ANA ŠVERKO, kći pok. Mate i pok. Rože Žmak, rođena u Lanišću 10. svibnja 1928. Po zanimanju domaćica, nastanjena u Savudriji. Svoj iskaz dala je 10. lipnja 2000.
Svjedokinja je de visu [svjedoči što je vidjela], opisuje kontekst u kojem su se odvijali tragični događaji u Lanišću, i posebno ubojstvo mladog svećenika, koje je ona mogla gledati kroz prozor, koji je samo metar od zemlje. Uz nju je bila i njezina sestra Marija Šajina i Mate Žmak-Barčić.
Kada ste upoznali Slugu Božjega?
Upoznala sam Slugu Božjega prigodom dijeljenja sv. krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947., kad je on pratio djelitelja krizme mons. Jakova Ukmara. Tom sam prilikom bila kuma za dvije krizmanice. I bila sam u crkvi za vrijeme mise i krizmavanja. Nakon toga izišli smo iz crkve i ja sam se zadržala pred župnim stanom cijeli dan. Mogu svjedočiti o onome što sam vidjela i čula.
Kako je održana misa i dijeljenje krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947.?
Misa je održana ranije. Unutra je bilo puno ljudi jer je bilo puno djece. Muškarci su bili vani i oko vratiju jer su branili da napadači ne uđu u crkvu. Već su cijelu noć čuvali crkvu jer su napadači rekli da će padati crveno kamenje. Napadači su došli iz okolice i mi smo ih većinu poznavali. Puno djece je bilo za krizmu jer dugo godina nije bilo krizme. Oko crkve je bila vika i buka za vrijeme mise i poslije, jedan od napadača je izvana za vrijeme mise pištoljem pucao u prozor. Ja sam bila na sredini crkve i dobro sam vidjela vlč. Bulešića i mons. Ukmara. Krizma i misa su prošli u redu, koliko je to moglo biti, u samoj crkvi.
Tko se protivio i zašto – da se dijeli krizma u Lanišću? Zašto je ta crkvena svečanost tada nekome smetala? Što su protivnici htjeli?
Ljudi su govorili da su to učinili komunisti. Vlč. Cek je došao u Lanišće nakon prijašnjeg starijeg svećenika, te je mnogo toga u župi obnovio, mladi su se okupljali oko svećenika. To je komunistima očito smetalo. Nadalje vlč. Cek je djeci govorio da članovi partije ne mogu biti kumovi na krizmi. U Lanišću smo svi išli u crkvu, mladi su se držali Crkve i to je partiji smetalo. Toga dana okupila se u okolici crkve velika masa protivnika s namjerom da prave nered, ometaju i spriječe crkveno slavlje krizme.
Nakon mise zadržali ste se ispred župnog stana. Zašto?
Nakon mise i krizme većina nas ostali smo kod crkve i pratili svećenike od crkve do župnog stana, nakon toga ostali smo ispred župnog stana. Kad je došla milicija mislili smo da će se sve smiriti, ali su oni otvorili vrata župne kuće i napadače pustili unutra, te ušli prvi, a za njima napadači. Moja sestra Marija, udata Šajina, i još dvojica dječaka Mate Žmak i Josip Grbac držali smo se za rešetke na prozoru župnog ureda.
Što ste čuli i vidjeli kroz prozor, što se događalo u župnom uredu?
Malo nakon što su napadači provalili u kuću i župni ured, kroz vrata i prozor smo čuli riječi: “Isuse, primi dušu moju”, a napadači su odgovorili: “Sad ćemo ti je mi primiti!” Kroz prozor vidjeli smo čovjeka kako leži u krvi. Nismo raspoznali o kome se radi, zbog crne kose mi smo mislili da je to župnik Cek. Na prozoru na katu su se pojavile partizanke (“drugarice”) te pitale: “Da ga bacimo dolje?” i nakon toga su bacile talar mons. Ukmara koji je odletio u susjedno dvorište. Mama vlč. Ceka je izašla van, prošla je kraj nas i potiho rekla: “Naš se je sakrio.” Malo zatim napadači, čini mi se trojica, izašli su van iz župnog stana okrvavljenih ruku, jedan od njih Slavko Sanković imao je krvavi nož u rukama. Sve sam ih iz viđenja poznavala. Pitali su: “Gdje bi si oprali ruke?” Moja sestra je odgovorila: “Pilate, nikad ih više ne opereš!” Prisutna tetka Slavka Sankovića koja se našla tu u blizini rekla mu je: “Sinko, sinko, kaj ste storili?” On je odgovorio: “Ono što smo namislili to smo i napravili!” Nakon toga su otišli do vode na koritu kraj crkve i oprali si ruke. Sve su to vidjeli svi okupljeni na tom prostoru.
Zašto “Narodni sud“ nije to mogao kasnije 2. listopada 1947. ustanoviti? Oni su vjerojatno to ipak znali?
Napadači, koji su počinili ubojstvo bili su dva-tri mjeseca u zatvoru za izazivanje nereda. A godinama su bili u zatvoru oni koji su branili župni ured. Mene su ispitivali na općini i optužili da sam izvikivala “Živjela fašistička vjera“, ali ja sam tvrdila da sam izvikivala možda samo “Živjela Kristova vjera“. Oni su samo čekali da ja kažem nešto protiv Crkve, svećenika, vjere, a najviše protiv župnika Ceka.
Kako su Lanišćani sudjelovali na sprovodu?
Atmosfera je bila tužna i žalosna. Nije bilo nikakvog vikanja, nereda ni ometanja. Bilo je mnogo ljudi, ali samo iz župe Lanišća, jer vlasti druge nisu pustili da dođu. Na sprovodu su prisustvovali i oni koji su dan prije ometali krizmu. Sprovod je vodio mons. Pavić, kojeg su jedinog vlasti pustile proći.
Kako su se kasnije vjernici odnosili prema grobu Sluge Božjega? Kako su ljudi među sobom govorili o tom ubojstvu?
Svi smo isto mislili i govorili da je umro mučeničkom smrću za vjeru. Ljudi su dolazili moliti na njegov grob. Doživljavali smo ga kao mučenika i sveca. Još i danas se njemu molim za zagovor.