Crkva u Istri nalazi se pred još jednim povijesnim događajem koji će obilježiti njezinu povijest. Po prvi puta na njezinom se tlu priprema proslava beatifikacije jednog njezinog sina, mladog svećenika Sluge Božjega Miroslava Bulešića, ubijenoga 24. kolovoza 1947. godine u Lanišću, malom selu na sjeveru Istre. Ubijen je „in odium fidei“, zbog mržnje prema vjeri, kako stoji u službenim dokumentima vezanima za taj događaj. Nedvojbeno je da je taj događaj važan ne samo za Crkvu i narod u Istri, nego i za cjelokupnu Crkvu i narod u Hrvatskoj, pa i šire. Zato zaslužuje da se o njemu progovori i na ovome mjestu. Ova je beatifikacija zacijelo pitanje sadašnjega trenutka.
1. Stoljeće mučenika
Istra je tijekom povijesti iznjedrila mnoštvo mučenika, štoviše, njezina je Crkva nastala na temeljima mučenika. Čitava je povijest Istre obilježena mučeništvom. Prolijevana je krv nedužnih zbog dosljednosti vlastitoj vjeri ili nacionalnoj pripadnosti. Možemo s pravom utvrditi da je upravo 20. stoljeće za Istru bilo stoljeće mučenika. Stoga se nameće sasvim legitimno pitanje u čemu je posebnost Bulešićeva mučeništva, zašto upravo on zaslužuje uzdignuće na čast oltara. Bez obzira na to što će njegova beatifikacija barem implicitno uključiti i sve nedužne mučenike iz bliže i daleke prošlosti Istre i Hrvatske, postoje ipak neke posebnosti koje valja naglasiti. Možda upravo stoga jer se čini kao da važnost ovog događaja beatifikacije još uvijek nije dovoljno prisutna u hrvatskoj, pogotovo crkvenoj, javnosti, pa u neku ruku i u samoj istarskoj Crkvi i narodu.
2. Mučeništvo radi identiteta
Beatifikacija će se dogoditi u pulskoj areni, amfiteatru koji oduvijek predstavlja simbol mučeništva. Upravo je mučeništvo Bulešića i način kako je do njega došlo te kako se odvijalo razlog beatifikacije. Bulešić je imao mnogo prilika postići neki kompromis s ondašnjim komunističkim režimom, staviti u drugi plan javno svjedočenje vjere, svijest o nacionalnoj pripadnosti, zalaganje za vrijednosti vjere i ljudskosti, te doživjeti u miru duboku starost. Zato njegovo mučeništvo nije bilo čisto stihijski čin nekolicine ljudi, kako se to često nastoji prikazati. On je sam kroz više godina jasno naslućivao da bi mogao biti žrtvom bezbožne ideologije. To jasno proizvire iz njegovog dnevnika. Svjesno se oglušio na brojne opomene u tom smislu s više strana. Kompromitirati vlastiti ljudski, vjerski i svećenički identitet za njega je značilo potpisati vlastitu duhovnu smrt. Stoga njegova smrt oživljava i aktualizira sve one vrijednosti u ime kojih je umro. A te su vrijednosti i danas aktualne. Nedvojbeno je, naime, da živimo u društvu koje sustavno nagriza identitete u svekolikom smislu riječi, ljudski, vjerski i nacionalni. Pokušaji očuvanja tih identiteta često graniči s mučeništvom. Zar onda nije logično da gajimo simpatije prema mladom 27-godišnjaku koji je pokazao put kojim valja ići?
3. „Ne-isplativa“ vjera?
Drugo što valja imati na umu je činjenica da se radi o blaženiku koji je naš suvremenik. Ima dosta živih ljudi koji su s njim proživljavali sve strahote onoga vremena, a ima ih koji su bili svjedoci i samog događaja mučeništva. Ipak je to nešto sasvim drugo nego kada sudjelujemo u beatifikaciji nekoga tko je živio u neka davna vremena, u svijetu koji je bio potpuno drugačiji od našega. S takvim blaženicima teško je identificirati se, njihov život hoćeš-nećeš ostaje neko strano tijelo, lijepo, doduše, ali teško shvatljivo. Ovdje se radi o mučeniku koji je, gotovo bi se moglo reći, s nama hodao, molio, razgovarao. Mnogi ljudi koji s nama žive proživljavali su svakojake progone od istog režima koji je ubio Bulešića. Koliki su bili zbog svoje vjere stigmatizirani kao državni neprijatelji? Radi se o tipu beatifikacija kakve smo doživjeli kod Majke Terezije ili pape Ivana Pavla II. Koliki ljudi danas s ponosom mogu reći da su se rukovali s blaženikom i uskoro svecem! Koliki mogu reći da im je život spasila jedna blaženica ili svetica! Takav osjećaj može kod ljudi izazvati i beatifikacija Miroslava Bulešića. A takvi osjećaji mogu učvrstiti vjeru i pripadnost Crkvi više od bilo kakvih učenja ili pobožnosti. Ti su osjećaji neizbrisivi i nezaboravni, pogotovo za vjernika. Umjesto da trčimo za svakojakim ozdraviteljima i duhovnim učiteljima koji misle da će učvrstiti vjeru tako što će je učiniti isplativom, jer u ime te vjere obećavaju zdravlje, sreću i ne znam što još, valjalo bi doći u arenu i stati pred likom tog mladog svećenika koji nije vjerovao zbog isplativosti vjere, nego je vjerovao bezuvjetno i beskompromisno.
