Da podsjetimo: Miroslav Bulešić ubijen je u poslijeratnom vremenu, u naletu komunističke «oslobodilačke» horde na sve što je bilo crkveno i kršćansko. Počinioci i inicijatori ubojstva za svoj su zločin dobili gotovo simbolične kazne, a oni koji su pokušavali spriječiti zločin godinama su, zbog tog pokušaja, čamili u zatvoru. Crkva u Istri odavno je inicirala pokretanje postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića. Sada, neposredno prije njegova proglašenja blaženim lik Bulešića postaje veliki izazov i inspiracija ne samo za svećenike nego i sve vjernike koji žele biti svjedoci svoje vjere.
1. Sljedbenici Bulešića
U pozamašnom opusu dokumenata koji svjedoče o životu i djelovanju Miroslava Bulešića nema ni traga neke ideološke opredjeljenosti. Tu obiluje samo predanje Bogu, Crkvi i svijest o posvemašnjem služenju ljudima. Prisutna je jasna svijest o vlastitom nacionalnom i kršćanskom identitetu. Ova svijest, međutim, nikada ne prelazi u netrpeljivost ili mržnju prema onima koji drugačije misle. I to je ono što želimo sačuvati kao trajno bogatstvo. Koliko će se te vrijednosti koje će Bulešića uzdignuti na oltar biti prisutne u našim glavama i srcima ne ovisi o brojnosti spomenika koje ćemo mu podići niti o mitinzima koje ćemo u njegovo ime organizirati. Njih će u dušama nositi i dalje prenositi oni ljudi koji ne dolaze na otvaranje spomenika niti demagogiziraju po mitinzima. A to su uglavnom ljudi poput onih koji su pokušavali spriječiti zločin nad Bulešićem i zbog toga završili u zatvor. Takvim ljudima ne pada na pamet time se dičiti. Oni Bulešića već smatraju blaženim. Oni u tišini komemoriraju i sve žrtve poslijeratnih stradanja. Njima ne trebaju spomenici ni mitinzi jer imaju čistu savjest.
2. Pranje savjesti?
A imaju li čistu savjest neki govornici na mitinzima antifašista kojima je u više navrata u nekim mjestima Istre zasmetalo što će se svećenici sjećaju Miroslava Bulešića? Antifašizam u nas dobio bi na vjerodostojnosti kada bi jasno ogradio od takvih zločina. A događa se upravo suprotno: raznorazni stvarni i samoproglašeni antifašisti najradije bi sve te žrtve proglasili neprijateljima naroda i tako opravdali vlastite zločine ili one koje je inicirala njihova ideologija. Potrebno je i hvalevrijedno odati priznanje i počast svima koji su se žrtvovali za oslobođenje od neljudskog fašizma. To uostalom činimo, i to masovno. Medijski napisi, spomenici, masovni mitinzi česta su pojava i na području Istre. Zašto u svim tim tekstovima, mitinzima i komemoracijama nema mjesta za sve one žrtve koje su, ni krive ni dužne, nestale u poslijeratnom vremenu? Eto zašto sve te manifestacije antifašizma više podsjećaju na pokušaj da se operu savjesti koje su možda proradile nakon nekog vremena.
3. Iznad ideologija
Zar vjernici nisu antifašisti i protivnici svake ideologije koja ne vrjednuje ljudski život? Nije onda čudno da se, i kao reakcija na to, pojavljuju pokušaji oživljavanja i drugih neljudskih ideologija. Apsurdno, ali istinito: iako se na prvi pogled radi o apsolutno suprotnim ideologijama, postupak njihovog oživljavanja je gotovo identičan. Samo što je javna ocjena tog postupka jednostrana. A zapravo bi trebali iz te naše krvave povijesti izvlačiti samo ono što je pozitivno, što može nama i budućim generacijama pokazati što nam je činiti da se to više nikada ne dogodi. To nam može pokazati Miroslav Bulešić i svi oni koji su nepravedno stradali, bez obzira na kojoj su strani bili. Proglašenje blaženim Bulešića nema namjeru samo njemu odati počast za časno življenje. On mora, pogotovo kod mladih, izazvati inat da se krene drugim putom, putom tolerancije, međusobnog uvažavanja, življenja onih vrijednosti koje u svakoj ideologiji uvijek prve stradaju.
4. Povijest presječenih monolita
Možda je koji od svećenika ili vjernika proteklih dana, prolazeći središnjom Istrom, uz samu prometnicu opazio spomenik kojega je postavila istarska Crkva 2000. godine: Tri uspravna kamena monolita, tri simbola tolikih nepokolebivih svjedoka vjere. Jedan je monolit presječen napola, kao što je bio presječen život kršćanskih mučenika. Ovaj čin istarske Crkve ne mora čuditi, jer su prostori ovog poluotoka od pamtivijeka bili privilegirani poligon strujanju brojnih ideologija, od kojih su mnoge bile izrazito anti-kršćanski i anti-crkveno ustrojene. Ljudi iz Istre zbog toga su nekako povijesno obilježeni, svaki njihov korak unaprijed popraćen je pogledom unazad. Taj, pak, pogled gotovo uvijek u javnost prizivlje nemile događaje koji su često bili popraćeni prolijevanujem krvi. Monoliti su na ovim prostorima isuviše često bili presječeni. Monoliti vjere, narodne pripadnosti, monoliti savjesti i ljudskog dostojanstva. Impozantni amfiteatar u Puli, poznata arena, koliko zadivljujuće djeluje u svojim nadzemnim kamenim strukturama, toliko zastrašujuće opominje svojim krvlju natopljenim tlom, svojim podzemnim komorama, svojim mračnim ćelijama ispod zemlje. Ona predstavlja početak vremena kršćanskih mučenika, kada su mnogi, u ime očuvanja poganskog kulta, podnijeli mučeničku smrt.
