Već od početka godine 1945. ljudi su – u Istri, u cijeloj Hrvatskoj i mnogo šire – bili u napetom iščekivanju da se konačno završi krvavi svjetski rat koji je počeo 1939. Župnik u Baderni vlč. Miro Bulešić budno je pratio zbivanja oko sebe, posebno na području župa kojima je upravljao. Župljani sigurnog povjerenja prenosili su mu glasine sa sastanaka koji su vodili partizanski nadzorni odbori, a ti glasovi su za njega bili sve više zabrinjavajući: osjećao je kako se protiv njega sada stalno šire vrlo teške optužbe; on ih je – radi sjećanja – pažljivo pribilježio, dodajući usput ponegdje i natuknice za svoj eventualni odgovor.
Zapisao je i niz prijetnji i zastrašivanja kojima se neki „politički aktivisti“ na terenu u posljednje vrijeme služe da udalje župljane od prakticiranja vjere i pohađanje crkve. Pred sobom imamo list s glavnim optužbama koje su se na partizanskim sastancima iznosile protiv župnika vlč. Mira i potom niz prijetnji i zabrana kojima su protivnici Crkve pokušavali udaljiti župljane od vjerske prakse. Vlč. Miro je zapisao optužbe koje su protiv njega najčešće iznose: „Da sam se pred pjevačicama izrazio protiv partizana.“ I odmah odgovara: to je netko mogao izjaviti ili napisati, ali ne može dokazati da to odgovara istini. „Da ja održavam fašističku školu.“ No vlč. Miro podučava mlade samo o kršćanskom nauku i ništa drugo. O tom pitanju on je posve u dogovoru s nadležnim Jov. [Joakimom Rakovcem?] i dane su mu sve potrebne suglasnosti. Dogovoreno je također da može dijeliti i kalendare. „Da sam u službi Nijemaca!“ Vlč. Miro izjavljuje: da su ga sami odbornici molili neka se zauzme za pojedine optužene. I same je partizane ponekad uspio osloboditi, oslanjajući se na molbe i dokaze o nevinosti. Zapisao je izričito: „Rakovci znaju što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici… To isto znaju Rupeni i Baderna. – Je li bolje da su ljudi doma – ili da su u zarobljeništvu ili na prisilnom radu?“ Vlč. Miro zaključuje: on je samo kontaktirao s odgovornim Nijemcima, da oslobode naše ljude, a nije nikad bio njima u službi. Na istom listu pisaćim je strojem vlč. Miro zapisao i velike teškoće koje su mu kao župniku dolazile od partijskih-staljinističkih aktivista: „Zabranili su mi uspostaviti Djevojačko društvo, [iako to nije] nikakva nova ustanova, nego samo oživljavanje stare.“ [Ali oni traže:]“ Nikakva se organizacija ne dozvoljava, nego samo naše: USAOH…SKOJ…“ „Zabranili su djevojkama da dolaze na sv. sakramente: u sv. Ivanu [od šterne, pa] u selu Rakovci; i one su ih poslušale, jer su se tako hvalili. – [Tako] brane još i sada, ne samo djevojkama, već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na sv. Misu: u selu štifanići, Bonaci, Banki…“ „Zabranjuju djeci da dolaze na kršćanski nauk. [Govore:] ‘Ako [ih] šalješ, protivan si Pokretu’“. „U Sv. Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Prijete im da će ih, [ako nastave], ošišati.“ „Tako su prestrašili ljude govoreći im da: ako idu na misu i k svećeniku – znači da ‘drže s popom’ i zato su protiv Pokreta.“ [Zabilježio je nekoliko otvorenih prijetećih izjava:] „Ja bih vred fi nija s popi: sve bih poubija!“ – „Koliko ćeš ih ti ubiti?“ – „Kad ne bude popi – kako će biti lipo!…“ – Odbornicima su već dana naređenja: „Kada dođe sloboda, onda [treba] najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru!“ – Na sastanku od 19. 03. 1945. rečeno je: „Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od [prave] vjere. Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tin[jana]. Pop bi mora samo mašiti i ništa drugo; ne vaditi [poučavati] dicu…Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo.“ – „Sastanke za djevojke imamo mi, a ne popi.“ – „Jedan Politički radnik vikao je na ženu jer je lani za Uskrs bila došla na sakramente.“ Ovdje iznesene zabilješke vlč. Miro je natipkao na stroju vjerojatno već koncem ožujka ili početkom travnja 1945. – Očito je da će rat vrlo skoro završiti. Obećavala se narodu u Istri sloboda, nacionalno oslobođenje od teškog jarma talijanskog fašizma i njemačkih okupatora; ali kakva se sloboda sada približava? Posljednjih se mjeseci sve otvorenije pokazuje da i do nas stiže „sloboda“ koju je u „prijateljskom Sovjetskom Savezu“ izgradio Josip Visarionović Staljin, „sloboda“ koju donosi komunistička revolucija Računajući da se vjerojatno približio čas kada će neki fanatizirani komunist staljinist izvršiti plan za njegovo ubojstvo, vlč. Miro je u Baderni 23. travnja 1945. napisao svoj oproštajni „Duhovni testamenat“, iznoseći svojim najbližima posljednje preporuke: majci, bratu, sestrama i svima župljanima. Sve poziva na ustrajnost u Božjoj milosti, jakost u svim kušnjama: sve patnje na ovom svijetu prestat će, a „na drugom svijetu čeka nas slava, ako budemo znali za ljubav prema Bogu pretrpjeti. Sve mogu u Onome koji me krijepi!“ Svoj duhovni testamenat on zaključuje riječima: „Moja zadnja preporuka jest: budite pravi kršćani!… Blagoslovio vas svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Od svih pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“ Iako se vlč. Miro bio posve pripravio da o koncu rata 1945. kao svjedok Kristov položi svoj život, Božji je plan bio drukčiji: On će primiti žrtvu života toga svog Svjedoka tek dvije godine kasnije, u Lanišću. Vlč. Miro je prije toga, svojim uzornim i dosljednim svećeničkim životom, trebao pokazati mlađim generacijama kao istinski duhovni svjetionik u novim okolnostima, kroz prve godine boljševičkog komunizma.
Objavljeno: Ladonja, listopad, 2010.