U srijedu, 28. rujna 2016., u pulskoj prvostolnici obilježena je treća obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića. Misno slavlje, u koncelebraciji sa dvadesetak svećenika predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša.
Biskup je u prigodnoj homiliji, tumačeći dnevno čitanje iz Lukina evanđelja o razlozima za (ne)slijeđenje izrekao nekoliko prigodnih pomišljanja o različitim okolnostima i motivacijama u kojima se dešava Isusov poziv. Prvi pristup slijeđenju Isusa pronalazimo u onima koji govore “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Isus odgovorom “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” poziva sugovornika na dublje sagledavanje svega onoga što ta odluka donosi. Blaženi Miroslava Bulešić je nakon što se odlučio životom slijediti Isusa u svećeničkom pozivu bio spreman za to podnijeti i najuzvišeniju žrtvu. Poziv je to da nama da promatrajući primjer Blaženika učinimo ispit savjesti i zapitamo se koliko smo spremni žrtvovati za ono što nam je bitno, istaknuo je biskup.
Drugi primjer nalazimo u onima koji na Isusov poziv : „”Pođi za mnom!” nalaze opravdanje govoreći “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.” To su ljudi koji ne traže Isusa osobnom inicijativom, a kad osjete poziv nalaze opravdanje u nekom aspektu svoje osobne situacije. Riječima “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.” Isus naglašava kako je potrebno prepoznati trenutak kada je nužno donijeti važne životne odluke, inače ostatak života protekne u sjeni neostvarenog. Bl. Miroslava pokazao je tu potrebnu odlučnost u donošenju životnih odluka i ostao vjeran i nepokolebljiv do kraja.
U treći skupinu spadaju oni koji izraze želju da slijede Isusa govoreći “Za tobom ću, Gospodine“, no sa zadrškom, sa odgodom odmah u samom početku, „ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Odmah na samom početku javlja se poteškoća zbog koje odgađaju slijeđenje Krista. Isus kaže: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”. Blaženi je Miroslav, unatoč velikim poteškoćama koje je donosio ratni vihor, ostao od samoga početka pa sve do kraja vjeran i nepokolebljiv u svojoj odluci. Znao je opravdati razloge svoje nade, a najveće je svoje svjedočanstvo dao upravo životnim primjerom. Znao je dati obrazloženje svoje nade, u bilo kojim okolnostima, pred raznim sugovornicima.
Sveci su ti koji nas potiču da budemo bolji, upravo ih stoga ponekad ne prihvaćamo, jer nam je lagodnije prilagoditi život ljudskim mjerilima, rekao je biskup.
No, Isus je svakoga od nas pozvao u svoje zvanje, svaki od nas treba na ova tri načina odgovoriti: biti svjestan što znači taj poziv, u pravo se vrijeme odazvati Isusovu pozivu i dalje se ne okretati i živjeti ovaj život u zvanju u koje nas je Bog pozvao. Ako budemo tako živjeli vjerojatno ćemo zaslužiti i nagradu kao i naš bl. Miroslava Bulešić. Znademo da će biti mnoga iskušenja, patnje i trpljenja, ali to je jedini put spasenja jer nema spasenja ako čovjek ne proživi svoj križ na ovoj zemlji, rekao je mons. Kutleša.
Biskup je na kraju pozvao sve okupljene da molitvom zahvale za uslišanja koja se dogode po zagovoru bl. Miroslava Bulešića, te je potaknuo na još žarću molitvu kako bi Bog što prije dade da se dogodi čudo koje je potrebo za kanonizaciju bl. Bulešića.
Po završetku misnoga slavlja održan je ofer, čašćenje relikvija Blaženika. Relikvije su u pulsku prvostolnicu svečano donesene u nedjelju, 25. rujna na misi pro populo, te su bile izložene za javno štovanje svake večeri na euharistijskom slavlju do obljetnice beatifikacije.
