Dok pratimo život i djelovanje Miroslava Bulešića obično se zaustavljamo na njegovom djelovanju otkad je primio tzv. više redove i posvetio se svećeničkom djelovanju tijekom četiri godine, od 1943. do 1947. Ali njegovi temeljni pogledi i programi za buduću pastoralnu djelatnost oblikovani su već znatno prije nego što je primio svećenički red i poslanje. Otkrivamo ih posebno u njegovim zabilješkama uz duhovne vježbe i razmatranja tijekom 1942. godine, ali i u nekim ranijim pismima.

Posebno zanimljivim u tom pogledu čini se pismo koje je na prvoj godini bogoslovlja iz Rima uputio svom dobrotvoru i prijatelju vlč. Ivanu Paviću 15. ožujka 1940. Istra je tada još u sklopu Italije, već je počeo rat – Hitlerovim i Staljinovim osvajanjem Poljske. Miro je prispio na studij u Rim tek prije četiri mjeseca, očito se brzo prilagodio novoj sredini, a ostao je kroz sve vrijeme u stalnom kontaktu s vlč. Pavićem, tada župnikom u Motovunskim Novakima. Sada je iznenada saznao da vlč. Pavić namjerava doći uskoro u Rim radi vlastite teološke specijalizacije. Mladog bogoslova Miru ta je vijest ugodno iznenadila pa mu javlja: “Iznenadila i ujedno razveselila me je vijest o vašem budućem učenju ovdje.“ I odmah dodaje svoje razmišljanje i prijedloge: koje bi crkveno sveučilište u Rimu bilo za vlč. Pavića najprikladnije?! Glede područja specijalizacije, Miro mu kao najprikladnije predlaže – studij kanonskog prava, čemu će se vlč. Pavić i posvetiti. Prenosim dio pisma u kojem otkriva svoju dušu. On sada, u punom i otvorenom povjerenju, piše svom duhovnom vođi i prijatelju vlč. Paviću u vezi s njegovim daljnjim studijem u Rimu: Dobro da ste došli. Oh, kad bi moglo doći i mnogo drugih, bilo svećenika, bilo bogoslova i sjemeništaraca, da se ovdje bolje izuče u bogoslovlju, filozofiji, i u drugim disciplina! Dobro bi bilo i upravo idealno da možemo imati malu četu učenih i svetih svećenika, da mogu puno i savjesno raditi u svojem staležu, da mogu podučavati, organizirati, itd. i da mogu također počastiti i proslaviti naš istarski hrvatski narod. Ufam se i čestitam da Vam ne iščezne ta misao; i ufam se također da ćete pomoći Vi i drugi svećenici da može doći još tko od mojih prijatelja ovamo, da se može ispuniti ono što sam već gore kazao.“ Ivan Pavić je tada u Porečkoj i pulskoj biskupiji bio najistaknutiji hrvatski svećenik koji se uspješno odupirao fašističkom programu posvemašnje talijanizacije hrvatskih župa, ali je već u ožujku 1940. osjećao da mu prijeti prisilna internacija u neki daleki kraj Italije pa se privremeno htio posvetiti studiju u Rimu. Ali internacija će ga ipak zahvatiti prije: 1. srpnja 1940., prognan je na jug Italije, u Avellino (kod Napulja). No vratimo se pismu bogoslova Mira. On je ovdje očito razgalio svoju dušu, svoje intimne poglede, svoje nade i vizije. Kao što će kasnije u svećeničkom djelovanju stalno pokazivati – bio je čovjek visokih ideala i ujedno posve konkretnih inicijativa u koje će ulagati sve svoje energije. Tako je u svojim programima i molitvama već tada imao pred očima cijelu Istru u današnjem smislu, iako je tada Istra bila podijeljena na dvije biskupije. Njegova tadašnja biskupija, porečka i pulska, bila je još posebno osiromašena glede domaćeg svećenstva. A on ovdje vapi pred zrelijim svećenikom s kojim je posebno povezan najvećim povjerenjem, Ivanom Pavićem, koji se sprema da dođe u Rim. Mirove bi riječi netko mogao nazvati mladenačkim idealiziranjem, ali on je i u životu i u pastoralnim programima bio veliki realist. Već 1940. shvatio je kako je za naš istarski hrvatski narod neophodno složno zajedničko pastoralno djelovanje, u kojemu će svojim zalaganjem prednjačiti skupina učenih i svetih svećenika, bolje i dublje osposobljenih na različitim područjima, da mogu podučavati, pisati, organizirati, djelujući u javnosti. Miroslav Bulešić ostat će svakako i ubuduće, kao svećenik, čovjek najviših ideala i velike duhovne širine. Mladi bogoslov Bulešić u nastavku pisma ovdje ponovno potiče i hrabri zrelog i vrijednog svećenika Ivana Pavića: „Ufam se i čestitam – da Vam ne bi možda iščezla ta misao (program specijalizacije u Rimu) ; i ufam se također da ćete pomoći Vi i drugi svećenici da može doći
još netko od mojih prijatelja ovamo da se može ostvariti ono što sam gore rekao“. Ovo Mirovo razmišljanje odražava ne samo časovito raspoloženje, nego njegov trajni stav koji će on nositi kroz cijeli život. Nema kod njega uskogrudnosti ni sebičnosti, njega pokreću i nose samo visoki ideali. Ali rat, koji se sve više razbuktavao, prekinut će uskoro svaku mogućnost bliže povezanosti s Rimom.

Već je prošlo 70 godina otkad je bogoslov Bulešić uputio vlč. Ivanu Paviću svoje pismo, iz kojega izbijaju njegova revnost i visoki ideali, suočeni s tadašnjim prilikama i potrebama u njegovoj biskupiji. Danas smo svjesni da su se prilike na mnogo područja korjenito izmijenile, a tako i sadašnje pastoralne potrebe. Naša je Crkva u međuvremenu doživjela i Drugi vatikanski koncil koji trebamo provesti u životu. No, kao i u Mirovo vrijeme, neophodna nam je i danas skupina učenih i svetih svećenika ( to nam govori i Papa kroz ovu Svećeničku godinu!), okruženih zauzetim i izgrađenim laicima: a svi moramo danas biti usmjereni, kao svjedoci Evanđelja, prvenstveno mladima i obiteljima oko nas.

Objavljeno: Ladonja, lipanj, 2010.

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.