u Zagrebu, u: Dopisivanja S. B. Mira Bulešića kroz g. 1941. -1947., APMB, Sv. II., str. 183. – 184.
[13] Usp. Red predavanja u Sveučilištu u Zagrebu u od ak. god. 1945/46. do ak. god. 1947./48., u: Arhiv KBF-a.
[14] Pismo Dragutina Nežića Miroslavu Bulešiću od 25. veljače 1947., u: Dopisivanja S. B. Mira Bulešića kroz g. 1941. -1947., APMB, Sv. II., str. 191.
[15] Pismo vlč. Miroslava Bulešića od 3. ožujka 1947., u: Dopisivanja S. B. Mira Bulešića kroz g. 1941. -1947., APMB, Sv. II., str. 192.
[16] Usp. Predsjednik vlade NR. Hrvatske dr. V. Bakarić o incidentu u Lanišću, u: Vjesnik, narodni front Hrvatske, petak, 29. kolovoza 1947., broj 723, god. VII., str. 1.
[17] B. MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću, 2. Knjiga, Pazin 1996., str. 234.
[18] Vlasti su tad u zatvoru držale vlč. Valentina Cukarića, kojeg su 30. srpnja 1947. priveli oznaši (vozač Ivančić iz Brgudca i Milenko Stari, kapetan OZN-e) iz Fažane u sjedište VUJA-e u Opatiju. Valentin je tamo ostao do 13. rujna 1947., a 14. rujna stigao je u Fažanu gdje će ostati kao župnik narednih 40 godina.
[19] B. MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću, 2. Knjiga, Pazin 1996., str. 236.
[20] Isto, str. 237
[21] Usp. D. DIMINIĆ, Istra u partizanskom notesu, Pula, 1986., str. 18.
[22] Mons. Dragutin Nežić imenovan je 21. studenoga 1947. za vršitelja dužnosti apostolskog administratora jugoslavenskog dijela biskupije tršćansko- koparske sa sjedištem u Pazinu sa svim biskupskim pravima (cum omnibus iuribus, facultatis et officiis, quae ad Episcopum residentialem pertinent).
[23] D. NEŽIĆ, Cursus dierum od 1949. – do 1952., svezak II., str. 8.
[24] Isto, str. 93. – 94.
[25] Komunističke vlasti nisu dopustile da Miroslav Bulešić bude odmah pokopan u Svetvinčentu već u Lanišću onemogućivši vjenricima i svećenicima iz drugih mjesta da dođu na sprovod. Nakon mnogih inzistiranje Bulešićeve majke tek će 13. svibnja 1958. godine Miroslavovi zemni ostatci biti preneseni u Svetvinčenat u jednu grobnicu na kojoj se nije smjelo postaviti obilježje da tu počivaju zemni ostatci svećenika Miroslava.
[26] D. NEŽIĆ, Cursus dierum od 1949. – do 1952., svezak II., str. 101. – 102.
[27] Usp. Pismo Ivana Pavića naslovljeno na biskupa Dragutina Nežića, od dana 8. prosinca 1980., u: Zabilješke biskupa Nežića o Sl. B. Miru Bulešiću i dr. dokumenti, APMB.
[28] Vlč. Mario Pavat, rođen je u Karojbi 26. studenoga 1924., za svećenika zaređen u Pazinu 6. rujna 1953. Kad mu je biskup povjerio službu u Istri, bio je protjeran od komunističkih vlasti s obrazloženjem da nema jugoslovensko državljanstvo. Pošao je u Rim, gdje se nastanio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, te je upisao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregorijana gdje će doktorirati 1959. Stupit će u službu Svete Stolice gdje će ostati do umirovljenja u siječnju 1995. Umro je u Rimu 21. srpnja 1996., a pokopan u Karojbi 25. srpnja. Usp. Crkva u Istri, III. Izdanje, Pazin 1999., str. 220.
[29] Vlč. Leopold Jurca rođen je u Sloveniji, Branik, 4. travnja 1905., Nakon završene bogoslovije u Gorici za svećenika je zaređen u Trstu 30. lipnja 1929. Kao mladomisnik došao je u župu Trviž gdje ostaje do jeseni 1945. Za vrijeme talijanske uprave Istrom bio je jedan od istaknutijih narodnjaka te je djecu poučavao vjeronauk na hrvatskom jeziku zbog čega je imao problema sa talijanskom vlašću. Kad je otvoreno pazinsko sjemenište bio je imenovan njezinim prvim ravnateljem. Službu pazinskog župnika i prepozita vršio je od 1950. do 1962. nakon čega će preuzeti službu župnika u Kopru, kanonika i generalnog vikara biskupije. Zbog narušenog zdravlja 1972. godine poći će u mirovinu. Umro je 22. veljače 1988. godine u Kopru, gdje je i pokopan 24. veljače. Usp. I. MIŠKULIN, Život i djelovanje msgr. Leopolda Jurce s posebnim osvrtom na istarsko razdoblje (1929. – 1962.), Rijeka, 2016.
