Ni godinu dana don Miro nije upravljao župom Kanfanar, kad mu biskup predloži da prihvati službu doravnatelja i profesora u pazinskom sjemeništu, koje je bilo otvoreno u jesen 1945.

Pred novim zahtjevima doravnatelj Bulešić se osjećao nedoraslim za povjerenu mu službu. U dnevniku 8. ožujka 1947. bilježi:

"Ne mogu se ozbiljno posvetiti za ništa. Jako sam rastresen otkada sam ovdje u sjemeništu. Vidim da sam nesposoban za dužnost koja mi je povjerena. Prepun sam posla, teško mi je to obaviti, pa ništa ne zaključujem. O Bože, pomozi!"

Kao župnik u Kanfanaru, od 14. listopada 1945. on se velikom zauzetošću posvetio duhovnoj obnovi ove „vrlo široke i zapuštene župe“, kojoj su pripadale i dvije velike filijale: Sošići i Barat. U „Napovijedi u Kanfanaru“ 10. lipnja 1946. Bulešić govori o brizi za siromahe:


„K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći ću im u mjeri mojih mogućnosti.“

Kako po cijeloj Istri, tako i u okolici Poreča godina 1944. je bila vrlo teška. Izvan gradskih centara, koje su držali Nijemci i fašisti, partizani su posvuda napadali okupatorske postrojbe. Kako bi onemogućili komunikacije, bez prekida su napadali na cestama, na željeznici, rušili su stupove električne struje i telefona. Nijemci i fašisti su odgovarali odmazdama napadajući naselja, paleći kuće i ubijajući ljude. Posebno su bila ugrožena sela za koja su Nijemci i fašisti sumnjali da surađuju s partizanima; uzimali su taoce i ubijali ih ili ih slali u koncentracione logore, ili su one koji su bili sposobni za rad svrstavali u posebne jedinice pod svojom komandom. Partizani su pak nastojali sve muškarce mobilizirati u svoje jedinice. U tim preteškim okolnostima, 22. ožujka 1944. Don Miro se obraća Gospodinu:

„Bože moj, što se tu događa. Kako je velika Tvoja pravica [pravednost], a neizmjerno Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju Tvoja prestroga, a i za nju zaslužena, kazna. Smiluj se na jadnu dječicu, na majke. Pogledaj i dobru volju tolikih. Rasvijetli razum mojih župljana i učvrsti volju da napreduju putem pravednosti, poštenja i slobode.

Biskup Radossi ga je 11. travnja zaredio u župi Svetvinčenat. Toga je jutra don Miroslav napisao u dnevniku:

„Svećeničko ređenje: još mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda! Misu ću prikazati za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u poslušnosti Bogu! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u molitvi. Svećenik navijeke!“

Dnevnik Miroslava BulešićaNiže su navedeni citati iz Dnevnika budućeg blaženika Miroslava Bulešića. Prije svakog citata nalazi se kratko objašnjenje kako bi se bolje kontekstualiziralo i razumjelo  pojedine zapise budućeg blaženika.

 

 

 

Na studiju u Rimu

U svoj duhovni dnevnik 16. svibnja 1942. zapisao je:

„Primi, Majko moja, dar koji sam Ti prikazao 13. maja 1942., koji se sastojao od svega mene, primi me za svojeg sina...“