Lik Sluge Božjeg Miroslava Bulešića, najsvjetlijeg lika vjere Crkve u Istri, već šest i pol desetljeća osvaja srca ljudi, napose mladih. Brojne generacije krizmanika, ministranata i vjernika hodočaste na njegov grob i u tišini srca utječu se zagovoru Miroslava Bulešića. Bulešićev grob postao je hodočasničko mjesto od onoga trenutka kad je bio ubijen u Lanišću i kad su komunističke vlasti zabranile da se njegovo tijelo pokopa u Svetvinčentu i da se narod Istre od njega dostojanstveno oprosti. Toga dana, kad je bio pogreb, sve je prema Lanišću bilo blokirano, željelo se spriječiti vjernike da se oprosti od svećenika, sveca. Zabrana i zavjet šutnje još su više učvrstili svijest kod vjernika da je ovaj mladi svećenik svetački živio i da je spremno za Krista umro.
Vjera u Bulešićevu svetost i mučenički života bila je jača od svih ovozemnih zabrana i učinila je njegov grob mjestom hodočašća i molitve. Rođen je u malom, vjerom bogatom, istarskom selu Čabrunići, župi Svetvinčenat. Duhovna klima u župi, a napose svakodnevna molitva u obitelji te nedjeljno i blagdansko pohađanje svete mise, oblikovalo je dušu mladog Miroslava. Čista i plemenita duša bila je preduvjet za svećeničko poslanje i duhovno sazrijevanje za mučeništvo. Duhovno i intelektualno sazrijevanje događa se tijekom školovanja u Juršićima, Gorici, Kopru i Rimu. Ratni vihor nije zastrašio Bulešića da postane svećenikom i da služi čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnost. Nakon svećeničkog ređenja 1943. godine biskup Rafael Mario Radossi šalje ga za upravitelja župe Baderna. Mladi svećenik Bulešić posebnu pažnju posvećuje odgoju djece i mladih, želeći mlada ljudska srca spasiti od trovanja zlom. Svetački način života i pastoralni angažman ubrzo će donositi duhovne plodove u župi, što će smetati neprijateljima Isusova Križa. Ubrzo počinju i prve prijetnje pa je u svom dnevniku zapisao: Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za Slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika. Nakon dvije godine premješten je za župnika u Kanfanar. Vidjevši oko sebe ratne strahote te izloženost Crkve udarima sa svih strana, u župi uvodi pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu. Nastavlja rad s mladima i organizira pučke misije s ciljem da se dogodi duhovni preporod župe te da oslobodi ljudska srca od mržnje koja je stvorio ratni vihor i razne političke ideologije. Protivnici vjere napadali su ga i priželjkivali da napusti svoj hrvatski dom i da ode u Italiju. Međutim, ljubav prema domovini i prema napaćenoj Crkvi u Istri bila je jača od svih prijetnji. Dok su neke njegove kolege bježale, on je hrabro ostao uza svoj narod i govorio je: Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru. Nakon godinu dana biskup, poznavajući njegov dobar rad s mladima, premješta ga u Pazinsko sjemenište za odgojitelja i profesora. Ovdje se posvećuje odgoju i obrazovanju sjemeništaraca, budućih svećenika. Zajedno s ostalim istaknutim hrvatskim svećenicima zalaže se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre matici domovini. Neumorni rad ovog mladog svećenika prekinut će na brutalni način neprijatelji Crkve. U kolovozu 1947. Bulešić je pratio delegata Sv. Stolice dr. Jakova Ukmara na dijeljenju krizme u Buzetu i Lanišću. Na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza, nakon krizme u Lanišću, komunisti su napali Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem u vrat. Bili su uvjereni da su se time zauvijek riješili Bulešića i njegova okupljanja mladih i vjernika. Međutim, ubrzo su hodočasnici počeli stizati na Bulešićev grob najprije u Lanišće, a potom u Svetvinčenat. Bulešić je postao znak mučeničke Crkve u Istri. Biskup dr. Dragutin Nežić počeo je 1956. godine službeni postupak za proglašenje Sluge Božjega Miroslava Bulešića blaženim te započeo sa skupljanjem svjedočanstava i iskaza svjedoka. Međutim, komunističke vlasti odmah su zabranile postupak i željele na svaki način obustaviti bilo kakav proces. Na taj su način komunisti željeli prikriti svoj zločin i spriječiti javno okupljanje i štovanje Bulešića. Potom je postupak 1957. otvoren u Rimu, ali je zbog političke situacije u Hrvatskoj obustavljen. Dok je postupak mirovao, istarski svećenici su s vjernicima hodočastili na Bulešićev grob i molili za slobodu domovine i vjere. Nakon više desetljeća, 28. ožujka 2000. godine, porečki i pulski biskup Ivan Milovan ponovno je pokrenuo postupak u našoj Biskupiji te imenovao mons. dr. Vjekoslava Milovana postulatorom kauze. Postupak se sastojao od prikupljanja svjedočanstava i iskaza svjedoka. Biskupijski postupak je zaključen 2004. godine te je sva dokumentacija u vezi s kauzom poslana Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu. Nakon nekoliko godina detaljne pripreme i proučavanja dokumenata, počeo je rimski proces. Kad su svi dokumenti bili obrađeni i pregledani, zasjedala je prva od tri komisije: povijesna, teološka i kardinalska. Do sada je povijesna komisija dala pozitivno mišljenje (votum) nakon detaljnog proučavanja spisa. Neslužbeno saznajemo da će do Uskrsa zasjedati teološka komisija, s čime će završiti proučavanje dokumenata. Nakon što oni dadnu svoje mišljenje, tada se sve predaje kardinalskoj komisiji. Svoje zaključke kardinalska komisija predaje Svetom Ocu, koji potom izdaje dekret o proglašenju blaženim. Ove neslužbene vijesti ohrabruju i bude nadu da će Crkva u Istri toliko čekani dan dočekati. Za mnoge vjernike on je svetac i mi ga kao takvoga častimo i utječemo se njegovu zagovoru.
Objavljeno: Ladonja, veljača, 2012.