Potpis Miroslava Bulešića

Dok je bogoslov Miroslav 09. svibnja 1940. godine iz Rima pisao ovo pismo roditeljima u Čabruniće, za nekoliko dana navršavao je tek dvadesetu godinu; boravio je u Rimu na bogoslovskom studiju od prošlog studenoga. Na više je strana Europe tada već tutnjio rat koji je 01. rujna 1939. godine započeo Hitler napadom na Poljsku i njenim osvajanjem (a istočne je djelove zemlje prepistio svom savezniku Staljinu). Fašistička je Italija podržavala ratovanje Njemačke po Europi (iako sama formalno jš nije ušla u rat); ipak je iste godine zaposjela Albaniju i spremala se napasti Grčku… U predosjećanju da će zemlja u skoro ući u rat, u Rimu i po cijeloj Italiji osjećala se sada zarinutost i napetost. Ovdje prenosimo glavninu Bulešićevog pisma svojim roditeljima (nije sačuvan završni dio, koji je bio zapisan na drugom listu).

Bogoslov Miroslav Bulešić, nakon završetka klasične gimnazije u Kopru, s veseljem je pomišljao na mogućnost da pođe na bogoslovske nauke u Rim, što su mu preporučivali brojni prijatelji. Tako je svećenik Ivan Pavić i pismeno zamolio biskupa u Poreču da Miroslava uputi u bogosloviju u Rim: “Radi se o odličnom mladiću, inteligentnom, otvorenom, pobožnom i dobrom…” – No poglavari Papinskog zavoda “Lombardo”, kamo su obično dolazili bogoslovi sa sjevera Italije, na biskupovu su zamolbu odgovorili kako više nemaju nijednog slobodnog mjesta… Tako je Miroslav započeo bogoslovski studij u Gorici. Ipak biskup Pederzolli dobio je malo potom pozitivan odgovor od Francuskog sjemeništa u Rimu, da će tamo rado primiti njegovog bogoslova; tako je biskup dopisom od 11. studenoga 1939. godine javio Miru neka iz Gorice prijeđe u Rim. Idućih dana on se oprostio u Gorici i krenuo prema Vječnome gradu. Sačuvano nam je pismo mladog bogoslova koje je iz Rima uputio 21. studenoga 1939. godine svom dobročinitelju svećeniku Ivanu Paviću u Motovunske Novake. Pismo prenosimo u cijelosti.

Zapis - Neka bude volja tvoja...

Ni godinu dana don Miro nije upravljao župom Kanfanar, kad mu biskup predloži da prihvati službu doravnatelja i profesora u pazinskom sjemeništu, koje je bilo otvoreno u jesen 1945.

Pred novim zahtjevima doravnatelj Bulešić se osjećao nedoraslim za povjerenu mu službu. U dnevniku 8. ožujka 1947. bilježi:

"Ne mogu se ozbiljno posvetiti za ništa. Jako sam rastresen otkada sam ovdje u sjemeništu. Vidim da sam nesposoban za dužnost koja mi je povjerena. Prepun sam posla, teško mi je to obaviti, pa ništa ne zaključujem. O Bože, pomozi!"

Kao župnik u Kanfanaru, od 14. listopada 1945. on se velikom zauzetošću posvetio duhovnoj obnovi ove „vrlo široke i zapuštene župe“, kojoj su pripadale i dvije velike filijale: Sošići i Barat. U „Napovijedi u Kanfanaru“ 10. lipnja 1946. Bulešić govori o brizi za siromahe:

„K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći ću im u mjeri mojih mogućnosti.“

Podkategorije

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.