Povodom današnjeg spomendana sv. Cecilije donosimo promišljanje bl. Miroslava Bulešića o njoj kao uzoru čistoće.
Rim, 23.11.1942.
Blagdan sv. Cecilije… Neraspoloženje me obuzelo i melankolija. Ne znam ni sam što se sa mnom događa: sve što više odlučujem da ću se vježbati u nadvladavanju samoga sebe, u doticaju sa svojim drugovima, sve to manje postignem svrhu. Danas pak sam bio srdit sam na se. – Vidim, Gospodine, i tu ruku Tvoju. Hoćeš da radim u tišini i u teškoći. Hoćeš da se potpuno ponizim, što nisam još dostigao. Hoćeš da žrtvujem na Tvojem oltaru svoj egoizam, svoje sebeljublje, i da preuzmem duboko u srce ljubav prema bližnjem. Križ hoćeš da nosim. Daj da ga ja rado prigrlim i ljubežljivo nosim.
Sv. Cecilija: njezin blagdan govori mi o darivanju, o podlaganju samog sebe volji Božjoj. Ti, Cecilijo, prikazala si se potpuno Bogu te si očuvala neokaljanu svoju čistoću i čvrstu svoju vjeru. To isto molim Te, da bih i ja mogao obdržati. To sam Te zamolio kad sam gledao u Tvoj kip, kad sam išao u Tvoju kuću. Očuvaj me čista i vjerna Bogu. – Sveta Marijo, majko moja nebeska, Tvoj sam. Drži me za ruku i vodi me čvrsto da nikad ne zalutam.
