Za vrijeme praznika 1942., nakon što je obavio šestodnevne duhovne vježbe (u benediktinskom samostanu u Dajli, u Istri), 6. rujna zaređen je za subđakona28. Prije duhovnih vježbe, 29. kolovoza uputio je svom odgojitelju i dobrotvoru vlč. Ivanu Paviću sljedeće pismo:
“Velečasni gospodine!
Došao sam ovamo u Dajlu u samostan Benediktinaca da se malo saberem i da se pripravim na Subđakonat, koji ću primiti šestoga rujna u Poreču. Đakonat će mi podijeliti preuzv. Biskup mjeseca listopada… u Svetvinčentu. Prezbiterat ću primiti, vjerojatno, o Uskrsu.
Uskoro sam svećenik. Malo mi vremena ostaje da se pripravljam. Kako čovjek zanemari, kroz godine malog i velikog sjemeništa, misao da treba postati svećenik! Za to se mora vjerno i ozbiljno pripravljati!
Dao mi Bog – samo za to mu se molim – da bih postao vrijedan, vjeran i radin svećenik u vinogradu Gospodnjem. On neka se udostoji primiti i prihvatiti žrtvu, koju ću mu već u nedjelju prikazati. Tako Vam se preporučujem [da mislite na mene] u molitvi i na žrtveniku Gospodnjem, na kojem uzdignite s Hostijom – Kristom i moj dar (svega sebe, na onaj 6. septembra). (…)
Velečasni! Od srca mi izvire riječ zahvale Vama za sva dobročinstva što ste Vi prema meni učinili. Bog će Vas stalno naplatiti. Uvjeren sam da, da mi nije Bog dao da se s Vama susretnem u svom djetinjstvu, danas ne bih bio u prilikama u kojima se nalazim. Ako postanem svećenik, to moram Bogu najprije, a za njim Vama pripisati. Hvala Vam, dakle! Sa zahvalom prisiljen sam združiti i svoje pokajanje i molbu da mi oprostite, ako ste možda primili od mene koju uvredu ili nezahvalnost. Oprostite sinu svome.
Ponovno Vam se preporučujem u molitve i ponovno Vam od srca izražavam svoju veliku zahvalnost.
Primite najsrdačnije pozdrave od zahvalnog Vam Mira”