Svojevremeno je papa Ivan Pavao II u ime cijele Katoličke crkve zatražio oprost od svih onih kojima su katolici tijekom povijesti nanijeli nepravdu. Time je izazvao brojne pozitivne reakcije, kako u samoj Katoličkoj crkvi tako i u drugim crkvama i vjerskim zajednicama. Taj čin ostaje dokazom izuzetne hrabrosti i odgovornosti blaženoga pape.
Izostale su, međutim, geste ili izjave koje bi išle u suprotnom smjeru, kojima bi druge crkve ili vjerske zajednice zatražile oprost od katolika za njima nanesene nepravde. A da ne govorimo da se na takav čin nisu pozvane osjetile neke druge civilne organizacije ili grupacije. Pogotovo nije bilo nijednog pojedinca koji bi se osjećao pozvanim zatražiti oprost za nanesene uvrede katolicima i Katoličkoj crkvi npr. u medijima ili javnim istupima, na društvenim mrežama, u političkim ili politikantskim govorima na nebrojenim mitinzima koji se redovito održavaju na ovim našim prostorima. Zašto je tome tako?
1. Oprost – samo povijesni čin?
Očito je papino traženje oprosta shvaćeno isključivo kao čin koji se odnosi samo na neku daleku prošlost. Očito se mislilo da se radi samo o nepravdama koje su od strane katolika počinjene tijekom križarskih ratova, progona tzv. vještica ili u nekim misionarskim pothvatima u Novome svijetu i u Kini u 16. i 17. stoljeću. Pa tko bi se osjećao odgovornim za nepravde počinjene prije 200 ili 300 godina? Nepravde, čiji su počinitelji ili žrtve odavno mrtvi, teško mogu imati snagu i naboj izazova.
Taj čin blaženoga pape, obzirom da je shvaćen u uskom povijesnom smislu, ostao je više “akademski” potez, o kojem se raspravlja na seminarima i simpozijima, ali nije shvaćen kao izazov i lekcija nama danas. Pogotovo tako nije shvaćen od onih koji su katolicima tijekom povijesti nanijeli nepravde ili ih nanose i danas. U ovom slučaju povijest nije shvaćena kao učiteljica života. Zapravo, gotovo uvijek je čin (ne)oprosta “uvjetovan” nečim. Povijesnim prilikama koje su postojale nekada, a danas su promijenjene, ljudima koji su tada živjeli, a danas su tobože potpuno drugačiji, pojedincima koji su bili “mozak” nepravde, a drugi su ih samo “nedužno” slijedili, i tako u nedogled. Povijest je uvijek moguće izigrati i izmanipulirati s ciljem opravdavanja vlastite nespremnosti na praštanje, prikrivanja vlastitih krivnji, ili s ciljem pranja vlastitog obraza. Tako očito nije mislio blaženi papa Ivan Pavao II.
2. Poziv na oprost bez uvjetovanosti
Skora beatifikacija Sluge Božjega Miroslava Bulešića pruža nam povijesnu prigodu da razmislimo o tome kako u praksi ostvariti poziv blaženoga pape. Taj poziv ne trpi nikakve uvjetovanosti ili isprike. Oprost nije samo “stavljanje pod tepih” onoga što se dogodilo. To je prvenstveno iskorak u neko drugačije “sutra”. Papa je zatražio oprost kada je shvatio da mi svi skupa tapkamo u mjestu i ne uspijevamo ići naprijed jer još nismo prebrojili sve nepravde koje smo mi počinili ili su učinjene nama. Oprost je kamen-temeljac naše budućnosti. Zato nisu slučajno riječi Miroslava Bulešića “Moja osveta je oprost!” stavljen kao vodeći moto cjelokupne proslave njegove beatifikacije. Čitajući njegov životopis, imajući u vidu sve nepravde koje su mu učinjene, od časa njegova svećeničkog ređenja do njegova smaknuća u Lanišću, te riječi predstavljaju čitav program njegovog kršćanskog i svećeničkog života, ali i jedan od glavnih razloga zašto će biti proglašen blaženim. Na Veliki petak najdramatičnije zvuče Kristove riječi na križu kojima traži oprost za one koji ga razapinju jer ne znaju što čine. Tako se i život Bulešića vrti oko tih njegovih riječi. One su tako jake da čovjeka zapljusnu u lice. Nema tu povijesti ni prepuštanja suda budućim generacijama, nema tu uvjetovanosti, nema tu prebrojavanja nepravdi. Tu je samo kršćanski oprost na djelu u njegovom najzahtjevnijem i najdramatičnijem obliku. U životu i smrti Bulešića jednostavno se ponovio Veliki petak. I to govori sve o njemu. A kaže ponešto i o onima kojima je oprostio.
