5. obljetnica beatifikacije Miroslava Bulešića

Propovijed vicepostulatora u kauzi bl. Miroslava Bulešića preč. Ilija Jakovljevića

Preuzvišeni oče biskupe, subraćo svećenici, redovnici, sestre redovnice, dragi štovatelji bl. Miroslava Bulešića.

1. Večeras okupljeni na ovom misnom slavlju, želimo se zahvaliti Bogu što je našem hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi podario bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Bl. Miroslav je Božji dar kako našem narodu tako i sveopćoj Crkvi. Relikvije bl. Miroslava danas se nalaze po cijelom svijetu te mu se mnogi utječu u svojim molitvama. Zašto je jedan mladi svećenik, iz jednog malog mjesta u Istri, postao duhovni magnet u Crkvi? Bog ga je izabrao a on spremno rekao „fiat voluntas tua – neka bude volja Tvoja!“ Ta volja se očituje u Miroslavovim riječima: „Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.” Miroslav želi biti do kraja, ono što se kaže za svećenika „Alter Christus“.  U pismu svećeniku Antunu Prodanu piše: „Mi predstavljamo Isusa.“ Miroslav je tako živio i djelovao.

2. Mučeništvo nije junaštvo ili dokazivanje svoje ljudske moći; a još manje smatranje ovozemaljskog života bezvrijednim. Bl. Miroslav nije težio junaštvu, nego je nastojao svoj život suobličiti Vrhovnom Svećeniku Isusu Kristu i to do kraja, na križu. Kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, u svojoj propovijedi prigodom beatifikacije Sluge Božjeg Miroslava Bulešića je izrekao: „Na pitanje, je li don Miroslav bio pripravan na mučeništvo, odgovaramo da se svetost ne improvizira. Mučeništvo nije slučajni plod naše naravi. Božja Providnost po otajstvenim putovima milosti tijekom vremena priprema svjedoke Evanđelja za najuzvišeniju žrtvu.“ Bl. Miroslav nije postao mučenik slučajno, slučajno zaklan u Lanišću nakon krizme, već je po Božjoj providnosti cjelokupni njegov svećenički život bio usmjeren prema njegovoj golgoti gdje se trebalo dogoditi mučeništvo. Miroslav o vlastitom mučeništvu ne progovara samo u vrijeme rata, kad je bila veća realnost da bude ubijen, nego o svojoj spremnosti na mučeništvo piše dva mjeseca prije negoli će se dogoditi, 24. lipnja 1947.: „ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“ (Duhovni dnevnik, 24.6.1947). Miroslav se osjeća zrelim, spremnim, u 27 godini života da dadne svoj život za Krista. Ne boji se ovozemaljske smrti, već je žudi. Svoj duhovni testamen završava riječima: „Ostajem sam s Tobom, o Bože, pripravan da vršim uvijek samo i jedino Tvoju sv. volju.“

3. Miroslav se osjeća spremnim da kroz mučeništvo ostvari potpuno sjedinjenje s Kristom. Miroslav nije bježao od patnje, progonstva, već je bio sretan ako može koju patnju, bol, podnijeti za Krista. Miroslav nije mogao izabrati dan kad će krvlju posvjedočiti za Krista, već je Bog izabrao dan, mjesto i način. Taj dan njegova mučeništva u našoj biskupiji postao je dan posebne proslave Boga. Dan kad netko od ljudi strada uzima se kao dan žalosti, tuge, u konačnici nesreće. Ali dan kad je Miroslav podnio mučeništvo postao je dan posebne proslave Boga u našoj mjesnoj Crkvi kroz lik bl. Miroslava. Tom danu naša Sveta, Katolička i Apostolska Crkva prije pet godina u Pulskoj Areni dala je i službeni pečat, uzdižući svećenika Miroslava Bulešića na čast oltara. Papa Franjo u svom Apostolskom pismu napisao je za našeg Blaženika: “svećenik i mučenik, marljivi pastir, revni odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok Evanđelja.” Od tog dana beatifikacije, kao i od dana mučeništva našeg Blaženika, naša mjesna Crkva obilježena je njegovim likom. Bl. Miroslav svojim mučeništvom utkao se u sve duhovne i pastoralne niti naše Crkve. Reče kard. Amato za bl. Miroslava: „Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“ Naš Blaženik, prema svjedočanstvima ljudi koji su po njegovu zagovoru bili uslišani, i danas povija duhovne i tjelesne rane. Mnogi mu se utječu u svojim potrebama i prema njihovim svjedočanstvima bivaju uslišani.

