Bl. Miroslav Bulešić u oproštajnoj propovijedi 23. veljače 1947., na I. korizmenu nedjelju, u Kanfanaru sažimlje svoj pastoralni rad. Smatra svojim najvećim uspjehom kao i vjernika ove prostrane župe održavanje svetih misija. Gotovo, svaki mjesec obilježen je određenim pastoralnim aktivnostima koje su imale za cilj još više osnažiti vjeru unatoč izvanjskim poteškoćama koje je donio novi politički sustav. U svojim propovijedima nastoji biti praktičan, približiti Riječ Božju ljudima te vjernike potaknuti na razne oblike pobožnosti.
„Ratar, kad doore, kupi svoje stvari, čisti svoj ‘vrganj’ [ralo] i sprema se za odlazak; ali i sjedne na kraj one lihe [lijehe] i umoran diže svoje oči i gleda po onoj uređenoj njivi i misli, zadovoljan, sam sobom što je uradio koliko se mučio, koliko vikao. Zatim se diže pa, podajući hvalu Bogu, ode. I ja poput tog ratara sjeo [sijao] sam na jedan maleni dio vaše njive, vaše župe, pa umoran, ali zadovoljan, gledao sam u duhu unatrag te sam promatrao kakova je bila ta vaša župa, i vidao sam prve brazde, sam zaora, kad sam onog 14. oktobra 1945. god. za prvi put za vas misio, držao vam govor u kojem sam vam očitovao svoj program rada. Sjećam se kad sam odmah na početku duboko pritisnuo ‘vrganj’ kad sam htio da se iz korijena iščupa ona klica pokvarenosti, što sam opazio u vama svima, a naročito u mladeži i muškoj i ženskoj. A i vi ćete se sjećati [na] moje govore o tome od 8.12.1945. i 15.12.1945. – Veselo gledam i sjećam se na one zornice 1945., na onu polnoćku Božića 1945., kad ste se gomilali na sv. sakramentima, te u onih lijepih Božićnih blagdana. – Zatim, što unaprijed, opažao [sam] potrebu radikalnog preporođenja, da se tako uništi u vama grijeh, zle navike, grijeh, te sam počeo svim silama propovijedati potrebu misija. I vi ste se uvjerili o toj potrebi, te odazvali na propovijedi. Još vas vidim, kako ste se u dugim vrstama nizali i sakupljali u kuću sviju, u crkvu, da se ondje poučite i formulirate dobre odluke, za budući svoj život. Tko će zaboraviti na onu zaključnu procesiju? Tko vas je mogao izbrojiti, tko je mogao promotriti vaše unutarnje stanje. Samo Bog. Tko će zaboraviti uskrsne blagdane 1946., koji su bili za vas doista uskrsnuće na bolji i kršćanski život! A za mjesec svibanj, što da kažem?! Žive kite, mirisavih ruža, kupili [skupili] ste [se] i jutrom i večerom oko oltara Majke Božje, vezani uz Nju i međusobno koncem sv. krunice, te prosili od Majke sviju, na se i na svoje, rosu milosti Božjih. A jeste li zaboravili na onu procesiju zadnji dan mjeseca svibnja? Onu….., one molitve, ono pjevanje? – Još mi je pred očima onaj krasni oltar Presv. Srca! Još čujem vaše uzdahe k tom presv. Srcu! –
Između tolikog posla, najteži a i najuzvišeniji [posao] bilo je odgajanje djece. Njih sam našao napola divlje [nepoučene]. Znali su nešto o molitvi, i tu velika hvala požrtvovnom radu vel. g. Cukerića, bivšeg i sadašnjeg upravitelja vaše župe. Postali smo prijatelji odmah u početku. Ja sam veselo njima položio svu svoju pažnju i rad, jer sam bio uvjeren, da ako njih odgojim, da ćemo imati dobre ljude i dobre žene. Klatio sam od škole do škole, od crkve do crkve, dok sam ih napokon spremio da prime Isusa – Euharistiju. Vi se radosno sjećate prve sv. Pričesti i ovdje, i u Baratu i u Sošići, i u Dragi. Majke su suzile od radosti, a radovale su se, jer su vidjele pred sobom svoju djecu, koja su se kao anđeli okupila oko stola Gospodnjega.
A lijepe svečanosti prigodom sv. Pričesti, sjećate li se? A mjeseca oktobra? A Božićnih blagdana? Polnoćke, kad ste [se] u broju od skoro 500 svrstali do oltara, da primite u svoje čiste duše Novorođenog Spasitelja? Radio sam radosno za Božju slavu i spasenje duša! Dne 12. veljače 1947. rečeno mi je bilo: Dosta tu, idi drugamo raditi, tamo u sjemenište, tamo između onih, koji će drugi dan biti pastiri naroda. Poslušati moram i za to odlazim.
Najprije moram i ja, poput ratara, Bogu zahvaliti na svim dobročinstvima a i vama svima na svemu.
A kao što otac, kad ima da otiđe, pozove svakog svojeg sina i svakome, gledajući u oči, daje svoje preporuke, tako i ja, koji sam bio do danas, duhovno vaš otac, hoću da vam prvo preporučim, svakome od vas. Vi djeco, budite pobožni, poslušni i marljivi. Vi mladići, pošteni, čvrsti u svojoj vjeri, poslušni, sjećajte se govora, što sam vam držao, sjetite se one moje vike i navaljivanja na nepoštenje i pokvarenost. Kada imate, da izaberete sebi ženu, pazite na njeno poštenje! …- Vi, djevojke, budite poštene, pobožne i poslušne, radine i požrtvovne. Od vas se zahtijeva da budete dobre domaćice, a ne dobre plesačice. Vi, roditelji, odgajajte dobro svoju djecu, pazite na svoje mladiće i djevojke, pazite na njihovo poštenje, činite da se ravnaju vaši mlađi po Božjim zapovijedima i crkvenim, kad imaju da stupe u brak nek’ to učine po kršćanskim i crkvenim propisima.
A i kao što prijatelj prijatelju pušta [ostavlja] uspomenu, hoću da i ja vama [učinim]. …. si [prije nego] što otputuje, pušta kod kuće samu staricu majku. Majka plače. On se okreće prema njoj, pa joj veli: Majko, vidiš li sunce? Evo, ovo isto sunce i ja ću gledati i Ti. Majko, Krista, koga ću ja primiti i Ti ćeš ga primiti. On će nas sjediniti! Pred Njim ćeš se Ti moliti i ja ću! On će naše duše spajati. Majko, ja odlazim, napuštam Tebe, svoju majku, a uzimam drugu majku, koja je Tvoja i moja. Pred njom ćemo se moliti, za Nju ćemo se sv. svetom krunicom zavezati [povezati] i tu ćemo sebi, preko Nje, svoje osjećaje izražavati! – predraga braćo, dvije vam uspomene puštam: Euharistiju i Mariju. Euharistiju primajmo i vi i ja, Bl. Gospu molimo i vi i ja! Tu ćemo se naći, time ćemo biti združeni.
A sad Zbogom, vi djeco, vi starci, vi mladići i djevojke, očevi, majke. Bog vas Svemogući blagoslovio i za uvijek pratio. Amen.“