Dnevnik Miroslava BulešićaNiže su navedeni citati iz Dnevnika budućeg blaženika Miroslava Bulešića. Prije svakog citata nalazi se kratko objašnjenje kako bi se bolje kontekstualiziralo i razumjelo  pojedine zapise budućeg blaženika.

 

 

 

Na studiju u Rimu

U svoj duhovni dnevnik 16. svibnja 1942. zapisao je:

„Primi, Majko moja, dar koji sam Ti prikazao 13. maja 1942., koji se sastojao od svega mene, primi me za svojeg sina...“


Pred konac ljetnih praznika, u dogovoru s biskupom Radossijem, Miroslav Bulešić je u samostanu Franjevaca konventualaca u Puli od 9. do12. listopada 1942. obavio duhovne vježbe kao pripravu za đakonat. Kao zaključak svojih razmatranja, zapisao je u dnevnik:

„Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu za sva dobročinstva koja mi je podijelio. Moli se za me Njemu da mi pomogne da dobro vršim dužnosti kojima se obvezujem. Majko moja, Ti me vodi putem spasenja i svetosti. Čuvaj me čista na duši i na tijelu. Daj, sačuvaj moje srce čisto za Boga. Sve neka bude za Boga. - Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen. Duše Sveti, nastani se u meni zauvijek… Sveti Alojzije, moli za me.“


Nakon što je zaređen za đakona u rodnoj župi Svetvinčenat, bilježi u dnevniku:

„Dne 25. oktobra, na blagdan Krista Kralja, primio sam u Svetvinčentu sveti red đakonata. Prikazao sam se sasvim svojemu Bogu: na Njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za se, već sam htio sve Tebi darovati, moj Bože! - Tebi sam se, Majko moja, darovao da me Ti prikažeš Bogu, svome i mome. Bog mi bio milostiv i držao me vjernim kod sebe. - Isuse, veliki i Vrhovni Svećeniče, daj da Ti postanem vjeran svećenik.“


U Rimu 7. prosinca 1942., u predvečerje svoje posvete Majci Božjoj, zapisuje:

„Majko moja, sutra ću se sasvim Tebi posvetiti, sav ću se Tebi darovati: dati i izručiti svoju dušu, svoju žalosnu dušu, svoja djela, svoje zasluge; izručit ću Ti svoje tijelo sa svim sjetilima. Prikazat ću Ti svoja bogatstva, svoje imanje, svoje roditelje, svoje sestre i svojeg brata, svoje rođake, svoju Istru. U Tvoje ruke ću sve predati. Združen s tobom, bit ću združen s Kristom Bogom. Predat ću Ti svoja poniženja...“


Sljedećeg dana bilježi:

„Neka zavlada Tvoje Presveto Srce u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se po svem svijetu Tebi pjeva slava. Molit ću po nakani Sv. Oca Pape i cijele Crkve. Tvoj sam sada i uvijek! Amen! (8. 12. 1942. uvečer).
Bio sam u Svetom Petru i tamo učinio posvetu zajedno sa Sv. Ocem Papom i mnoštvom puka. Večeras ću opet u našoj crkvici. – To sam sam učinio u svojoj sobi pred slikom Majke Božje!“


Miroslav je još 9. svibnja 1940. pisao roditeljima:

„Već je dugo vremena, skoro osam mjeseci, otkada se nalazimo uvijek u tom strahu među ratom i među mirom; a budućnost ima Bog u rukama: Njemu se dakle predajmo svi, i sebe i sve svoje; i ako budemo s Njime, ništa nas neće moći oštetiti ni ožalostiti.“


U dnevniku 2. prosinca 1942. zabilježio je:

„Majko moja, žalostan sam danas. Ti vidiš zašto, jer si i Ti za istu stvar žalosna. Ljudi previše vrijeđaju Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Mussolini je govorio danas o mržnji spram neprijatelja. Mržnja - po njegovu - mora da se usadi u srce svakog Talijana; da treba mrziti obdan i obnoć. Bože moj, kamo smo došli! Kako to, Majko, Bog dozvoljava? Ali, što pitam? Ono što ne mogu znati! Oče, budi volja Tvoja.“


Početkom 1943. postaju sve očitije tragične posljedice rata koji je zahvatio Europu. I u Rimu većina pučanstva sve više osjeća nestašicu. 24. siječnja 1943. Bulešić bilježi:

„Žalost i bijeda. To je realnost koja vlada danas na svijetu... O vi poglavari naroda, koliku imate odgovornost! O vi koji se nazivate gospodarima svijeta, kakav vas sud čeka pred Bogom i pred majkama, ženama, djecom, starcima, koji radi vas trpe! Žalost se širi kao tužna simfonija svijetom i okružuje sva dobra srca. Jadni vojnici! Gdje je vaše dostojanstvo? Ne postoji više vaša osoba, vaš staleški položaj; vi ste brojka, vi ste dio, vi ste stvar bez imena! Jedna deviza (uniforma) i ništa više. Ali vi imate pravo na svoje dostojanstvo, na slobodu, na ljubav, na domaće ognjište...“


A sljedećeg dana dodaje:

„Bio sam na ‘Giornale parlato per i Cappellani Militari’ (usmene novine za vojne kapelane) na Angelicumu. Kakav prizor! Vojnici s tužnim obrazom, na kojem je bio zapisan znak prošlog trpljenja, muke, gladi, bijede, zapuštenosti i gledali su znatiželjno one osobe i očekivali su sigurno riječ utjehe od vojnog kapelana koji je govorio. A među vojnicima bio je i koji oholjak, mlad, gizdelin koji nije bio iskusio teškog života.... Moj Bože, kakav prizor! U duši sam svima čitao težnju za mirom, za majkom, za ženom, za djecom, za domom, težnju za iskrenom i razumljivom, dubokom i toplom ljubavlju. Rat se proširio na sva srca te ih okrutno dijeli, žestoko ih para...“
Svećenik je… „katolički apostol ljubavi Kristove... mi moramo ljubiti sve ljude, bez ikakve iznimke.“

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.