Homilija prigodom proslave 60. obljetnice mučeničke smrti sluge Božjega vlč. Miroslava Bulešića – Svetvinčenat, 24. kolovoza 2007.
Kard. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija prigodom proslave 60. obljetnice
mučeničke smrti sluge Božjega vlč. Miroslava Bulešića
Svetvinčenat, 24. kolovoza 2007.
Čitanja: Dj 6,8-10; 7,54-60; Otk 21,9b-14; Iv 1,45-51
Predraga subraćo u episkopatu, predragi svećenici,
redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci;
predragi istarski katolici i hodočasnici
iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta!
1. Tko danas od nas ovdje okupljenih koji smo čuli navještaj iz Djela apostolskih; tko danas od vjernika koji su upoznati sa životima sv. Stjepana Prvomučenika i sluge Božjega Miroslava Bulešića, može prečuti glas iste molitve i previdjeti trag istoga svjedočanstva? „Gospodine Isuse, primi duh moj!” – tako je sv. Stjepan zazivao dok su ga kamenovali. “Isuse, primi dušu moju!” – zazivao je Miroslav Bulešić u trenutku svoga mučeništva. Tako umiru sveci.
Dok danas liturgijski slavimo blagdan sv. Bartola, apostola i mučenika, pred nas se u ‘sjemenju kršćanstva’ stavlja predivan trolist, niknuo iz vjernosti Isusu Kristu, kao plod ljubavi koju ni smrt nije zaustavila, niti je nasilje uspjelo potamniti istinu o sebedarju koje navješćuje dolazak nebeskoga kraljevstva.
Ne znamo točno na kojemu je mjestu prvomučenik Stjepan bio kamenovan; vjerojatno pred jednim ulazom u Jeruzalem. Za apostola Bartola također nam nisu poznate pojedinosti njegova mučeništva, osim što predaja drži da se dogodilo na njegovu putu iz Armenije. Za velečasnog Bulešića znamo ne samo mjesto, nego i dan i sat, gotovo i minutu kada se dogodilo mučeništvo koje Crkvu u Istri, i u čitavoj Hrvatskoj nije ostavilo ravnodušnom, iako je i dan i sat i njegovo ime – prema namisli komunističkih vlastodržaca – trebalo potonuti u zaboravu šutnje iz straha.
2. Uz sv. Stjepana, uz toga vatrenog mladića, koji se zauzimao za siromašne vezano je neustrašivo naviještanje novoga puta riječju i djelom. Tako su tada nazivali put raspetoga i uskrsnuloga Nazarećanina. No, i danas smo se okupili kako bismo slavili taj novi put, jer kršćanstvo je uvijek neugasiv i neiscrpiv novi put, bez obzira na naše ljudske ograničenosti i na našu grješnost. To je pokazatelj da se kršćanstvo kao novost može širiti samo zahvaljujući hrabrom svjedočenju koje u temelju ponajprije ima svjedočanstvo apostola kojima je pripadao i sv. Bartol.
Čudesna je snaga mučeništva za novi put koji nikada neće zastarjeti. Isusova žrtva iz ljubavi sposobna je spojiti i usmjeriti na isti put tolike životne suprotnosti. Mučenici, sveci – bez obzira u kojem vremenu živjeli – opasnost su za laž i samo po njima Crkva ostaje živom, slobodnom i djelotvornom. Isus svakom svojem učeniku i danas ponavlja: ako ste dobri, pošteni; ako ste spremni dati svoj život, ili ste ga izložili za druge; ništa vam ne jamči da vas neće predavati sudovima, bičevima, uvrjedama, smrti… Koliko li je samo kamenja bačeno na vjernike od tada do danas; koliko li je poštenih završilo u sužanjstvu, progonstvima i nasilnoj smrti?
Sveti Luka nam u svome opisu pokazuje svu dramatičnost koja se događala u Jeruzalemu, ali takva se dramatičnost događa svaki put kad se na snagu istine progovori snagom nasilja. Nisu mogli podnijeti mudrost koja ne pripada ljudima, koja dolazi od Boga i nisu htjeli biti oslobođeni istinom. Tako su sv. Stjepan, a potom i apostoli, među prvima krvlju posvjedočili novi put kršćanske nade, put što ga je Krist započeo sojom smrću i uskrsnućem.
