Dok je bogoslov Miroslav 09. svibnja 1940. godine iz Rima pisao ovo pismo roditeljima u Čabruniće, za nekoliko dana navršavao je tek dvadesetu godinu; boravio je u Rimu na bogoslovskom studiju od prošlog studenoga. Na više je strana Europe tada već tutnjio rat koji je 01. rujna 1939. godine započeo Hitler napadom na Poljsku i njenim osvajanjem (a istočne je djelove zemlje prepistio svom savezniku Staljinu). Fašistička je Italija podržavala ratovanje Njemačke po Europi (iako sama formalno jš nije ušla u rat); ipak je iste godine zaposjela Albaniju i spremala se napasti Grčku… U predosjećanju da će zemlja u skoro ući u rat, u Rimu i po cijeloj Italiji osjećala se sada zarinutost i napetost. Ovdje prenosimo glavninu Bulešićevog pisma svojim roditeljima (nije sačuvan završni dio, koji je bio zapisan na drugom listu).
“Predragi roditelji!
Primio sam vaš lijepo pismo u kojem mi javljate toliko zanimljivih vijesti. Veseli me puno da je vaše zdravlje dobro i da svi poslovi da vam idu prilično dobro. Upravo sam očekivao da mi pišete kako je s vama jer me je to jako zanimalo, bojeći se da stojite puno gore, slabije nego mi javljate. Hvala velika dobrom Bogu da vas uzdržava u takvim prilikama koje su (ipak) jako teške. Znam i predstavljam si kako morate biti žalosni, bez snage, bez kuraja, kako bi se kazalo po domaću! Tako sam i ja, tako su i svi moji drugovi, svi s kojima imam prigode da govorim! Ne može se više, ne zna se ništa, ne razumije se ništa, ne može se nikako predvidjeti što će biti. Samo, svaki čovjek kaže da se zlo pripravlja… Ima već dugo vremena, skoro 8 mjeseci, otkad se nalazimo uvijek u tom strahu među ratom i mirom, a budućnost ima Bog u rukama. Njemu se dakle predajmo svi, predajmo same sebe, sve svoje brige i onda ako budemo s Njime ništa nam neće moći naštetiti, ni ražaliti. Ni mi studenti, koji bismo mogli nešto više znati, jer imamo prigode da čitamo i da govorimo s velikim osobama, ne znamo ništa. Živimo iz dana u dan čekajući da se što razjasni, da dođe ili rat (svakako od njega očuvao nas Bog!) ili pak mir. Kažu da mi zasada ne idemo u rat, ali do kada ne? To se ne zna. Svi govore da ćemo i mi (to jest Italija) ići, ali kada – to se ne zna: ili do godinu, ili do dvije godine, to se ne zna. Treba dakle da budemo pripravni podnesti sve zlo, koje bi mogao sa sobom donesti jedan rat, i da nas ne iznenadi ako bi došao. Ali s druge strane ne smijemo se bojati ničega. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?! Nitko! Ne smijemo se dakle žalostiti, tugovati, možda ne raditi i napustiti rad pa razgovarati o toj politici, (iako ne znamo ništa), i tako strašiti jedan drugoga. Ne, tako ne smijemo, nego moramo uvijek veselo naprijed kao da ne bi bilo ništa. Raditi, veseliti se, pjevati, piti, jesti, kao da se ništa slabo ne čuje. Ono što moramo umnožiti jest molitva, da isprosimo od Svemogućeg i Milosrdnog Boga mir svima narodima. Dakle ne baviti se politikom, ne slušati te ‘čakule’, nego treba moliti i raditi; a s druge strane pa ne smijemo zaboraviti u kojim smo vremenima, i kako zlo može doći, i kako lako može doći do rata; i ako do toga dođe, onda prikažimo i povjerimo se Bogu i Svetoj Mariji. Oni će nas čuvati. Jeste li razumjeli?! Dali su Vam te tesere [točkice], jer mislim da će sada na njih sve davati [u trgovini], jer posvuda je velika mižerija. Ne strašiti se za to i misliti da smo već u ratu. Mi ovdje u sjemeništu živimo još dosta dobro! Drago mi je da ste kupili to malo robe. Dobro ste učinili, jer poslije tko zna da li će se moći. Dobro biste učinili da si još štogod kupite, ono što vam je najpotrebnije: možda vam treba postole komu, kako ih treba [brat] Bepo mislim; ili brageše [hlaće], ili košulje, ili maje, ili kotule i sve drugo. Vi već znate, i ako možete, gledajte si providiti. Dobro bi bilo da si priskrbite i štogod za jelo, dok se može. Osobito kruha treba da imate dosta. Budite jako korisni [štedljivi] na svakoj stvari i gledajte svi svaki malo trpjeti. Možda taj život ne bude trajao jako u dugo. Dobro bi bilo da si priskrbite i dosta zabilji. Sir nemojte prodavati, nego držite ga za se, jer će doći u korist. Vi, majko i čako, znate što je glad, i onda znajte se ravnati. Ali s tim ja neću da kažem da treba da patite glad i da slabo jedete i pijete, ne, nego samo da se gleda korist [štednja] i da se ne baca previše s darom Božjim. Nemojte se pustiti bez novca. Sada ja mislim da ne treba da prodajete goveda, ali to vi već znate kako se mora učiniti i kako je bolje; nego, ako nemate novca, mogli biste prodati makar jednu tovaricu. – Evo to sam vam želio kazati, da vas malo umirim i da vas malo poučim kako treba raditi. Ako bi bilo što jako zlo, onda pa bih dotrčao brzo doma!”
U Rimu, 09. svibnja 1940.
Pismo i komentar preuzeti su iz knjige: Vjekoslav MILOVAN, Miroslav Bulešić svjedok Kristov.