5. Krvavi pohodi poganskog kulta
Taj krvavi početak kršćanstva imao je svoj slijed sve do danas. Poganski je kult kroz čitavu povijest Istre tražio svoje žrtve. Kult zatiranja svakog identiteta i osjećaja narodne pripadnosti, kult talijanizacije i jugoslavenizacije, kult fašističke podjele ljudi prema genima, stasu ili boji, kult komunističkog pohoda na sve što je hrvatsko, vjersko i ljudsko. Teatar tragičnih događanja nije bila arena, nego je taj poganski kult sazrijevao je u stranim parlamentima koji su odlučivali o sudbini Istre, u Beču, Rimu ili Beogradu. Tražio je žrtve u istarskim školama i crkvama, pisanoj riječi i istarskoj kulturi, u obiteljima i odgojnim ustanovama. I sredstva kojima se poganski kult služio promijenila su se tijekom povijesti i postala “savršenija”. Rimski mač i rika zvijeri u areni zamijenjeni su zabranom govora i pisanja na materinjem jeziku, nestajanjima ljudi usred noći, a najsavršeniji oblik sredstava kojima se služio taj poganski kult predstavljaju istarske fojbe i jame. I, konačno, ono pitanje zbog kojega se i nameću sva ova razmišljanja: Je li sve ovo postalo konačno dio prošlosti ili ne? Upravo zbog mogućnosti da se mnogo toga opet ponovi prisjećamo se svojih mučenika.
6. Prototip: Miroslav Bulešić
Stoljeće koje je za nama s pravom možemo nazvati “stoljećem mučenika”. Simbol-mučenik ovog stoljeća svakako je Miroslav Bulešić. Bio je eminentan svjedok vjere, itekako svjestan svoje narodne pripadnosti, jezika, kulture. Njegovim ubojstvom u jednoj se osobi htjelo zatrti vjeru, svijest nacionalne pripadnosti, težnja prema idealima dobra. Štoviše, njegovo je mučeništvo postalo prototip kršćanskog mučeništva, za razliku od nekog fanatičkog umiranja. Istinski kršćanski mučenik je onaj koji može izabrati između Boga ili općenito dobra, s jedne strane, i kompromisa sa zlom, s druge strane. On je potpuno svjestan da može izabrati i svjesno odbacuje komromis. On nije zaslijepljen svojom vjerom. U tome se razlikuje od fanatika. Fanatik nije sposoban uočiti objektivnu istinu. On ide u smrt samo zato jer mu njegov vođa ili neka ideologija to nalaže. Zato se nikako ne mogu izjednačavati kršćanski mučenici s ljudima koji su zbog neke ideologije ili pod zapovijedi nekog vođe ili “komiteta” pošli u smrt. Ovo zadnje potvrđuje činjenica da se oni koji su ubili Bulešića nikada nisu javno pokajali ili tražili oprost. Nisu to učinili ni svi oni koji su nevine ljude bacali u jame. Možda su s vremenom i postali svjesni da su učinili zlo, ali su ostali okorjeli u opravdavanju tog zla nekim višim ideološkim ciljevima. U čemu je onda razlika između njih i onih koji su, pred skoro dvije tisuće godina, mučili kršćane? U suštini je nema. Razlike ima samo u vanjskim detaljima. Zar onda, tijekom puna dva milenija, zaista nismo osjetno napredovali? Evo pitanja koje si možda možemo postaviti u predvečerje Bulešićeve beatifikacije.
7. Novi oblici mučeništva
Čin beatifikacije Bulešića ima namjeru biti i opomena. Kako bi iz naše civilizacije jednom zauvijek nestala nužnost mučeničkog svjedočenja vjere. Jer, moguće je kršćanina dovesti na rub mučeničkog svjedočenja i na mnoge druge, “moderne” i nekrvne načine. Moguće je relativizirati njegovu vjeru u ime raznoraznih “sloboda”. Isto se događa ako se gaze i one najveće vrednote u ime “demokratskog” načela odlučivanja na principu većine i manjine. Moguće je istinskog vjernika učiniti mučenikom ako mu se nameću etički i moralni stavovi koji su suprotni njegovim kršćanskim načelima. Na rubu je mučeništva vjernik koji stoji pred izborom da li glasovati za zakon koji krši ljudsko dostojanstvo, da li podupirati vlast koja postavlja u pitanje pravo roditelja da njihovo dijete i u školi i u predškolskim ustanovama dobije kršćanski odgoj. Dovodeći tako vjernika-kršćanina do konflikta savjesti koji može postati mučeništvo. Stoga je istina da, bez obzira kakav civilizacijski stupanj postigli, kršćansko svjedočenje vjere uvijek će biti popraćeno mučeništvom. Još uvijek živimo u vremenu kada su itekako mogući presječeni monoliti.