3. Divimo se prvim mučenicima; i sv. Bartolu i sv. Stjepanu. I dobro je što je to tako. Vremena prije naših izgledaju nam teška, ali sjetimo se da je i minulo 20. stoljeće imalo brojne mučenike, osobito zbog fašizma, nacizma i komunizma. Sluga Božji papa Ivan Pavao II. zapisao je: „Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature. S psihološkog stajališta mučeništvo je najrječitiji dokaz istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svoju ljepotu u najokrutnijim progonstvima“ (Incarnationis mysterium, 13). Naše vrijeme, u odnosu na ono ranije, uz sve spoznaje i dosege, pokazuje se veoma okrutnim. No, nisu vremena zla, zao je čovjek koji bira zlo.
Danas se pred nama kršćanima, barem u ovom dijelu svijeta, više ne pojavljuju organizirane skupine željne krvi. Progonitelji su postali „profinjeni“. S Crkvom se želi uspostaviti takozvanu političku i građansku korektnost, pa se nastoji: da se kršćani ne bi previše miješali u svakidašnji život, da bi bili što tiši, da bi bili na distanci. Na razne se načine pokušava diskreditirati i ušutkati Crkvu. Naime, u takozvanom civilnom društvu različite organizacije i udruge trebaju biti respektirane, ali na kršćane i Crkvu ne primjenjuju se ista prava. ‘Politička korektnost’ često nije ništa drugo doli laž i pokušaj kupovanja istine. A mi, svaki od nas kršćana, a ne samo predstavnici Crkve, pozvani smo na istinu bez uzmicanja, jer znamo da nije posrijedi naša snaga, nego ona koja dolazi od Boga i njegova Duhu.
4. U evanđelju današnjega blagdana riječ je o traženju i nalaženju. Filip je našao Natanaela – Bartola, kojemu govori o pronađenom Mesiji. Natanael to ne može prihvatiti. Bilo je, naime, mnogo onih koji su upravo za sebe tvrdili da su posljednji Božji poslanici. A ovaj je još iz Nazareta, mjesta koje mu je tako dobro poznato; iz susjednog neuglednog mjestašca. Za njega je to nespojivo da iz Nazareta dođe nešto važno i veliko. A Filip ga jednostavno poziva: “Dođi i vidi”. Isus je pak Natanaela iznenadio svojom prvom rečenicom: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” A potom ga je posve uvjerio, jer ga je uočio tamo gdje ga nitko nije mogao vidjeti. Biti pod smokvom, znači biti u prostoru u koji može prodrijeti jedino Bog. Zacijelo, za Natanaela je to bio važan trenutak njegova prostora. Možda trenutak traženja Boga, smisla vlastitoga života, konačnoga cilja, donošenja odluke; trenutak neizvjesnosti i tjeskobe…? Svoj odgovor našao je u Kristu za kojega je kasnije podnio mučeništvo.
Svatko od nas ima svoj prostor u kojem nas samo Bog proniče i poznaje. Ovdje smo, jer se želimo susresti s Bogom. I nama Filip ponavlja: Dođi i vidi. Ako smo istinoljubivi, otkrit ćemo da ovdje u Svetvinčentu postoji netko tko odražava Kristov lik. Tu, što nam je možda izgledalo odviše preblizu, postoji čovjek koji je istiniti vjernik, kršćanin, katolik, svećenik; istiniti Hrvat i Istranin u kome nema prijevare.
Iz evanđelja do nas dopiru Isusove riječi o otvorenome nebu koje je i sv. Stjepan ponovio u času kamenovanja. Draga braćo i sestre, pred nama je otvoreno nebo. Krist je otvorio nebo za nas, da bi nam dao sve što nam je potrebno. Svakoga dana šalje nam svoje poslanike, anđele koji nas tješe, liječe, daju odgovore, prate; anđele koji nas strpljivo slušaju, koji nam ponekad kažu neku oštru riječ… Ali ne samo anđele. Krist nas je obdario svojim Duhom koji nas uvodi u zajedništvo neba. Susret s Kristom ne ograničuje život, nego nam otvara oči za nove korake. Molimo ga da nam i danas otvori oči srca te prepoznamo dragocjenost koju nam je podario u osobi svećenika Miroslava Bulešića.