3. Odmah nakon mučeničke smrti našem Blaženiku su se utjecali za zagovor svećenici, bogoslovi i vjernici. Bogoslov Vlatko Lakošeljac piše u svom dnevniku nekoliko dana nakon mučeničke smrti bl. Miroslava: „Dragi Miro, tebe je Bog smatrao dostojnim žrtvom – pa te je uzeo k sebi, - a o meni što Bog misli? Ti možda znadeš… Predragi Miro, možda nijesam svjestan molbe koju sam izrazio ali ako si i ti igda bio potreban nečijeg zagovora u tako važnim stvarima, daj i meni pomogni. Govorim ti kao prijatelj svojem najmilijem prijatelju, jer osjećam da si mu blizu…. Zagovaraj ti kod naše Nebeske Majke, neka ona dobrohotno primi taj dar što joj ga prinosim…[1]

4. Svatko od nas u svom životu u danom trenutku ima potrebu da ga netko zagovara, da mu netko bude svjetionik u olujama života; da ga netko vodi u duhovnom životu. Taj netko svima nama može biti bl. Miroslav. Kad čitamo stranice njegovog duhovnog dnevnika vidimo jednog mladića, bogoslova, đakona, svećenika koji unatoč svojim ljudskim slabostima nastoji da se nikad ne udalji od Krista. Miroslav u svom Duhovnom dnevniku često puta moli za krepost poniznosti, jer najveću opasnost za svoj duhovni život vidi u oholosti. Zapisat će bl. Miroslav: „Ja moram biti sav za Te, a ako me ne poniziš, onda sam u velikoj pogibli da se odalečim od Tebe.“ (Duhovni dnevnik, 16. 2. 1943.). Za njega je poniženje siguran put do Boga. To je pedagogija jednog sveca. Mi često poniženje doživljavamo kao kaznu, ostavljenost od Boga, ili neprijateljski stav svog bližnjeg, te počinjemo naricati i moliti da nas Gospodin izbavi iz tog stanja. Odbijamo Božju pedagogiju pročišćavanja kroz kušnju i poniženje te namećemo ljudsku pedagogiju ponizi i bit ćeš velik. Oholost nas je udaljila od Boga te često puta naša djela postaju besplodna a naše molitve isprazne. Bl. Miroslav ima drugu pedagogiju te kaže: „Bog hoće da me dobro iskuša prije nego mi podijeli milost i znak svećeništva Kristova. Hvala Bogu!“ (Duhovni dnevnik, 26. 2. 1943.). Za Miroslava nema istinske milosti bez prethodnog pročišćavanja kroz poniženje i kušnju. Milosti mora prethoditi kušnja. Stečena milost, služba, posao, bez kušnje čovjeka pretvara u oholicu, jer misli kako on na to ima pravo i jedini je sposoban. Miroslav je samo bio svećenik na seoskim župama i poslije odgojitelj u sjemeništu i postao je svetac. Nije mu trebala velika služba, neko priznanje, da bude svet već mu je trebala kušnja da ga dovede do svetosti. Upravo najveća čuda koja Bog čini po svojim svecima, mučenicima, se događaju u onim trenutcima kad se čovjek nalazi u kušnji, poteškoći. Svatko od nas ima te trenutke kušnje: bolest, neuspjeh u braku, neuspjeh u studiju, poslu, svećeničkom poslanju... Kad nam se dogode te kušnje tad se približavamo Bogu. Bl. Miroslav je zapisao: „Daj da trpim uz žalosne, da ih razumijem, da ih utješim. Ne daj da ikada klonem du­hom.“ (Isto).

Život bl. Miroslava možemo opisati riječima mudrog Siraha: Sine, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe. Prioni uza nj i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne, i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer u vatri se zlato kuša, a odabranici u peći poniženja. (Sir 2, 1-5).

           

5. Petu godišnjicu beatifikacije bl. Miroslava slavimo u ovoj župi sv. Pavla u Puli, u godini kada Župa slavi svoj pedeseti jubilej postojanja. Tadašnji porečki i pulski biskup mons. Dragutin Nežić osnivanje ove župe i gradnju crkve te cjelokupnog pastoralnog centra bio je povjerio nebeskom zagovoru Sluge Božjeg Miroslava Bulešića.

6. Danas se u ovoj crkvi nalaze relikvije bl. Miroslava, koje mi častimo. Kako nas uče duhovni oci u relikvijama nalazimo tragove svetosti Crkve. Trag svetosti naše mjesne Crkve, trag proslavljenog Isusa Krista, nalazimo u relikvijama bl. Miroslava. Kad mi dotičemo te relikvije, mi dotičemo svetost Crkve, dotičemo vječnost. Sve vas potičem na molitvu i pobožnost prema našem bl. Miroslavu. Napose molimo da bl. Miroslav bdije nad našim mladima, kao i svima onima koji se nalazi u krizi vjere te su se udaljili od Krista i njegove Crkve. Amen.

 

[1] Usp. Duhovni dnevnik Vlatka Lakošeljca, 1947.- 1949., str. 34.-35. (Dnevnik se čuva u APMB)

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.