SVEĆ. IVAN JELOVAC, sin pok. Ivana i pok. Judite Milokanović, rođen u Kringi 13. siječnja 1922., župnik u Vrsaru. Svjedočanstvo je dao 13. studenog 2000.

Svjedok je bio kapelan u Buzetu i prisutan u župskoj crkvi kada je 23. kolovoza 1947. nasilno spriječeno podjeljivanje krizme. Sjeća se odvažnosti kojom se vlč. Miroslav suprotstavio komunistima, i njihove prijetnje: “Platit ćeš ti nama to!“ Potvrđuje da postoji glas o mučeništvu. Uza svu protivnost komunističkog režima, svjedok je i osobno javno pokazivao na Slugu Božjega kao uzorita svećenika i mučenika za vjeru.

Otkada i kako poznajete Slugu Božjega?

Pobliže sam upoznao Slugu Božjega kao bogoslov početkom rujna 1946. na putu za Zagreb, prilikom posjeta nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu, kad je Sluga Božji bio župnik u Kanfanaru, i kasnije kao podravnatelja u sjemeništu u Pazinu 1947.

Možete li nam malo više reći o tom putu u Zagreb?

Putovali smo za Zagreb rudarskim kamionom. Sa mnom, s Bulešićem i drugima bio je vlč. Božo Milanović. Nadbiskup Stepinac nas je srdačno primio u svom nadbiskupskom dvoru. Iz tog susreta sjećam se da se nadbiskup Alojzije Stepinac nakratko zadržao po strani u razgovoru sa Slugom Božjim Miroslavom Bulešićem. Oni su bili dobri znanci sa studija u Rimu i nadbiskup Stepinac mu je pomagao dok je bio na studiju.

Što nam možete reći i posvjedočiti o Slugi Božjemu kao svećeniku?

Čitao sam više puta njegovu propovijed koju je održao na Veliki Petak 1946. u Kanfanaru, u kojoj me je impresionirao poznavanjem Svetog Pisma i primjena na tadašnje društvene prilike. Osvrtao se na progone i pritiske koje su vršile komunističke vlasti i zalagao se za pravdu.

Doživljavao sam ga kao produhovljenog čovjeka.
Glede petogodišnjeg plana htio je biti načelan, kao tajnik svećeničkog društva Sv. Pavla nije mogao u savjesti dati svoju podršku tom planu. Komunisti su se uvjerili u njegovu principijelnost i odlučnost da se bori za istinu, pravdu, slobodu savjesti, vjeru i narod.

Vi se dobro sjećate događaja oko krizme u Buzetu 23. kolovoza 1947., dan uoči događaja u Lanišću, gdje je također Miroslav Bulešić pratio mons. Ukmara. Vi ste tada bili tamo kapelan. Recite nam nešto o tome.

Da, dobro se sjećam tog događaja u subotu 23. kolovoza 1947. kada se trebala održati krizma u Buzetu. Prije nego se narod počeo skupljati svećenik Miroslav Bulešić klečao je negdje u trećoj ili četvrtoj klupi u desnom redu. Gledao sam ga i posebno me se dojmilo kako je sabrano molio časoslov.

Crkva je bila dupkom puna roditelja, više stotina krizmanika i kumova. Čim je mons. Ukmar počeo služiti svetu misu, nasilnici su provalili u crkvu na glavna vrata vičući: "Hoćemo biskupa... nećemo da nam popovi krizmaju djecu... zašto borci ne smiju kumovati?!" Bilo ih je 13 u haljetcima , većinom iz Sovinjskog sela Senja, ali mi nisu bili poznati. Mnoštvo se u crkvi preplašilo, djeca krizmanici su vrišteći bježali iz crkve na pobočna vrata te je crkva ostala prorijeđena.

Što se dalje u Buzetu događalo i kako se ponašao Sluga Božji u toj situaciji?

Na brzinu, kao po dogovoru, sa svećenikom Miroslavom Bulešićem na čelu, nas 6 svećenika pošli smo prema ulaznim vratima usprotiviti se tim nasilnicima, prolazeći između ljudi koji su ostali u crkvi i onih koji su došli podržavati nasilnike uz viku i bacanje rajčica. Mi smo se svećenici susreli s njima negdje 10-15 metara od ulaznih vratiju i napravili smo kordon prema napadačima. Prvi su progovorili svećenik Srećko Štifanić i Miroslav Bulešić koji je posebno naglasio: "Tako radeći vi postupate protiv međunarodnih konvencija!", na što mu je jedan od napadača zaprijetio: "Platiti ćeš ti nama to!"