5. Pred nama je Sluga Božji koji je živio duboku vjernost i predanost Bogu od najranijih dana svoga puta prema svećeništvu. Njegova predanost i vjernost došla je do izražaja prigodom ređenja za đakona, a posebice tijekom duhovnih vježba za svećeničko ređenje, krajem ožujka i početkom travnja 1943., kada je sa svom odlučnošću zaključio: “Prije smrt, nego grijeh i nevjernost”. A kada je u ovoj crkvi, 11. travnja 1943. godine, bio zaređen za svećenika uz tu se odlučnost jasno ocrtavala poniznost i požrtvovnost. Sav se želi prikazati za spas i mir svoga naroda, moleći si jaku volju u poslušnosti Bogu. Zbog toga izabire prateće mladomisničko geslo iz Molitve Gospodnje: “Dođi Kraljevstvo Tvoje! Budi volja tvoja!”
Te ga misli nisu nikada napuštale. U zapisima koje piše godinu dana kasnije čitamo: “Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu…” (22. ožujka 1944; V. Milovan, Miroslav Bulešić svjedok Kristov, Pula 2006, str. 67).
U ratnim događanjima, u metežu i nejasnoćama ideologija: fašizma, nacizma i komunizma u kojima se našla ispaćena Istra, stasao je svećenik koji je živio korjenitost vjere, a danas pred nama stoji kao blistavi dragi kamen, poput “kamena slična kristalnom jaspisu”, kako Knjiga Otkrivenja opisuje sveti grad Jeruzalem (usp. Otk 21,11).
Ta kristalna čistoća ovoga hrvatskog svećenika proizlazi iz prožetosti evanđeljem. Zbog svoje ukorijenjenosti u Radosnu vijest, bio je kristalno jasan: “Ili smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi” (3. lipnja 1943. – Uzašašće Gospodinovo; Isto, str. 159). I danas je moguće vidjeti koliko su apsurdne bile optužbe koje su ga smještale u politički kontekst.
Kad su ga optuživali da se bavi politikom, u Baderni je na Božić 1944. u homiliji rekao: “Moja politika je ta, da vas potičem na put poštenja, od koga ste daleko; da vam pokažem cilj vašega života, da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu i dobrotu, da vam pružim sreću na ovome i drugom svijetu; da se za vas žrtvujem danju i noću. To je moja politika. To sam činio do sada, to isto učinit ću za vas i ubuduće… Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima” (Isto, str. 176. i 68.).
Na drugu obljetnicu svećeničkoga ređenja piše: “Od prije Božića [1944.] protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente… Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod” (11. travnja 1945., Isto, str. 69.). Dvanaest dana nakon toga (23. travnja 1945.) piše svoj Duhovni testament u kojemu neprijateljima poručuje: “Moja je osveta – oprost” (Isto, str. 70.).
6. Drago mi je danas ovdje vidjeti mnoštvo svećenika. Draga braćo svećenici, i mi se danas u svome pozivu pitamo kako ostvariti ono što nam je Bog dao kao poslanje. Često tražimo pravi put, identitet svećenika za novo vrijeme. Mučenici nam uvijek pokazuju temeljne crte suvremenosti, a poseban je dar imati kao spomen-uzor nekoga iz naše sredine, iz našeg naroda, nekoga tko je iskusio naše radosti i trpljenja.
U Sluzi Božjem don Miru vidimo jasan odgovor na neka današnja pitanja o svećeniku. Ponajprije, bio je svjestan svoga poziva, duboko dirnut činjenicom da ga je Bog izabrao. Nije se zbog svoga zvanja uzdizao u oholosti, nego je gajio poniznost koja je prerastala u požrtvovnost. Bio je iznimno osjetljiv za dobrotvornost koju je sam mogao iskusiti od drugih i koju je veoma cijenio. Bolno je doživljavao ratna stradanja te je u svoju duhovnost ugradio svijest o prolaznosti ljudskih veličina. Bio je neobično samokritičan i trajno spreman na obraćenje, moleći Božju pomoć. Rado je i puno čitao, dobro je poznavao Sveto pismo. Bio je svećenik iznimne ljubavi prema Crkvi.