4. Poslanje Crkve i svećenika
Radi se o mladom svećeniku koji će biti proglašen blaženim. Stradao je zato što je bio svećenik, dakle, sinonim vjere i Crkve. Smrt ga je snašla jer se nije htio prilagoditi trenutnim ideološkim trendovima. Da je pristao na ulogu potpuno „šutljive „Crkve, Crkve koja ne izlazi iz sakristije pa, dakle, nikome ne može smetati, ne bi bio izazvao mržnju protivnika. Obzirom da je bio uvjeren kako je zadatak Crkve biti „savjest društva“, upozoravati na nepravde, diskriminacije, biti na strani najslabijih, braniti temeljne vrijednosti čovjeka, pa je u tom smislu javno govorio i nastupao, postao je žrtva. Danas se od svećenika i od Crkve sustavno traži ili da šute, ili da se prilagode trendovima, bili oni ideološki, etički ili politički. Obzirom da je to nemoguće očekivati, jer bi na taj način definitivno stradala misija Crkve kao cjeline i smisao svećeništva, logično je da su i Crkva i svećenici sustavno prikazivani kao kočničari tzv. napretka, nekakve anarhično shvaćene slobode, jednog svijeta bez ikakvih etičkih zakonitosti. Bulešić zato nije samo mučenik ondašnjeg režima i nekih prošlih vremena. On sve više i nužno postaje simbol moderne Crkve i modernog svećenika. Velikom broju svećenika biti će lako poistovjetiti se s njim. I Crkva kao zajednica lako će se s njim poistovjetiti, uvijek kada se budu gazile njezine svetinje, uvijek kada joj neki polupismeni političar ili medijski djelatnik budu pripisivali etikete nazadnjaštva i konzervativizma. Zato je dobro da što više svećenika, da cijela naša Crkva budu prisutni na toj beatifikaciji, fizički ili duhom. Okruženi zidinama arene oživjeti ćemo ne samo lik Bulešića, nego i vlastito autentično poslanje.
5. Bulešić kao inspiracija
Za očekivati je da će se u areni pojaviti i brojni političari, medijski djelatnici, neki novi zagovaratelji jednoumlja koje se ovaj puta zagovara u ime slobode i tzv. ne-diskriminacije. Možda će shvatiti što to znači ideologiju pretpostaviti istinskoj slobodi, što znači čovjeka vrjednovati samo ovisno o tome pripada li on nekom svjetonazoru ili ne. Možda će shvatiti da je i Bulešić nevina žrtva neljudskog režima. Iako je bio svećenik i vjernik. U suprotnom će biti jasno, ako to još nekome nije jasno, da u Hrvatskoj postoje dvostruka mjerila čak i u odavanju počasti nevinim žrtvama rata i poraća. Netko, naime, ne mora biti gorljivi vjernik da bi znao cijeniti i uvažavati žrtvovanje vlastitog života zbog obrane svog identiteta i onih vrijednosti koje smatra svetinjama. Bulešiću sigurno nitko ne može spočitavati neku ideološku pripadnost, neka dvostruka mjerila prema ljudima ovisno o njihovom svjetonazoru ili vjerskoj pripadnosti. Zato je njegov lik svevremen, a njegov život, iako kratak, primjer i nadahnuće svakom dobronamjernom građaninu Hrvatske.
6. „Moja osveta je oprost!“
Naravno, pitanje tko će doći u arenu neće biti prioritetno. Moramo se usredotočiti na osobu Bulešića, pomno pratiti njegova razmišljanja i molitve, učiti na njegovom svjedočkom životu. Sve drugo mora ostati u drugom planu. Beatifikacija naših domaćih i suvremenih sinova izuzetno je rijetki povijesni događaj. Bila bi neizmjerna šteta kada bi žrtvu Bulešića i njegovo uzdignuće na naše oltare iskoristili za nekakva razračunavanja, traženje krivaca, pranje vlastitih savjesti. Tome beatifikacija ne smije poslužiti. Moramo se osjetiti duhovno, ljudski i kršćanski obogaćeni, kada budemo napuštali arenu. Jedna od njegovih najupečatljivijih rečenica glasi: „Moja osveta je oprost!“ Kada smo tako nešto čuli na ovim našim prostorima u proteklih nekoliko desetljeća? Ove jednostavne četiri riječi čitav su program života, kako pojedinaca tako i našeg društva u cjelini.