Ovdje donosimo originalni tekst pisma koje je Miroslav iz Rima uputio vlč. Paviću. – Miroslav će za dva mjeseca navršiti dvadeset godina, nalazi se tek četiri mjeseca na studiju u Rimu, upisan je na Papinsko sveučilište „Gregoriana“.

"Velečasni gospodine!
Neizmjerno Vam se zahvaljujem na onolikoj dobroti koju ste pokazali kada ste bili ovdje i na pismu koje ste mi tako brzo poslali. U svojoj nakanibio sam već odustao da idem doma (za Uskrs), imajući u vidu veliki trošak i vidjevši da ne bih imao puno dana na raspolaganje da vidim ii posjetim svoje roditelje i prijatelje. Žao mi je ipakostati ovdje skoro sam, dok se svi moji drugovi već sada dogovaraju kamo će tko ići, a ja ne mogu; jer, znate i vi, zbog koje zapreke: ja imam premalo novaca i mislim da ako ga sada potrošim, kako bih poslije mogao naprijed?! Siromah sam i od siromašnih sam roditelja sin! No ipak se ne žalostim, već se veselim! Ta i Isus je bio siromah!
Pripravljam se za duhovne vježbe koje će početi u nedjelju. Preporučujem Vam se toplo u molitvu, da mi Bog dade milost da ih dobro obavim i da mi one posluže da mogu sve više napredovati na putu kreposti.

Potpis Miroslava BulešićaDok je bogoslov Miroslav 09. svibnja 1940. godine iz Rima pisao ovo pismo roditeljima u Čabruniće, za nekoliko dana navršavao je tek dvadesetu godinu; boravio je u Rimu na bogoslovskom studiju od prošlog studenoga. Na više je strana Europe tada već tutnjio rat koji je 01. rujna 1939. godine započeo Hitler napadom na Poljsku i njenim osvajanjem (a istočne je djelove zemlje prepistio svom savezniku Staljinu). Fašistička je Italija podržavala ratovanje Njemačke po Europi (iako sama formalno jš nije ušla u rat); ipak je iste godine zaposjela Albaniju i spremala se napasti Grčku… U predosjećanju da će zemlja u skoro ući u rat, u Rimu i po cijeloj Italiji osjećala se sada zarinutost i napetost. Ovdje prenosimo glavninu Bulešićevog pisma svojim roditeljima (nije sačuvan završni dio, koji je bio zapisan na drugom listu).

Bogoslov Miroslav Bulešić, nakon završetka klasične gimnazije u Kopru, s veseljem je pomišljao na mogućnost da pođe na bogoslovske nauke u Rim, što su mu preporučivali brojni prijatelji. Tako je svećenik Ivan Pavić i pismeno zamolio biskupa u Poreču da Miroslava uputi u bogosloviju u Rim: “Radi se o odličnom mladiću, inteligentnom, otvorenom, pobožnom i dobrom…” – No poglavari Papinskog zavoda “Lombardo”, kamo su obično dolazili bogoslovi sa sjevera Italije, na biskupovu su zamolbu odgovorili kako više nemaju nijednog slobodnog mjesta… Tako je Miroslav započeo bogoslovski studij u Gorici. Ipak biskup Pederzolli dobio je malo potom pozitivan odgovor od Francuskog sjemeništa u Rimu, da će tamo rado primiti njegovog bogoslova; tako je biskup dopisom od 11. studenoga 1939. godine javio Miru neka iz Gorice prijeđe u Rim. Idućih dana on se oprostio u Gorici i krenuo prema Vječnome gradu. Sačuvano nam je pismo mladog bogoslova koje je iz Rima uputio 21. studenoga 1939. godine svom dobročinitelju svećeniku Ivanu Paviću u Motovunske Novake. Pismo prenosimo u cijelosti.

Bulešić je bio tajnik Zbora Svećenika sv. Pavla, društva koje je trebalo omogućiti užu povezanost hrvatskih svećenika koji su pripadali dvjema istarskim biskupijama: Tršćansko-Koparskoj i Porečko-Pulskoj.

Miroslav je bio animator jedne skupine posebno revnih, mlađih svećenika, koji su se isticali svojom vjernošću smjernicama Crkve. Primjer njegova odnosa sa subraćom je i sljedeće lijepo pismo mladom svećeniku Antunu Prodanu. Ovaj je bio imenovani upraviteljem dviju župa (Raša i Sv. Martin) pa je don Miru povjerio svoju zabrinutost i tražio savjeta. Bulešić mu je 11. svibnja 1947. odgovorio iz Pazina:

"Predragi Antune!

Stiglo mi je Tvoje pismo od 8. o. mj., koje me je uvelike razveselilo, jer mi je govorilo o Tvojem svećeničkom radu, zanimanju, oduševljenju i ujedno o Tvojim ogromnim, ali za Tvoj mladenački svećenički žar nadmašivim, poteškoćama.

O svojim prvim dušobrižničkim iskustvima u Baderni don Miroslav je pisao rektoru Zavoda Lombardo u Rimu 20. studenog 1943.:

"Prečasni Monsinjore,

Konačno Vam se javljam da sam živ. A živ sam zahvaljujući Bogu! Premda živ, proživio sam dane pune neizvjesnosti, strepnje i utučenosti. Posebno me je još izbliza pogodila smrt mojega oca, koji je izdahnuo u miru Božjem 31. 10. 1943. Nakon toliko patnji koje je podnio i on i mi - on je odavde prešao na drugi svijet. Jadni moj otac! Počivao u miru!