U svome pastoralnom radu rado je ulazio u domove svojih župljana koje je želio upoznati, s njima razgovarati o svakodnevnim i životnim temama: zdravlju, radu, djeci. Rado je poučavao u vjeri; odgajao je vjernike za aktivno sudjelovanje u sv. misi; zauzimao se za crkveno pjevanje te gajio i razvijao pobožnosti. Bio je veoma angažiran u župnom pastoralnom djelovanju, ali jednako i u Pazinskome sjemeništu kao odgojitelj. Nije znao za odmor ni dok su sjemeništarci i drugi bili na praznicima. Posebnu važnost posvećivao je osobnoj molitvi, zajedništvu sa svećenicima, poštovanju prema crkvenim poglavarima.
Iz duboke pobožnosti proizlazila je njegova smirenost, te je oslobođen straha od smrti često ponavljao: “Samo jedanput će se umrijeti”. U svojoj neposrednosti i otvorenosti prema sugovornicima, nije krio svoje mišljenje niti je ostavljao dojam nejasnoće u stavovima. Iako mlad, znao je čvrsto stati iza svojih odluka, makar bile suprotne onima većine.
Kao pravi hrvatski domoljub volio je svoj narod, svoju Istru, svoj hrvatski jezik i ljude, ali ni u jednome trenutku nije izražavao netrpeljivost prema drugim narodima. Ta, i sam je bio školovan u slovenskim i talijanskim školama i učilištima, imao je mnogo prijatelja s kojima je dijelio teškoće koje su doživljavali i kršćani pod raznim diktaturama u susjednim narodima. Razdoblje školovanja u Rimu, kako u francuskom, tako i u talijanskom, lombardskom zavodu, te povezanost s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima, otvorilo mu je široki pogled na ljepotu pripadnosti Katoličkoj Crkvi te istančalo osjećaj za hrvatsku zbilju u tim složenim vremenima. Pripadnost Bogu nije dopustila zaslijepljenost ničim zemaljskim.
7. Pogađalo ga je udaljavanje mladih od vjere i Crkve, teško je podnosio komunističko i socijalističko ‘etičko preodgajanje’. Zbog njegove revnosti htjeli su ga udaljiti i poslati u Italiju. Pokušali su to činiti nagovaranjem, ali i prijetnjama, na što je on odgovarao: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga.”
Miroslav Bulešić s mlađim se svećenicima u lipnju 1947. usprotivio prijedlogu rezolucije sklone izravnijoj suradnji s komunistima unutar takozvanog ‘petogodišnjega plana’, a koju je od svećenika tražila vlast. Neki smatraju da je tada izazvao bijes i mržnju koji su vodili prema kovanju planova o njegovu ubojstvu. Ono se i dogodilo na današnji dan, 24. kolovoza 1947. godine, u Lanišću.
Obrazac njegove nepopustljivosti prema komunizmu i neprihvatljivim ponudama za kršćanstvo odražavao je stav blaženog Alojzija Stepinca, osobito glede komunističkog nastojanja da se Crkva u nas odvoji od Svete Stolice. Nadbiskup Stepinac i on poznavali su se i osobno. Kardinal Stepinac bio je njegov dobrotvor, a u Miroslavu je uočio vrijedna svećenika o čijemu će ubojstvu 16. kolovoza 1953. iz kućnoga zatvora u Krašiću napisati: “Sa velikom boli saznao sam nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik. To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo” (Isto, str. 88.-89.).
8. Danas posebice upada u oči da je bio čovjek koji se znao nositi sa svojim krizama i koji je unatoč njima bio predan svome pozivu, zauzet za čovjeka, sućutan prema siromasima i svima koji su u potrebi.
Velečasni Bulešić se često našao pred pitanjima doraslosti zahtjevima koji su mu postavljani. Tako, 8. ožujka 1947. u svoj ‘dnevnik’ zapisuje: “Ne mogu se ničemu ozbiljno posvetiti. Jako sam rastresen od kada sam ovdje u sjemeništu. Vidim da sam nesposoban za dužnost koja mi je povjerena. Prepun sam posla, teško mi je to obaviti pa ništa ne zaključujem. O Bože, pomozi mi!” (Isto, 99-100).
Zahvaljujući za primljene milosti i moleći za ustrajnost, na svoj 25. rođendan (13. svibnja 1945.) zapisao je i ovo: “Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako su svi utučeni. Ljudi su odvedeni, obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj, kako je teško ravnat se u dušobrižništvu! Pomozi mi!” (Isto, str. 70).
