Vjernost Kristu traži od vjernika radikalnost sve do križa. Mučeništvo je najautentičniji način da se bude kršćaninom, sve dotle da se smrt zbog vjere, zbog Krista, smatra znakom sigurnog spasenja. Tako je bilo od početaka crkvene povijesti.
Najstariji tekstovi na kojima se utemeljuje teologija mučeništva nalaze se već u Svetom Pismu. U Otkrivenju u više je navrata riječ o tome (1,2.5.9; 2,13; 3,14). Martyr je ondje Kristov svjedok po cijenu vlastitog života. Riječ je o Antipasu kojega sam Krist naziva “moj svjedok, vjerni moj, ubijen” (Otk 2,13). No najčešće je u Otkrivenju taj svjedok upravo Krist sam: “Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim” (Otk 1,5). Dakle model i prototip mučenika je sam Krist.
Najstarije izvanbiblijsko teološko razmišljanje o mučeništvu te njegovu primjenu u kultu nalazimo u Polikarpovu Mučeništvu. Polikarp, biskup Smirne u Maloj Aziji, podnio je mučeništvo 23. veljače 167. godine. Član kršćanske zajednice iz Smirne piše Filomeliku iz Frigije o Polikarpovu mučeništvu i opisuje kako se s približavanjem njegove prve godišnjice smrti vjernici okupljaju na njegovu grobu. Među ostalim čitamo: “mi se klanjamo Kristu kao Sinu Božjemu, dok smo prema mučenicima pobožni kao prema učenicima i nasljedovateljima Gospodinovim radi njihove vrhunske vjernosti njihovom kralju i učitelju. Neka dakle i nama bude dozvoljeno da im budemo drugovi i su-učenici.” Ove su riječi bitne jer pokazuju da se sredinom 2. stoljeća jasno razabire kod vjernika razlika između kulta prema Kristu od onoga koji ide mučenicima.
Imamo i svjedočanstvo svetog Ciprijana (oko 210.-258.) koji doduše ne daje teologiju mučeništva, ali nudi svjedočanstvo o prisutnosti mučeništva u kultu. Kada je zbog progona koje je vršio Decije morao napustiti svoje biskupijsko sjedište, Ciprijan piše kleru u Kartagi o brizi (vigilantia et cura) koju moraju imati prema mučenicima, bilo da su oni preminuli u pritvoru išćekujući suđenje, bilo da su umrli nakon suđenja i mučenja. No i sam biskup afričke Kartage podnio je mučeništvo 14. rujna 258. pa je odnos kršćana prema mučenicima u njegovoj mjesnoj crkvi izražena i u odnosu prema njemu samome. Noć nakon što je Ciprijan podnio mučenje njegovo je tijelo preneseno među svijećama i bakljama na groblje, u radosti i slavi. Vidimo dakle kako je njegov sprovod u noći, kako ga osvjetljuju svjetla vjernika i kako zajednica njegovu smrt shvaća kao pobjedu mučenika. Ciprijan nam je bitan i zbog toga što mu je za života bila na duši briga da se datum smrti pojedinih mučenika točno zabilježi kako bi se kršćanska zajednica na taj dan mogla okupljati radi komemoracije i slavljenja euharistije. Ciprijan je tako autor registra, odnosno kalendara mučenika; određuje se tako liturgijsko slavlje prigodom njihove obljetnice; to je ustvari bila euharistija. Pisac njegove Passio Cypriani piše kako su uoči njegove smrti vjernici proveli noć onako kao što su slavili uskrsno bdijenje, odnosno molitvom. Na taj način mučeništvo njihovoga biskupa jasno se prikazuje kao imitacija Kristove smrti i uskrsnuća.
Važan doprinos teologiji mučeništva dao je sv. Augustin (354.-430.). Vezuje se to za prigovore koje su kršćanima upućivali pogani onda kada je 410. Alarik opustošio Rim. Naime Augustin odvraća kritike pogana kako kršćanski mučenici nisu uspjeli obraniti grad: U Državi Božjoj Augustin piše: “Pa ipak mi tim mučenicima ne pridajemo hramove, svećenstvo, obrede i žrtve, jer oni sami nisu bogovi, nego je njihov Bog i nama Bog. Mi doista častimo njihove spomenike, kao svetih ljudi Božjih koji se sve do smrti svojih tijela borahu za istinu, kako bi pobijedivši laži i izišljotine došla na glas prava vjera. Ali tko je od vjernika ikad čuo da bi svećenik stojeći čak uz oltar, što je radi časti i štovanja Boga podignut iznad svetoga tijela mučenika, rekao u molitvi: Prinosim žrtvu tebi, Petre, Pavle ili Ciprijane?” Čašćenje mučenika podložno je i subordinirano kultu prema Bogu. Bog je i Bog mučenika. Iako još nema preciznih tehničkih termina kojima da bi to izrekao, jer će pojmovi točno biti određeni tek u 8. stoljeću na II. Nicejskom koncilu, Augustin piše jasno razlikujući pobožnost prema mučenicima koji su bili ljudi (seruitus que debetur hominibus) od klanjanja Bogu (deitati debitus cultus).
Recimo i to da su koncem 2. stoljeća kršćani uznastojali na tome da pokojnike više ne pokapaju na grobljima pogana. Ta je njihova nova praksa uvelike pomogla stvaranju komunitarnog osjećaja pripadnosti kršćanskoj zajednici. Stvorene su tako “areae sepulturarum nostrarum”, o čemu piše autor Tertulijan opisujući sukob između pogana i kršćana nakon što kršćanskoj zajednici nisu željeli dopustiti posebna i od poganskih nekropola odvojena područja za ukop. U Rimu koncem 2. stoljeća nastaju tako groblja kojima upravlja Crkva. Papa Zefirin (199.-217.) stvara dio područja danas poznat pod imenom “area prima” na području katakomba sv. Kalista povjeravajući upravu đakonu i budućem papi Kalistu. Slično je i na istoku gdje se, kao što nas izvještava sv. Ivan Krizostom, groblja shvaćaju kao “zajedničko počivalište (spavaona, dormitorij)” u očekivanju uskrsnuća. Origen potvrđuje postojanje velikih zajedničkih nekropola u periferiji grada Aleksandrije.
Počevši s Konstantinom, topografski se i arhitektonski lociraju loca sancta. Uokolo groba mučenika postavljaju se ograde i grade svetišta, neki put i unutar uskog prostora katakomba. Euharistija i kult mučenika odvijaju se na tim mjestima. U starokršćansko vrijeme postoji i uska veza između grobova mučenika i grobova običnih vjernika. Naime kršćani sve više žele biti pokapani što bliže mučeniku. Nastaju tako tzv. retrosanctos, odnosno velik broj grobova pored mučenika, ad sanctos. U drugoj polovici 4. stoljeća s papom Damazom (366.-384.) grade se spomenici na grobovima zato što se tijekom njegova pontifikata započelo sa sistematskim istraživanjem i uređivanjem mjesta na kojima su u proteklim stoljećima bili pokapani mučenici.
Marko Medved
