MARIJA BURŠIĆ r. Bilić, kći pok. Paškolina i pok. Fume Bulešić rođena u Čabrunićima (Svetvničenat) 13. listopada 1919. Majka obitelji (desetero djece), danas živi sama, nastanjena u Čabrunići. Bliska je rođakinja Sluge Božjega. Svjedokinja je saslušana 12. rujna 2000. 
Svjedokinja, rođakinja i vršnjakinja Sluge Božjega, sjeća se njegova djetinjstva i mladosti. Zapriječeno joj je bilo da pođe na njegov pogreb, ali često pohađa njegov grob u Svetvinčentu.

Otkada poznajete Slugu Božjega?

Slugu Božjega Miroslava Bulešića poznajem od malih nogu. Uvijek smo kao djeca bili skupa: na paši (obitelj od Mira imala je krave i ovce), u školi i zajedno smo išli na misu u Juršiće. Pohađali smo zajedno vjeronauk i u školi i u crkvi.

Kakva su vaša sjećanja na Miroslava kao dječaka?

Pamtim ga uvijek kao dobrog dječaka. U školi se uvijek isticao među najboljima. Kad bi došao iz škole rado je pomagao roditeljima na selu u kućnim i poljskim poslovima. Kao i svi mi, ostala djeca, i Miro je bio vrlo redovit u pohađanju crkve. Zauzimao se i za djecu koja su lošije učila i svima je rado pomagao. Njegova obitelj bila je relativno imućna za ono doba. Imali su puno zemlje i blaga. Otac mu je bio boležljiv, umro je relativno mlad od 55 godina, pa je veća briga bila na majci Luciji za uzdržavanje obitelji. Sestra Marija umrla je mlada od srčane bolesti malo nakon mlade mise. Brat Josip još je živ i živi u obiteljskoj kući u Čabrunićima preko puta moje kuće. Miroslavova sestra Zora živi u Izoli i teško je bolesna.

Sjećate li se kad je Miroslav pošao u sjemenište?

Zajedno smo pohađali četiri razreda osnovne škole u Juršićima. Dobro se sjećam kad je on nastavio peti razred u sjemeništu u Gorici. Tamo je bio samo jednu godinu a potom nastavio u sjemeništu u Kopru. Nikoga nije iznenadio njegov odlazak u sjemenište. Bio je iz dobre i pobožne obitelji, a osobito je njegova majka Luca na njega pozitivno kršćanski djelovala i bilo joj je drago da joj sin bude svećenik. Od rada svojih ruku ga je uzdržavala. Kada je kroz ljetne ferije dolazio doma, i kao sjemeništarac je rado pomagao roditeljima. Družio se uglavnom sa svojom rodbinom. Bio je čvrstog zdravlja.

Vaša sjećanja na Slugu Božjega kao bogoslova?

Kao bogoslov rado je nosio talar kada je išao u crkvu. Kad bi dolazio doma i dalje je nastavio pomagati svojim roditeljima na zemlji. S vršnjacima išao je na "levu" za vojsku, bilo ih je petorica i zajedno su po običaju napravili feštu i pjevali. Bio je jednostavan, pobožan, ali i ozbiljan mladić, sa svakim dobar te nitko nije mogao ništa loše o njemu reći. Vidjelo se da je baš pozvan biti svećenik i nitko ga od toga nije mogao odvratiti. To se sve više očitovalo kako se približavalo svećeničko ređenje i u godinama dok je bio u Rimu.

Miro kao svećenik, mladomisnik i župnik – možete li nam iz tog vremena nešto njemu reći?

Kada je Miro bio zaređen za svećenika i slavio mladu misu, znam da je bilo veliko slavlje u našem selu Čabrunići. Na zaređenje i mladu misu nisam mogla poći u Svetvinčenat jer sam imala malu djecu, ali je narod iz Čabrunići rado išao pješačeći 8 km da prisustvuje tom događaju. U Čabrunićima je bilo sveopće veselje, o svemu tome pripovijedao mi je moj suprug koji je sudjelovao u tim slavljima.

Miroslav je bio dvije godine župnik u Baderni (1943-1945) i dvije godine župnik u Kanfanaru (1945-1947). Čula sam da je bio revan svećenik i da je nastojao pomoći ljudima u svim potrebama zalažući se za njihovo dostojanstvo i slobodu. Majka Lucija i njegovi su išli s njime, a kuću su i imanje davali u najam. Kao svećenika rijetko sam ga viđala da je dolazio kući zbog svoje zauzetosti, više je dolazila majka zbog kuće i imanja. Znam da se majka tužila da ga neki ljudi, koji mu ne žele dobro, napadaju, premda je htio ljudima samo dobro.

Kako su se državne vlasti odnosile prema svećenicima i vjernicima, počevši od 1943. godine?

Za vrijeme Italije svi smo išli u crkvu, a kad su došli komunisti to se sve preokrenulo. U mom selu bilo je puno zadojenih komunizmom koji nisu išli u crkvu, kasnije je išlo samo nas nekoliko. Na mene osobno nisu vršili pritisak.

Moj muž je bio u partizanima dvije i pol godine na Kordunu i za to vrijeme nisam ništa znala o njemu. To je bilo poslije Miroslavove mlade mise.

Kada ste doznali da je vlč. Bulešić poginuo 1947. u Lanišću?

Saznala sam za Miroslavovu smrt istoga dana kad je bio ubijen. Njegova sestra Lucija koja je živjela u Čabrunićima došla nam je reći što se dogodilo. O tome, međutim, nismo smjeli govoriti. Sve nas je to pogodilo. Bilo nam je zabranjeno iako smo htjeli ići na sprovod, osim najuže obitelji.

Da li ste pohodili njegov grob?

Jedanput sam pohodila njegov grob u Lanišću dok je još tamo bilo pohranjeno njegovo tijelo. Njegova majka je jako željela da bude prenesen u rodnu župu Svetvinčenat. Tu idem često, svake nedjelje, i dan danas na njegov grob i molim mu se za svoje potrebe. Vidim da je grob uvijek lijepo uređen: uvijek je na njemu svježe cvijeće i upaljene svijeće.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.