„Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj, Crkva je vaša Majka, vjera je spas naših duša i najveća dragocjenost i svetinja“
Ovu je propovijed u jeku Drugog svjetskog rata u Baderni održao vlč. Miroslav Bulešić.
Bio je to hrabar istup u Crkvi, jer špijuni „narodne vlasti“ pratili su što svećenici govore, propovijedaju, te su se u ovoj propovijedi lako mogli prepoznati. Takozvana „narodna vlast“ donosila je po istom principu svoje presude svećenicima ka što su farizeji, saduceji… (njihova narodna vlast) donijela presudu Isusu.
Isus pravi i jedni prijatelj naroda:
a) kao novi čovjek…
b) kao Bog … još više.
I kao takvoga prati ga na Cvjetnicu sav židovski narod: starci i mladež; muškarci, žene i dejeca pjevajući: Hosanna (usp. Lk 19,38; Mk 11,10).
Veličanstvena manifestacija pokazuje pravu dušu naroda, mišljenje ljudi, koji su dugo vremena morali šutjeti iz straha i bojazni pred svojim poglavarima… i vođama.
Nekoliko dana kasnije ovaj isti narod viče: propni ga, propni ga! Kako to? Što je u ovo nekoliko dana sagriješio? Možda je bio varalica…? Zašto taj narod traži Isusovu smrt?
Ne nije narod tražio Isusovu smrt, jer je bio i na Veliki petak uvjeren da je Isus pravi, istiniti, jedini njegov prijatelj…
Isusovu smrtnu osudu tražili su „po narodu“ oni koji su Isusa mrzili već dugo vremena i progonili ga, lažni prijatelji naroda: pismoznanci, farizeji i saduceji. Ne narod, nego oni: pismoznanci, farizeji i saduceji pripremali su kroz Isusov život, posebno u zadnje tri godine Isusu teški križ. Bili su to lažni prijatelji naroda, koji su narodu navukli svoj teški jaram na vrat i učili ga svojim a ne Božjim zapovjedima, sa svojim teretom, svojim licemjerskim ponašanjem.
Pogledajmo njihovo ponašanje:
1. Kako su sa Isusom govorili u prisutnosti naroda;
2. kako su o Isusu govorili s narodom, a da Isus nije bio prisutan;
3. kako su govorili o Isusu, kada s njima nije bilo ni Isusa ni naroda; kada su dakle bili sami.
Ad. 1. Kako su oni s Isusom razgovarli u prisutnosti apostola i naroda? [Pogledajmo što nam o tome kaže Sveto Pismo:]
- Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš, i ne gledaš na osobu ljudi, nego zaista učiš putu Božjemu… (Lk 20,21).
– Učitelju, Mojsije nam propisa… (Lk 20,28)
– Učitelju, što moramo činiti, da postignemo život vječni? (Lk 10,25)
– Učitelju, znamo da si istinit, ti učiš put Božji po istini i ne mariš ni za koga… (Mt 22,16)
Sveti Ivan veli: Gospodine, koja je najveća zapovijed u zakonu?… Učitelju, Gospodine, Velečasni… ti si istinit i učiš put Božji. [Vidimo kako] mu se klanjaju, hvale ga i časte…
- [Farizeji, pismoznanci…] ne dolaze pitati Isusa da bi nešto naučili. Ne, [nego da bi ga iskušali]!
– Tada se diže neki zakonoznanac da ga iskuša … (Lk 10,25)
– Pazili su oštro na njega i poslaše uhode (špijune) koji su se imali napraviti kao savjesni ljudi, da ga uhavte u riječi. Još u onaj čas gledali su književnici i glavari svećenički da stave ruku na njega, ali se pobojaše naroda. Oni su ga tada htjeli predati poglavarima, vlasti namjesnika…. Mrzili su ga i govorili su mu učitelju, gospodine…
Ad. 2. – Kakvo je njihovo ponašanje i govorenje o Isusu pred narodom, a Isus je odsutan?
