Kao župnik u Kanfanaru, od 14. listopada 1945. on se velikom zauzetošću posvetio duhovnoj obnovi ove „vrlo široke i zapuštene župe“, kojoj su pripadale i dvije velike filijale: Sošići i Barat. U „Napovijedi u Kanfanaru“ 10. lipnja 1946. Bulešić govori o brizi za siromahe:
„K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći ću im u mjeri mojih mogućnosti.“
A da se nije radilo samo o riječima, pokazuje i sljedeći događaj. U jeseni 1946. došao k župniku neki siromašni starac s uzetom rukom, bijedno obučen. Bulešićeva majka ga je nahranila i on je upravo izišao u dvorište, kad naiđe don Miroslav s časoslovom u ruci i upita majku što je dala tom čovjeku.„Nešto da pojede“, odgovorila je. Čovjek je imao rastrganu košulju i u ruci neki stari prsluk. „Pođi odmah i daj mu i moju košulju“, reče joj sin.