Ni mjesec dana prije mučeništva (28. srpnja 1947.), u posljednjemu zapisu u ‘duhovnome dnevniku’ napisao je: „Već skoro mjesec dana proživljavam veliku unutarnju krizu što me čini, protiv mojoj volji neraspoloženim i žalosnim… Komu da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja!” (Isto, str. 103. i 104).
Draga braćo i sestre, upravo u onom trenutku, kada mu se činilo da ima najmanje snage, Bog mu je dao svoju snagu. Tako se okrutno ubojstvo prometnulo u slavu pobjede, a svećenik Miroslav Bulešić ovjenčan je palmom mučeništva. Na zidu i podu župne kuće u Lanišću ostao je trag njegove mučeničke krvi, ali je još dublji trag ostao živjeti u ljudima koji su svjedočili o zvjerstvu ubojica s komunističkim predznakom. Već je tada bilo jasno da u narodu živi glas o njegovoj svetosti (fama sanctitatis), što potvrđuje i detalj da su svećenici u Sjemeništu u Pazinu, dan nakon mučeništva rezali komadiće Bulešićeve okrvavljene košulje i čuvali kao dragocjenu relikviju. Iz svjedočanstava očevidaca razvidno je s koliko je žara i neustrašivosti gorio za Krista. Mogli bismo ga zvati mučenikom svete potvrde.
9. Predragi vjernici, danas nam ostaju pitanja o tom vremenu, ali poglavito o sustavima koji su za sobom ostavljali polja smrti, jame, fojbe i rovove prepune leševa; o sustavima koji su istodobno govorili o veličini ideja, o ostvarenjima sna, o oslobađanju… Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nigdje nisu smjeli progovoriti, nego se sustavno gradila laž o narodnoj vlasti, o volji naroda, o presudama u ime naroda? A kakva je bila vlast koja je nakon zločina u Lanišću postavila stražu, ne dopuštajući ni da se pomogne ranjenima? Kakva je to istraga u kojoj žrtve koje su podnijele toliko brutalnosti bivaju optužene, a kasnije i osuđene? Kakva je to narodna vlast koja narodu nije dopustila niti nazočnost na sprovodu svećenika zvjerski ubijena? I kakva je to bila sloboda koja je kažnjavala čak i spominjanje imena ovoga svetog Božjeg službenika?
Kakvo je to oslobođenje – ma s koje strane dolazilo – u kojemu su se odvodili u tamu smrti ljudi bez stvarne krivice i bez suđenja? Kakva je to bila vlast koja je od čovjeka koji je cijeli svoj život darovao svomu narodu htjela napraviti “crnoga narodnog neprijatelja”? Netko to danas – ako se već ranije nije smjelo– i ovdje u Istri mora pitati, mora govoriti i upoznavati mlade da ono što se olako naziva antifašizmom često puta u Istri, kao i drugdje u Hrvatskoj, nije bilo ništa drugo doli pokrivanje zločina. Za zločine partizana, za koje nitko nije odgovarao, nije moglo, a ne može dakako ni danas biti pokriće to što su činili fašisti i nacisti. Jer ovdje su sve tri protuljudske ideologije činile zločine naizmjenično, iako su bile najgore odmazde onih koji bi trenutno prevladali, šireći usto mržnju i netrpeljivost. Zar danas još netko može povjerovati da bi se antifašizmu oduzela vrijednost, ako se jasno progovori o zločinima i zločincima s komunističke strane? Naime, još se uvijek olako izjednačava legitimna i opravdana obrana slobode s revolucionarnom borbom komunista za osvajanje vlasti.
Ovo spomen-slavlje don Mirova prijelaza u vječnost nije revizija, nego vizija povijesti; vizija koju smo dužni prema mlađim naraštajima. Oni danas trebaju znati da je o jednoj smrti, o tisućama i stotinama tisuća smrti sa strane komunističkih vlasti bila nametnuta šutnja. Govor o ubojstvima i njihovim nalogodavcima, o zločinačkom sustavu komunističke strahovlade, plaćao se životom ljudi koji su željeli živjeti i raditi u miru. Naime, nećemo se osloboditi vraćanja u prošlost sve dok se ne rasvijetli istina o žrtvama totalitarističkih režima.