3. Ušutkana istina
Ako ozbiljno shvatimo ove Bulešićeve riječi, onda nam se u najmanju ruku čini smiješnim sada raspravljati o tome tko je kriv za njegovu smrt. Jer, ionako se nitko neće osjećati za to odgovornim. Svi će pronalaziti razne “uvjetovanosti”, od povijesnih prilika do zaluđenosti pojedinaca. Jedno je sigurno: na kraju će svi imati čisti obraz. Pojedinci i sistem koji je iza pojedinaca zdušno stajao. Kroz šest desetljeća sustavno su se širile obmane o svemu što se s Bulešićem dogodilo. Bilo kakva objektivna istina o tome bila je ušutkana. Bili su ušutkani i svjedoci događaja, od kojih su još uvijek neki na životu. Ne čudi, stoga, što je lik Bulešića hrvatskoj, ali u velikoj mjeri i istarskoj javnosti, nedovoljno poznat. Još više ne čudi ako postoje ljudi koji su uvjereni da je za sva događanja pri ubojstvu Bulešića kriva Crkva koja nije dopuštala kumovanje na krizmi onima koji nisu vjenčani u crkvi. Ne treba čuditi ni kada neki istarski mediji prekrajaju izvješća koja im pristižu iz biskupijskog Ureda za medije. Nakon tog prekrajanja gotovo ispada da je Bulešić u Lanišću umro prirodnom smrću, zbog neke gripe ili upale pluća. No, najmanje poznaju lik Bulešića oni koji, od nikoga prozvani, sebe opravdavaju da nisu krivi za Bulešićevu smrt. Oni su mogli ušutkati istinu. Ali nisu mogli ušutkati Bulešićev poziv na oprost. A istina će ionako, postupno, ugledati svjetlo dana.
4. Oprost zahtijeva pravednost
Zato je logično da su u pulsku arenu, 28. rujna, pozvani svi, i oni koji su djelovali “in odium fidei” kao i oni koji su zbog toga trpjeli. Sadašnje generacije moraju Bulešićev poziv shvatiti kao povijesni izazov. Ako je ljudska narav po prirodi osvetoljubiva nije rečeno da joj je to jedina sudbina. Samo što ne smijemo ipak zaboraviti da oprost od strane žrtve nepravde traži i primjereni odgovor s druge strane. Možda ne danas i sutra. Ali očekuje uzajamnost. Osim ako nećemo i dalje tvrditi kako postoji mogućnost da je Bulešić umro od prehlade. Jer, da ne zaboravimo, za konkretno ubojstvo Bulešića nije osuđen…nitko!. Možda će se dogoditi neka vrst traženja oprosta nakon što svi akteri ove tragedije budu pod zemljom. Bulešić je herojski oprostio poput Isusa na križu, i zato je proglašen blaženim. Vjerujem da su oprostili i oni koji su nedužni čamili u zatvoru. Ali ljudi, obični smrtnici, katkada teško praštaju ako ne vide ni trunka zadovoljenja pravde. Oprost zahtijeva da budu zadovoljeni neki minimalni zahtjevi pravednosti. I uzajamnosti. Očekivati tako nešto u ovom trenutku prava je utopija. Dokle god potomci onih koji su u ondašnjem režimu krojili život i smrt za sve što se dogodilo u Lanišću krive ili Crkvu ili oštre klimatske uvjete na Ćićariji …krajem mjeseca kolovoza!
5. Oprost kao temelj zdravog društva
Sve to za sada nije ni toliko važno. Važno je nešto drugo. Naime, na molbu za oprostom pape Ivana Pavla II nije konkretno odgovorio gotovo nitko. Hoće li i Bulešićev primjer ostati bez odgovora? To je pitanje upućeno svima nama. I onima koji će biti u areni i onima koji će ostati izvan nje. U Hrvatskoj nužnost međusobnog opraštanja, uz zadovoljenje nekih osnovnih zahtjeva pravednosti, nema alternative. Zato primjer Bulešića nije važan samo za Crkvu i vjernike, nego i za društvo kao takvo. Za političare koji međusobno šire netrpeljivost, ovisno o stranačkoj pripadnosti. Za novinare koji olako posežu za perom i iznose informacije koje nemaju veze s istinom. Za pravosuđe koje mora znati da, ukoliko nisu zadovoljeni neki zahtjevi pravednosti, oprost može biti za nekoga istinsko mučeništvo. Za Crkvu koja mora znati da je ona prije svega milosrda majka za sve, a ne samo sudac koji na vagu stavlja tuđe pogreške. Jednom riječju, oprost je magična riječ koja tvori kamen temeljac zdravog hrvatskog društva. Pa zar netko može reći da Miroslav Bulešić nije moderni blaženik? Zar netko može reći da nas njegov čin praštanja ne može ničemu poučiti? Nije slučajno blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, na propovijedi prigodom obljetnice Bulešićeve smrti, stvorio svojevrsni trinom, kada je u jedan snop povezao mučeništvo, oprost i ljubav.