[30] Pismo mons. Marija Pavata od 2. lipnja mons. Antoniu Santinu, tršćansko – koparskom biskupu, u: APMB.
[31] Usp. Pismo mons. Antonia Santina od dana 9. srpnja 1956. Alla Sacra Congregazione dei Riti, u: APMB.
[32] Pismo mons. Antonia Santina Kongregaciji za obred od 28. prosinca 1957., u: APMB. Imenovane osobe u procesu su bili: mons. Giovanni Manega, sudac; don Luigi Skerl, promicatelj pravde i don Leopoldo Latin, bilježnik.
[33] Pismo mons. Raffaela M. Radossija od 16. srpnja 1958. mons. Mariju Pavatu, u: APMB.
[34] Usp. Okružnica biskupa Radossija, 30. ožujka 1946., u: APMB, CP II, str. 82
[35] Usp. Pismo Miroslava Bulešića biskupu Radossiju, Kanfanar, 13. rujna 1946., u: APMB, CP II, str. 83.
[36] Usp. Pismo biskupa Radossija vlč. Miroslavu Bulešiću, Poreč, 4. prosinca 1946., u: APMB, CP II., str. 97.
[37] Usp. Pismo biskupa Radossija vlč. Miroslavu Bulešiću, Pula, 30. siječnja 1947., u: APMB, CP II, str. 98.
[38] Usp. V. MILOVAN, Postupak za proglašenje blaženim, u: Ladonja, vjersko informativno-kulturni list, Rujan 2013., str. 12.
[39] Usp. Popis dokumente o procesu koje mons. Nežić predaje mons. Bogetiću od 4. prosinca 1984., u: APMB.
[40] Mons. Bogetić poslao je dopis 27. lipnja 1992. mons. Giuliju Enadiju, apostolskom nunciju u Zagrebu, da proslijedi upit Kongregaciji za kauze svetih. Dopis na Kongregaciju je datiran 24. lipnja 1992., Pres. 51/1992.
[41] Usp. Pismo biskupa Antuna Bogetića Kongregaciji za kauze svetih od dana 24. lipnja 1992., u: APMB.
[42] Usp. CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Index ac Status Causarum, IV SUPPLEMENTUM cura Petri Galavotti, Città del Vaticano 1994., str. 14, i 19. Cjelokupni tekst glasi: Miroslavus Bulešić, Sac. Dioec., in odium fidei… (1920-1947). Parentina et Polen. (Parenzo-Pola = Croazia). Nihil Obstat ex parte S. Sedis 10 aug. 1992. Prot.: 1873.
[43] Usp. V. MILOVAN, Postupak za proglašenje blaženim, u: Ladonja, vjersko informativno-kulturni list, Rujan 2013., str. 13.
[44] Dekret imenovanja p. Bonaventur Dude izdan je 1. veljače 1999., broj: 5/1999-Pr. Prisegu je položio u Zagrebu pred biskupom Milovanom 15. veljače 1999.
[45] Dr. Marijan Valković preminuo je 3. prosinca 2000.
[46] Dekret imenovanja vlč. Ivana Graha izdan je 1. siječnja 1999., broj: 1/1999-Prez. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 23. siječnja 1999.
[47] Dekret imenovanja prof. Stipana Trogrlića izdan je 13. siječnja 1999., broj: 3/1999-Prez. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 23. siječnja 1999.
[48] Dekret imenovanja vlč. Slavka Zeca izdan je 28. ožujka 2000., broj: 117/2000. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 8. svibnja 2000.
[49] Dekret imenovanja mons. Marijana Bartolića izdan je 28. ožujka 2000., broj: 118/2000. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 8. svibnja 2000.
[50] Dekret imenovanja vlč. Darka Zgrablića izdan je 28. ožujka 2000., broj: 119/2000. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 8. svibnja 2000.
[51] Dekret imenovanja gđe. Branke Velić izdan je 28. ožujka 2000., broj: 120/2000. Prisegu je položila pred biskupom Milovanom 8. svibnja 2000.
[52] Dekret imenovanja vlč. Vjekoslava Slokovića izdan je 15. srpnja 2000., broj: Broj 388/2000. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 30. srpnja 2000.
[53] Dekret imenovanja vlč. Davida Klarića izdan je 1. rujna 2003., broj: 450/2003. Prisegu je položio pred biskupom Milovanom 4. rujna 2003.
[54] Izjava biskupa Hrvatske biskupske konferencije, broj: 293/2004, od 30. travnja 2004., u: APMB.
[55] Supplex libellus Postulatora od 24. prosinca 1999. upućen mons. Ivanu Milovanu, biskupu porečkom i pulskom, u: APMB.
[56] Mons. Joisp Pavlišić, umirovljeni riječko-senjski nadbiskup.
[57] Josip Bulešić.
[58] Usp. Copia publica, I dio (dalje: CP I), u: APMB, str. 89.- 93.