Ovdje je narod osjećao da ga svaka nova neistina bezbožnih režima gura u ponor mržnje i nesreće. Ovdje je narod osjećao Katoličku Crkvu kao svoj prostor blizine i sigurnosti putokaza, osobito zahvaljujući marnome radu svećenika. I svećenici i vjernici često su se našli u mnoštvu bezizlaznih situacija. Znali su da pobjeda partizana za sobom povlači teške posljedice za narod i za kršćanstvo u njemu; sve su više uviđali da se u njihovoj borbi protiv okupatora ne krije toliko oslobođenje i boljitak istarskoga čovjeka, nego nastojanje za uspostavljanjem komunizma. Biti u tim prilikama prosvijetljen evanđeljem jedini je put koji nije vrijeđao ljudsko dostojanstvo.
Vjerujem da bi danas svima trebalo biti jasno da se povijest ovoga dijela Hrvatske, prošlost istarskih ljudi ne može razumjeti bez nesebičnosti, žrtve i patnje katolika i bez neizmjernoga doprinosa Crkve, posebno svećenika, za suživot, za čuvanje vrijednosti ljudskosti koje su nevolje i zlo htjeli uništiti. Danas ne bi smjelo biti udžbenika hrvatske povijesti koji ne bi s ponosom isticao dobro koje su promicali crkveni službenici kojih se danas spominjemo, a koji su uosobljeni u mučeništvu sluge Božjeg Miroslava Bulešića.
Zato danas zahvaljujemo Bogu za uzorne istarske svećenike koji se nisu povodili za ideologijama, nego su u povijesnim događajima osluškivali Božji glas, glas nebeskoga kraljevstva, imajući pred sobom povjerenu im zajednicu vjernika i čovjeka u potrebi, bez obzira iz kojega je naroda dolazio i kojim jezikom govorio.
10. Predragi vjernici, danas je ovdje otvoreno nebo. Oko ovoga oltara događa se žetva plodova, niknulih iz sjemena mučenika. Danas ovdje sjaji kristalni jaspis istarske duše mučenika Miroslava. A mi smo, draga braćo i sestre, ‘izvršitelji Duhovnoga testamenta’ koji je sluga Božji Miroslav Bulešić napisao 23. travnja 1945. Iako ga je čudila i više puta razočarala nezahvalnost naroda, znao je da joj je korijen u kršćanskoj mlakosti. Obraćajući se narodu kojemu je kao svećenik služio napisao je: “Hvala i tebi, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom. Dosta mi je bilo da sam te upoznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, oćutio sam tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje” (Isto, str. 258). Te su riječi upućene nama. One ostaju kao trajan poziv osobito mladima, ali i nama koji živimo svoj svećenički poziv.
U posljednjem svom pismu, od 21. kolovoza 1947., u dopisanomu dijelu koji nazivamo post scriptum, javlja broj kojim će jedan novi sjemeništarac označiti svoje rublje, radi lakše organizacije posla u sjemeništu. Novi je to broj za novoga čovjeka na putu prema svećeništvu. To je njegov nedovršeni post scriptum. Lijepa podudarnost koja još i danas poziva mlade ljude. U istome je pismu napisao: “Bog znade što i zašto radi”.
Njegova je košulja natopljena krvlju i zauvijek obilježena Kristom, ali ima toliko potreba koje u hrvatskoj Istri i po čitavoj Hrvatskoj zovu nove svećenike, da bi nasljedovali trag Kristove ljubavi u predanosti Bogu i vjernicima. Sluga Božji Miroslav Bulešić ostavio je odjek Kristova poziva, svoj post scriptum za koji molimo da ga pročitaju i čuju svi mladići i djevojke, spremni darovati svoje oduševljenje za Boga u svećeničkom i redovničkom zvanju.
Završavam riječima posvete Miroslava Bulešića Majci Božjoj od 8. prosinca 1942., kada je zapisao sljedeće: “Neka zavlada Tvoje Presveto Srce, u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu” (Isto, str. 33).
Draga braćo i sestre u Kristu, zazovimo danas pomoć nebeske domovine. Svi sveti istarski mučenici; svi sveti hrvatski, slovenski i talijanski mučenici, molite za nas! Slugo Božji Miroslave, zagovaraj nas! Amen.