– Vraga ima. Taj izgoni đavle amo po Belzebulu, poglavici đavolskom (Mt 12,2)
– Nije ovaj čovjek od Boga! (Iv 9,16)
– Ti budi njegov učenik, mi smo učenici Mojsijevi (Iv 9,28)
– Kako sad vidi, ne znamo, ili tko mu otvori oči, ne znamo. Pitajte njega. On je velik neka sam govori za sebe. Ovo rekoše njegovi roditelji, jer su se bojali Židova. Židovi su se već bili dogovorili među sobom, da se svaki, koji bi ga priznao za Mesiju izopći iz sinagoge. (Iv 9,21-22).
– On će proći… a mi ćemo ostati i s nama ćete kasnije voditi račune. Mi ćemo vas izopćiti. Zbog ovih prijetnja Nikodem dođe po noći k Isusu (Iv 3,1..).
– A potom Josip iz Arimateje, koji je bio učenik Isusov, ali tajni od straha pred Židovima… (Iv 19,39).
Isusa časte i hvale; pozdravljaju ga što ljepše mogu… a narodu prijete: nemajte posla s njime, ne pačajte se s njim inače … A narod dršće pred njima i potajno vjeruje u Isusa.
Ad 3. A sada dolazi najvažnije pitanje: Što misle i govore oni o Isusa, kada su sami na svojim sjednicama, među pouzdanim osobama, kada nosi prisutni ni Isus ni narod. Kada mogu slobodno govoriti?
– Tada se sabraše glavari svećenićki i stariješne naroda u palači velikoga svećenika Kajfe. Posavjetovaše se kako bi mogli Isusa lukavštinom uhvatiti i ubiti. Ali rekoše: Samo ne na blagdan! Inače pobunit će se narod. (Mt 26, 3-5). (Jedino sada govore istinu!)
– Onda su tražili glavari svećenički i književnici priliku da ga iz prevare uhvate i ubiju (Mt 14,1).
– Tada (nakon uskrsnuća Lazara) glavari svećenički i farizeji sazvaše veliko vijeće i rekoše: Što da činimo? Jer čovjek ovaj čini mnoga čudesa? Ako ga ostavimo tako, svi će vjerovati u njega i doći će Rimljani i uzeti će nam zemlju i narod… (Iv 11, 47-48).
– Od toga dakle dana dogovoriše se da ga ubiju… (Iv 11, 53).
– I glavari svećenički i farizeji bili su izdali zapovijed: tko dozna gdje, da javi, da ga uhvate (Iv 11, 57). – Od tada su veliki svećenici i poglavari naroda tražili prigodu da bi mogli Isusa uhvatiti i ubiti, ali pobojali su se naroda.
– Posavjetovaše se, kako bi mogli Isusa lukavštinom uhvatiti i ubiti. Ali rekoše: Samo ne na blagdan. Inače će se pobuniti narod. (Mt 26,5).
– Tada su tražili glavari svećenički i književnici priliku da iz prevare uhvate Isusa. Ali rekoše: samo ne na blagdan. Inače će se pobuniti narod. (Mk 14,1-2).
Isusa, Boga treba ubiti i njegov nauk uništiti, učiniti da nitko više ne vjeruje – ali kako? Lukavo i s prijevarom, šegavo, ne u prisutnosti naroda jer bi se bunio… Treba ga smaknuti, ali kako? Neka ga noć pojede… (I došli su po noći).
Moraju ga ubiti. Zato ga moraju optužiti. Mt 26, 59-60. Bile su onda u Palestini dvije vlasti.
- Domaća narodna vlast, sastavljena od svećenika, književnika i farizeja.
- Rimska okupatorska vlast, zastupana od Pilata.
Obje moraju izreći smrtnu osudu, da ga mogu ubiti…
Ad. A) pred narodom i svojom vlašću kao narodnog izdajicu i psovača Boga. Smijemo li davati caru porez? (tadašnje prilike). A Isus, umjesto da buni narod protiv rimske vlade odgovorio je: Dajte caru što je carevo.. Druži se, surađuje s njima… (Lk 20,30).
Opet ga zapita veliki svećenik: „jesi li ti Mesija, Sin Božji“? A Isus odgovori: Ja jesam… Tada veliki svećenik rastrga haljinu svoju i reče: Čemu trebamo još svjedoke? Čuli ste hulu na Boga. Oni jednoglasno izjaviše, da je zaslužio smrt. (Mk 14, 61-64).
