„Učitelju, što moram činiti, da zadobijem vječni život?“ Upita Isusa zakonoznanac. „A on ga upita: što je pisano u zakonu? Kako čitaš? On mu odgovori: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svom snagom svojom i svim umom svojim; a svoga bližnjega kao samoga sebe…To čini i živjet ćeš.“
U tim dvjema zapovijedima se sadržava cijelo kršćanstvo i svako spasenja. Ljubi Boga nad sve, ljubi bližnjega kao sebe. Svim srcem treba Boga ljubiti, dakle ne ostaje druge stvari, koja bi nas mogla zadržavati. Ljubi se srcem. A ljubi ili voli se tolike stvari: roditelji vole svoju djecu, djeca svoje roditelje; svaki voli svoj život, svoje tijelo, svoje imanje, sve svoje. To sve se ljubi srcem. Kada imamo da izaberemo i da se odlučimo za Boga, treba sve to pustiti i prionuti uz Boga. Boga se držati sve ostalo pustiti? Svi ili cijeli smo za Boga. Ne može se biti razdijeljen, ne može se malo dati Bogu, malo našem tijelu, malo drugima. Ne! Sve za Boga, a preko Njega doseći do svega drugoga. A takvu ljubav ćemo mi pokazati kada budemo došli do toga, da smo spremni sve pustiti za ljubav do Boga: kada npr. u jednoj nesreći svi budemo znali reći Bogu: „Neka bude volja Tvoja“, kada budemo na Njega svaki dan i više puta na dan mislili, kada budemo poštivali njegove zapovijedi (ne kuni, ne ukradi, ne sagriješi bludno). Ah kako bi muž i žena pokazali da ljube Boga kad bi slušali zapovijedi Božje: „rastite i množite se, kad bi bili požrtvovniji te ne bi i oni, makar bez oružja potpomogli ubijati nevine duše! – Jadne mi obitelji! Jadni očevi i majke!“[1] Ah žalostan je znak za naše doba, da je dospjelo do najstrašnije zablude poganstva – umorstva djece. Uništavanja sa svih strana. I užasno slušasmo kako su u poganskoj Feniciji prinosili djecu Baalu za žrtvu. Kip kumirov bijaše čovječja figura s ispruženim rukama, sav od kovine. Taj se je kip vatrom ražario, onda su se djeca polagala na njegove ruke te su se odanle skotrljala u njegovo vatreno krilo. Kod toga je morala majka stajati; nije smjela ni uzdisati ni plakati, jer bi inače izgubila svoju čast. Kumir današnjeg vremena jest pohlepnost uživanja. Njemu se, po izjavama liječnika (u Njemačkoj) svaki dan žrtvuje po nekoliko tisuća djece; i roditelji su kod toga nazočni, oni ne tuguju, ne plaču – raduju se što su se riješili toga tereta… Ali stalna spočitavanja i mučne grižnje savjesti ogorčava njima od onog časa svaku radost života. Neka žena: „Nikad više! Radije ću sve pretrpjeti nego da budem još jednoć ubojica svoga djeteta. Kao sablast uvijek se diže pred njezinim duhom umoreno dijete kao nijemi ali nametljivi tužilac. Nikad ga ona neće vidjeti!… A ipak je ono njezino dijete! Dijete njezina srca!… A kamo li nesreće i za one roditelje koji nisu dali život onoj djeci što li im Bog bio dao kad su samo hitjeli. Ona djeca što je Bog odredio viču: „Oče, majko, daj mi život! Ta, otvori i nama prekrasno vječno nebo!“ …
A kakve li nesreće za one koji žive bez zakona? Kakve li nesreće za one udovice koje ne poznaju više vjere do svojeg pokojnog muža? Gaze u blatu nečistoće. A kakve li nesreće za muškarca koji zavodi druge. – Sv. Pavao dobro opominje udovice. Ako ne mogu čisto živjeti neka se udaju s drugim. Ali ne nečisto živjeti. Nečisti su izgubljeni za raj, za njih nema mjesta nego li u strasnom paklu. Takvi hoće tamo danas da uživaju, a gaze zakon Božji. Gdje je u njima ljubav do Boga? Ne postoji!…
[1] Tajna bračne sreće, Zagreb, 1942., str. 74.