O. BERARD (krsno ime: Ante) BARČIĆ, sin pok. Ante i pok. Matije Staničić, rođen 22. rujna 1910. u Kamporu (Rab), svećenik-franjevac (OFM), sada pastoralni suradnik u Puli. Svoj iskaz je dao 5. lipnja 2000. 

Svjedok je dobro poznavao svećenika Bulešića. U istom su sjemeništu djelovali, surađivali i boravili tijekom cijele školske godine 1946/47., uvijek kao bliski prijatelji, iako je o. Barčić bio deset godina stariji.

Kada ste upoznali Slugu Božjega?

Upoznao sam Slugu Božjega u šk. g. 1945/46. u Pazinu u Sjemeništu. On je dolazio iz Kanfanara, gdje je bio župnik, u Pazin gdje je predavao školske godine 1946/47. filozofiju i vjeronauk, a ja sam predavao prirodne znanosti. Sluga Božji bio je osim toga i podravnatelj u Sjemeništu. Viđali smo se često na profesorskim sjednicama, na hodniku, u zbornici.

U kakvom ste odnosu bili sa Slugom Božjim?

Ne samo da smo bili kolege kao profesori u školi, već smo bili prisni prijatelji kao dvojica braće. Intimno povezani u razgovoru i druženju. Kao osobu ga jako dobro poznajem. Ja sam prve dvije godine stanovao u sjemeništu, te smo se tijekom dana imali prilike susretati. Bili smo prijatelji u pravom smislu te riječi.

Sluga Božji Miroslav Bulešić kao svećenik, profesor, podravnatelj u Sjemeništu: Što možete o tome posvjedočiti?

Svećenik. Djelovao je idealno kao svećenik. U razgovorima uvijek je bilo pitanje vjerske naravi, duhovno. U njemu je uvijek zračila duhovnost. Uvijek je za mene odavao uzornog svećenika. Bio je čovjek molitve, smiren, bez nervoze i žurbe. Što se tiče njegova rada kao župnika ne mogu mnogo reći. Kad je bio ubijen ja sam ga mijenjao vikendom na službi u Kanfanaru od početka rujna 1947. Mogu reći da je čak svetački djelovao.

Profesor. Kao profesor nemam uvida kako je predavao. Čuo sam da su đaci pozitivno govorili o njemu kao profesoru.

Podravnatelj. Pretpostavljam da je zahtijevao disciplinu jer je bio čovjek reda. Koliko mi je poznato bio je čovjek s kojim se dalo razgovarati. Imao je širinu i bio je otvoren dijalogu.

Često puta smo razgovarali o odgoju sjemeništaraca. Bio mu je na duši vjerski odgoj budućih svećenika. Držao im je nagovore (egzorte), čuo sam da su sjemeništarci bili zadovoljni.

Živjeli ste poratne društveno-političke prilike, kako biste ih opisali?

Prve mjesece nakon rata proživio sam u Dalmaciji. Novoj vlasti je na prvom mjestu bila hajka na svećenike i na Crkvu. Utjecali su na mladež, držali mitinge, tako da je mladež bila zadojena protiv Crkve. Bilo je teško živjeti, čovjek se osjećao bespravno. Ja sam doživljavao kao da nemam tlo pod nogama, kao da sam bespravan i da svatko ima pravo ubiti me.

Jeste li poznavali crkvene prilike u Istri?

Mi koji smo došli s druge strane Učke drugačije smo gledali na situaciju u Istri. Koliko se ja sjećam, Sluga Božji je imao ispravan stav o vjerskim i nacionalnim pitanjima. Bio je za priključenje Istre Hrvatskoj. Razgovarali smo i o vlastima. On je bio apsolutno protivan komunističkom režimu. Bio je za to da Istra bude u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ali je bio potpuno protivan režimu koji je imao protucrkveni i protureligijski stav.

Biskupa Santina iz Trsta upoznao sam 11. prosinca 1945. prigodom otvaranja Sjemeništa u Pazinu, a biskupa Radossija upoznao sam u Poreču, prigodom jednog posjeta. Sa Slugom Božjim o crkvenim prilikama nisam posebno razgovarao, ali prema biskupima je imao korektan stav.

Čuo sam da je Sluga Božji kao župnik u Kanfanaru bio odlučan u prilikama kada se radilo o krizmama i prvim pričestima.

Što možete reći o dolasku mons. Ukmara radi krizme 16. kolovoza 1947. i o polasku Sluge Božjega kao pratioca?

Komunisti nisu mogli smisliti biskupa Santina, pa kad je poslao delegata mons. Ukmara iznenadio ih je, te je njihova mržnja bila usmjerena na njega. Biskup Santin je u očima komunista bio fašista, zbog toga on šalje delegata.

Mons. Banko pričao nam je kakva je bila situacija na krizmi u Tinjanu; kako su bili protesti, neredi, demonstracije. Kada smo mi u sjemeništu sve to čuli, bili smo u strahu.

Mons. Ukmar dolazio je i ranije tako da sam ga dobro poznavao, tim više što sam čuo od svećenika u Pazinu o njemu jako dobre stvari. S krizmama je bilo velikih problema.

Sjećate li se dana kad je Sluga Božji bio ubijen?

Na dan ubojstva došao sam popodne u Sjemenište vrativši se sa župe iz Kanfanara, zvali su me i izašavši vidio sam mons. Ukmara dovezenog na nekom malom kamionu unakaženog; iako sam ga dobro poznavao, bio je neprepoznatljiv. Nosili smo ga u kuću. Pitao sam vlč. Stjepana Ceka, župnika u Lanišću, koji ga je dovezao: “Što je sa Mirom?“, “Još gore!“, rekao je. Kasnije u kući rekao mi je: “Zaklali su ga!“. Kako je Sluga Božji za mene bio ideal, istog časa sam pomislio u duši: “Imamo mučenika, zalog bolje budućnosti.“ Od tada nisam promijenio mišljenje. Do danas mu se molim kao mučeniku za Crkvu i katoličku vjeru. U don Miru sam gledao uvijek pravog mučenika. Smatrao sam i smatram da je mučenička smrt don Miroslava blagoslov Božji za Crkvu u Istri, u Hrvatskoj i u svijetu. Don Miru se utječem s velikim povjerenjem i molim Boga da ga se udostoji što prije proglasiti blaženikom i onda svecem. Želio bih da se propagira što više štovanje Sluge Božjega i da čim prije dođe do kanonizacije. Što više među ljude širiti štovanje prema njemu, da ljudi traže njegovu pomoć i zagovor.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.