Bulešić je bio tajnik Zbora Svećenika sv. Pavla, društva koje je trebalo omogućiti užu povezanost hrvatskih svećenika koji su pripadali dvjema istarskim biskupijama: Tršćansko-Koparskoj i Porečko-Pulskoj.
Miroslav je bio animator jedne skupine posebno revnih, mlađih svećenika, koji su se isticali svojom vjernošću smjernicama Crkve. Primjer njegova odnosa sa subraćom je i sljedeće lijepo pismo mladom svećeniku Antunu Prodanu. Ovaj je bio imenovani upraviteljem dviju župa (Raša i Sv. Martin) pa je don Miru povjerio svoju zabrinutost i tražio savjeta. Bulešić mu je 11. svibnja 1947. odgovorio iz Pazina:
“Predragi Antune!
Stiglo mi je Tvoje pismo od 8. o. mj., koje me je uvelike razveselilo, jer mi je govorilo o Tvojem svećeničkom radu, zanimanju, oduševljenju i ujedno o Tvojim ogromnim, ali za Tvoj mladenački svećenički žar nadmašivim, poteškoćama.
Vrlo dobro si započeo svoj rad. Napreduj! Upoznaj župe, gledaj duboko u potrebe svojih vjernika, studiraj na licu mjesta način apostolata, nemoj se nikada pustiti nadvladati dvojbom “ne znam što raditi ni otkuda početi”. To bi bilo vrlo opasno, jer bi lako pao u pasivnost, u nerad. Ne smije Te strašiti ni pasivnost sa strane ljudi, ni protivnost, ni karakter. Ti još bolje uvidi o čemu se uglavnom radi, da li o pasivnosti ili protivnosti ili neznanju i onda poduzmi mjere: nakon dubokog promatranja napravi dijagnozu i dijeli lijekove. A nemojmo zaboraviti, da moramo mi našim životom govoriti i protiv pasivnosti i neznanja i ljudskog obzira itd. “Servite Domino in laetitia” [služite Gospodinu u veselju], – “Beati pedes evangelizantium bona…” [blagoslovljene noge onih koji navještaju dobro]. “Memor esto conditionis Tuae” [budi svjestan svojega položaja]. Ah! Nemojmo na to zaboraviti. Mi predstavljamo Isusa. Kad bi bio On na našem mjestu, kako bi radio? Koliko brige u Njemu, koliko dobrote, razumijevanja, zanimanja (tako da se u svojem javnom životu neprestano kretao po Palestini, da svima čini dobro…); a ujedno u njemu koliko tuge za one, koji ga nisu htjeli, koliko molitava za sve, koliko žrtava…! Hoćemo li uspijevati u našem radu? Budimo združeni s Njime! Zapamtimo dobro ovu istinu, koju je meni moj Duhovnik neprestano ponavljao: toliko ćemo mi uspijevati, koliko budemo združeni s Isusom. Dakle uže sjedinjenje s Njime i u molitvi i u žrtvama i u dobroti… Doći će već uspjesi apostolskog rada, koji ipak neće biti naši uspjesi već Njegovi, jer mi nećemo raditi za se, sebi u čast, već za Nj i Njemu na čast. “Memor esto conditionis Tuae” [budi svjestan svojega položaja]! To je vrlo potrebno da držimo na pameti, te da se smatramo oruđe u rukama Božjim, svjesno oruđe, koje se dobrovoljno postavlja na raspolaganje dragom Bogu, da On preko istoga širi svoje Kraljevstvo, svoje milosti i spašava duše. Dakle ne radimo mi, već preko nas dragi Bog. Zato s njime mi moramo biti što više združeni. Sredstvo ujedinjenja s Njime jest molitva ili privatna (razmatranje i druge naše forme pobožnosti) ili javna (sv. Misa, brevir). Ukorijenjena mora biti u nama molitva a mi preko nje u Bogu. Tako ćemo mi ‘sisati’, da tako kažem, iz Izvora hranu za našu dušu i za duše vjernika. — Da bismo se mi mogli što više približiti Božanskome Spasitelju i doista raditi kako On hoće, od velike će nam koristi biti molitve drugih pobožnih kršćana. Za to tražimo pomoć i kod drugih, naročito kod djece, jer su njihove molitve od Boga uslišane. Tražimo između djece tolike malene Sv. Terezije od Malenog Isusa, koja je baš zbog molitava i žrtava, koje je Ona Svevišnjemu prikazivala za obraćenje grješnika, bila proglašena Zaštitnicom Sv. Misija. Ako od drugih pitamo koju molitvicu za obraćenje nekog grješnika, mi ovome damo prigode, da dobije zasluge za vječni život. Uostalom, nastojmo često promatrati vjersku istinu o Mističnom Tijelu Isusovom, da se malo učvrstimo u svojem apostolskom radu.
No dosta s predikom.
Ja, da sam na Tvojem mjestu, radio bih ovako: išao bih što prije od kuće do kuće, i u jednoj župi i u drugoj. Razumije se, da bih taj svoj posjet propagirao, tako da bih učinio da svi budu o tome informirani i ujedno izvješćeni o svrsi mojeg dolaska u svaku kuću. U svakoj bih se kući zaustavio, razgovorio se s ukućanima, zanimao se za njihovo zdravlje, rad, djecu itd. i obećao bih im da ću ih i ubuduće doći posjetiti, ako oni žele. Uredio bih čim prije pitanje vjeronauka. … Poučavao bih – kako to Ti već radiš – djecu u pjevanju i to što ljepše moguće, i preko ove dječice privlačio bih i druge i same njihove roditelje. Stvorio bih od dječaka malu grupicu ministranata; njih bih naučio lijepo služiti sv. misu, upoznao bih ih malo s liturgijom itd., pa s katekizmom, i preko njih zvao roditelje, s njima se molio za obraćenje drugih. Ja osobno, a tako sigurno činiš i Ti, u svim svojim poteškoćama izjadao bih se s Kristom, i povjerio njemu sve svoje neprilike živom vjerom i velikim zaufanjem. “Omnia possum in Eo qui me confortat“ [Sve mogu u Onome koji me jača] – govorio je apostol sv. Pavao. A što mi mislimo, da je sv. Pavao imao posla s anđelima? I koliko i kakvih je protivnika on uvijek imao! On je bio hrabar, vjeran, oduševljen i druge je oduševljavao, tako da se nisu bojali i javno, uza sve protivnosti, ispovijedati svoju vjeru, kako možemo to razabrati iz njegovih poslanica.
Ako Ti se čini, kušaj ovako raditi. Uostalom vidi Ti kako Ti je najbolje. Kao Tvoj prijatelj, ja si želim, da bi Tvoje župe postale uzorom drugima. Veselit će me svaka Tvoja vijest, a i svaka Tvoja bratska opomena. Daj mi i Ti koji savjet o mojem radu. Pomozimo si jedan drugome. Živimo sjedinjeni u molitvi, u idealu, u radu. Znaj još to: danas sam molio ja i naši đaci po Tvojoj nakani, za Tvoje potrebe. Ja sam Te se sjetio u sv. Misi, što ću učiniti i u buduće, đaci pak su prikazali sv. pričest, sv. misu, sv. krunicu u gore navedenu svrhu.
Budi mi veseo. Majka Nebeska nek Ti bude u pomoći.
Javi mi se često, i drugim pismom.
Bratski Te pozdravljam.
U Kristu Isusu odani prijatelj.”