Ad. B) Pred Pilatom farizeji trebaju govoriti drukčije, postaviti druge pa makar i krive tužbe…
Tada se diže sva skupština i dade ga odvesti Pilatu. Ondje ga počeše tužiti: Nađosmo, da ovaj buni naš narod, da zabranjuje plaćati porez caru te se predstavlja za Mesiju kralja. Pilat ga ispita i potom izjavi: Ja ne nalazim nikakve krivnje na ovom čovjeku. A oni nastaviše: On buni svojom naukom narod po svoj zemlji judejskoj… (Lk 23, 1-5).
I tako je Isus osuđen radi politike, kojom se nikada u životu svom nije bavio! Narodni izdajica, pred narodom, politički buntovnik pred Pilatom. Zato mora umrijeti! Tako se dalo narod zadovoljiti. – Međutim, Isus je osuđen za to, jer je svima i farizejima uvijek govorio istinu, otkrivao i žigosao njihove pogreške… jer je tumačio Božje zapovjedi i branio Boga, svoga Oca; jer je priznao da je Bog. I umrijet će ne za politiku nego za svoju nauku, za vjeru, za spasenje svijeta…
Tko je Isusa osudio? Zar narod? Zar narodni sud? Čitajmo evanđelje, sv. Marko veli: A oni ga osudiše, da je zaslužio smrt (14,65). Sveti Matej: kada je osvanuo dan zaključiše glavari svećenički i stariješine naroda da ubiju Isusa (27,1). Ne, narod nije nitko pitao za njihove mišljenje. Narod je pokazao svoje mišljenje na križnom putu: „A za njim je išlo veliko mnoštvo naroda i žena, koje su naricale i plakale za njim“, kaže sveti Luka (23,27). Na Kalvariji „narod je tu stajao i gledao“ (jer je morao, jer je bio prisiljen a članovi viskoga vijeća rugali su se…“, veli sveti Luka (23,35). Ali narod je vikao: raspni ga, raspni ga! Da, vikao je, jer je morao pod pritiskom prijetnji, iz bojazni i straha za budućnost, budući da je ostao u njihovim rukama. Ali, koji narod i koliko naroda? Pismoznanci, farizeji i poglavari s nekoliko svojih pristaša (malo), ali onda ipak jaka reakcija, koja je nastavila i govorila protiv Isusa u ime naroda, koji je prema izjavi samih fraizeja vjerovao u Isusa: (Eto svi vjruju u Njega! Što da činimo?). Ali se onda bojao nastupiti protiv one malene i nesretne reakcije, koja bi u tom slučaju s njime postupila kao i s Isusom.
Farizeji i starješine naroda skrivili su Bogubojstvo. Ali tome zločinu nadodali su drugi: Zahtjevu Bogoubojstva položili su u usta nedužnoga i vjernoga ali nesretnoga naroda.
Nesretni i jadni narode! Najveće zločine, o kojima narod nikada ni sanjao nije: progonstvo vjere, napadaje na Crkvu, sve to čine drugi u tvoje ime. Svi su ti zločini tobože zahtjevi i volja naroda, [a zapravo su djelo poglavara].
Dragi vjernici! Kršćansko braćo. Tko je vodio proganjanje Isusa i njegove nauke, tko je tražio njegovu smrt? Obnovite danas svi ispovijed svoje vjere pred Isusom propetim, koji nije umro ni kao narodni izdajica, ni kao psovač, ni kao buntovnik, koji nije umro zbog politike – premda se onda dalo tako narodu razumjeti, nego je umro za svoj nauk, za svoju vjeru kao Bog koji izmiri grešni svijet sa svojim Ocem, da spasi sav ljudski rod i vas kršćanska braćo.
I molite Propetoga Isusa, da ne bi ste iz straha i bojazni ni pred kojim čovjekom ili vlašću vikali: „Raspni ga… ili da vam drugi stavljaju kakvu sličnu smrtnu osudu u vaša usta. Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj, Crkva je vaša Majka, vjera je spas naših duša i najveća dragocjenost i svetinja.