[59] Usp. CP I, str. 93.
[60] Usp. CP I, str. 97. Njihova svjedočanstva su objavljena u knjizi F. VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., str. 67. – 133.
[61] Usp. Povelja prigodom prepoznavanja zemnih ostataka Sluge Božjeg Miroslava Bulešića, 10. travnja 2003., u: APMB. Osobno sam prisustvovao tom činu.
[62] V. MILOVAN, Postupak za proglašenje blaženim, u: Ladonja, vjersko informativno-kulturni list, Rujan 2013., str. 16.
[63] Usp. Bilješke mons. Vjekoslava Milovana od 8. 7. 2003.
[64] Usp. SACRA CONGREGATIO PRO CAUSIS SANCTORUM, Normae servandae in Inqestonibus ab episcopis faciendis in Causis Sanctorum, 7 februarii 1983, u: Acta Apostolicae Sedis, 75 (1983.), I, 396-403.
[65] Usp. Biskupijski arhiv Poreč (BAP), fond Porečka i Pulska biskupija, dekret br. 613/04 od 9. studenog 2004. Mons. Ivan Milovan na prijedlog fra Barnabe Hekića, rodom iz Svetog Petra u Šumi, imenovao je fra Lucu De Rosa prvim rimskim postulatorom (broj: 613/2004, od dana 9. prosinca 2004.). Bio sam u pratnji biskupa Milovana kad je uručio dekret prvom rimskom postulatoru i tad sam primijetio da je riječ o čovjeku koji ima veliku volju i iskustvo ali uočavala se visoka dob i bolest.
[66] Biskupijski arhiv Poreč (BAP), fond Porečka i Pulska biskupija, dekret br. 137/2005 od 2. travnja 2005.
[67] CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Parentina et Polensis, Beatificationis seu declarationis marzyrii servi dei Mirolsavi Bulešić, sacerdotis diocesanis (+1947), Decretum super martyrio, Rim, 20. prosinca 2012.
[68] Kad se danas gleda s određene instance najveći izazov u rimskom procesu bila je povijesna komisija koju su mučila određena povijesna previranja na ovom našem području. Napose kako to da se hrvatsko i slovensko svećenstvo opredijelilo za komunističku Jugoslaviju a ne za katoličku Italiju. Mons. Bogdan i stručnjaci su u svom odgovoru dodatno obradili ovo područje.
[69] Usp. Odobrena beatifikacija žrtve komunizma, u: Ladonja, vjerski-informativno kulturni list, Veljača 2013., str. 20.
[70] APMB, dekret br. 2/2014 od 31. prosinca 2014.
[71] APMB, dekret br. 3/2014 od 31. prosinca 2014.
[72] Mons. Bogdan je 23. kolovoza 2013. održao predavanje splitskim bogoslovima o Miroslavu Bulešiću, a nekoliko mjeseci prije svećenicima šibenske biskupije… Dao je bezbroj izjava i nekoliko opširnih intervjua. Mons. Bogdan u svakoj prigodi nastoji govoriti o bl. Miroslavu. U Godini milosrđa crkvicu bl. Miroslava Bulešića, u sklopu MUP-og odmarališta u Valbandonu (Fažana) proglasio hodočasničkom crkvom.
[73] Krad. A. AMATO, Blaženi Miroslav Bulešić (1920.-1947), svećenik i mučenik, u: Bl. Miroslav Bulešić, glasnik postulature, broj 1/2014., str. 8.
[74] PAPA FRANJO, Apostolsko pismo, Rim 21. rujna 2013.
[75] M. BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić, Sluga Božji, Pazin, 2000.,str. 104.
[76] Usp. Duhovni dnevnik Vlatka Lakošeljca, 1947.- 1949., str. 33. (Dnevnik se čuva u: APMB).
[77] Mudr 4, 13-14.
[78] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću, 2. knjiga, Pazin, 1996., str. 237.
[79] Isto, str. 34. – 35.
[80] F. VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., str. 78.
[81] V. MILOVAN, Bio je svet svećenik, Sluga Božji Miroslav Bulešić, Pula, 2010., str. 73.
[82] Vlč. Atilije bio je istinski zaljubljenik u bl. Miroslava i nastojao o njemu govoriti svojim vjernicima. Tako je i mene kao sjemeništarca nagovarao da pišem maturalni rad o Miroslavu Bulešiću, na žalost nisam ga poslušao ali providnost je htjela da poslije izučavam i govorim o bl. Miroslavu.
[83] Kard. Franjo Kuharić predvodio je 50. godišnjicu mučeničke smrti tada Sluge Božjeg Miroslava Bulešića, 24. kolovoza 1997., kad će na punom trgu u Svetvinčentu izreći glasovitu propovijed koja će na jedan način biti budućem porečkom i pulskom biskupu dodatni poticaj da nastavi s kauzom Miroslava Bulešića.
[84] J. BOGDAN, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas., u: Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1., str. 54.