Dok smo ih zadržavali, misa je već bila pri završetku. Preostalih desetero djece s kumovima došli su bliže oltaru ne bi li se barem oni uspjeli krizmati. U međuvremenu nasilnici i mi pred njima bili smo gotovo pred balaustrom. Nekoliko njih je navaljivalo, neki su čak uspjeli preskočiti balaustru, ne bi li istjerali i te preostale krizmanike. Miroslav Bulešić, bojeći se da ne navale na oltar, pošao je pred njima i stao je pred svetohranište. Okrenut prema nasilnicima glasno reče: "Dalje ćete samo preko mene mrtvoga!" To sam čuo na svoje uši. U to je neka žena iz preostalog naroda viknula Miroslavu Bulešiću: "Zar te nije sram, tako lijepoga mladića s tom vražjom crnom kotulom na sebi!" Takvo nasilničko ponašanje i napadi prisilili su sve, mons. Ukmara, kumove i preostale krizmanike da se povuku u sakristiju.

Popodne je ipak održana krizma u Črnici...?

Pitao sam mons. Ukmara, Bulešića i župnika Silvanija da li se može organizirati krizma popodne u 16 sati u Črnici, tri kilometra udaljenoj od Buzeta. Dobio sam njihov pristanak, izašao iz crkve i onima koje sam pokraj crkve zatekao predložio da se organiziraju i dođu s djecom popodne u Črnicu gdje će se pokušati organizirati krizma. Na brzinu sam nešto pojeo u župnom stanu u Buzetu i biciklom pošao u Črnicu da na brzinu uredim crkvu i sakristiju te pripremim što je potrebno. Tamo je došao k meni u sakristiju jedan Črničanin i rekao: "Zar vi ovdje kanite držati krizmu? Ne znate li da je narod protiv toga?!" Odgovorio sam mu: "Da li narod predstavljaju one stotine ljudi koji su s djecom bili u crkvi u Buzetu ili nekoliko vas protivnika?"

Došlo je oko stotinjak djece s kumovima i pratnjom. Poredali su se ispred crkve, a uz njih s jedne i druge strane stali su muževi u haljetcima da za svaki slučaj brane djecu od napada. U crkvi je u to vrijeme Sluga Božji Miroslav Bulešić održao svoju posljednju propovijed kao pripremu na krizmu, koju ja međutim nisam mogao pratiti jer sam bio vani s krizmanicima (crkva je bila premalena da primi sve ljude). Krizma se održala bez poteškoća.

Kako ste doznali za mučeničku smrt svećenika Miroslava Bulešića?

Osobno u Lanišće nisam išao. Oko devet sati toga dana 24. kolovoza 1947. pošao sam u Črnicu održati misu, pokupiti krizmane listiće i pospremiti crkvu. Oko podne vraćao sam se u Buzet. Na podnožju grada ugledao me jedan pastir koji je čuvao stado ovaca i viknuo mi: "Velečasni stanite! U Lanišću krvi, krvi! Ubili su jednog svećenika!" Tako sam doznao za ubojstvo Miroslava Bulešića.

Što nam možete reći kako se zadržala uspomena na vlč. Miroslava Bulešića?

Njegova uspomena zadržala se u narodu, unatoč tome što se u komunističkom režimu nije smjelo spominjati ni njegov život ni njegova smrt. No bilo je i svećenika i vjernika, a ja sam jedan od tih, koji ne samo što nisu prekinuli govor o njemu nego su i javno ga spominjali kao uzor i mučenika za vjeru. Taj glas o mučeništvu i danas se nastavlja.

Kako Vi osobno doživljavate žrtvu i ubojstvo Miroslava Bulešića?

Osobno sam sretan što se pokrenulo po postulaturi pitanje proglašenja blaženim Miroslava Bulešića. Njemu sam se molio a sada ću se još više njemu moliti, jer ga držim mučenikom iz mržnje prema vjeri. Kad god se osjećam u bilo kojoj poteškoći ja se uvijek njemu preporučujem.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.