O svojim prvim dušobrižničkim iskustvima u Baderni don Miroslav je pisao rektoru Zavoda Lombardo u Rimu 20. studenog 1943.:
“Prečasni Monsinjore,
Konačno Vam se javljam da sam živ. A živ sam zahvaljujući Bogu! Premda živ, proživio sam dane pune neizvjesnosti, strepnje i utučenosti. Posebno me je još izbliza pogodila smrt mojega oca, koji je izdahnuo u miru Božjem 31. 10. 1943. Nakon toliko patnji koje je podnio i on i mi – on je odavde prešao na drugi svijet. Jadni moj otac! Počivao u miru!
Kad bih Vam ispričao što se dogodilo ovdje kod nas od 8. rujna do danas, Vi biste se prestrašili. Ako sam ostao živ, moram zahvaliti na poseban način Bogu. Sjećam se onih svojih bježanja, onih metaka što su fijukali oko mene. Da biste donekle znali moju odiseju: započela je 18. rujna kad me je Preuzvišeni pozvao da pomognem jednom svećeniku u dušobrižništvu. Ostao sam s tim župnikom više od mjesec dana daleko od moje kuće. Sredinom listopada počeo sam sam upravljati tom župom, a od 1. studenoga imam i dekret za nju. Zove se Baderna, udaljena je 13 km od Poreča. – Da znate kakvu sam pustoš našao: ljudi udaljeni od crkve (samo promislite: na nedjeljnu je misu dolazilo 10, 15 ili 20 osoba, na ukupno 1500 župljana); narod koji ne zna moliti, koji vrlo malo pozna našu vjeru. Prava nesreća. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je uporno tražio da se dadem na posao i ja sam to učinio: sada idem, kao misionar, od kuće do kuće da pohodim ljude i pozovem ih u crkvu, da ih potaknem, da ih poučim… Toliko je posla! Nemam vremena da makar malo pogledam svoje knjige. Osjećam stalnu i jaku nostalgiju za Rimom, za ‘Lombardom’ i Sveučilištem. No mislim da se moram pomiriti sa sudbinom i da treba vršiti volju Biskupovu.
Već preko petnaest dana upravljam i drugim župama. Jučer se na sreću vratio župnik jedne od njih, ostaju mi još tri.
A vlč. Beletiću dogodile su se još gore stvari nego meni. On je privremeno upravljao jednom župom i kada se vraćao kući nakon što je posjetio svoje (mislim da je to bilo 5. listopada), Nijemci su ga uhitili i strpali u zatvor. Ostao je ondje petnaest dana i bio je pod dugim neprekidnim ispitivanjima, pa ako je uspio izbjeći smrti, mora zahvaliti Božjoj milosti. Njegova su oca početkom listopada ubili fašisti, njegova je majka uhićena, a tako i sestra. Velika je nesreća u njegovoj kući. Vlč. Beletić je sada slobodan, nalazi se gdje je bio ranije u Puli, sestra je uhićena, a majka – koja je bila nekoliko dana slobodna, – sada je ponovno uhićena. Vlč. Beletić se tješi i ponavlja: „Na svijetu smo za to ne da spasimo tijelo nego dušu; iskoristimo ovaj pogodni trenutak!“
A kako je s Vama? Kako je u ‘Lombardu’? Kako je u Rimu? Jesu li škole opet otvorene?
Molimo jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi se kako se ljudi vraćaju k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće!
Pozdravite mi sve koji žive u ‘Lombardu’. Dragi ‘Lombardo’! Možda ga nikada više neću vidjeti! Bijedan je naš život! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u ovakvim okolnostima – ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se traži žrtva i predanje Bogu i bližnjemu.
S poštovanjem pozdravljam i ostajem
Vaš najodaniji sveć. Miro Bulešić“
Baderna, 20.11.1943.