U ponedjeljak, 21. studenog 2016., u Župi Rasopasno, u filijanoj crkvi Gospe do zdravlja u Sužanu na otoku Krku, vlč. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, predvodio je misu i predstavio lik Miroslava Bulešića. Na misi je, uz župnika don Anđelka Badurinu, koncelebriralo još 10 svećenika. Na kraju je vlč. Jakovljević župniku poklonio kipić Miroslava Bulešića, a zatim su svi zajedno, svećenici i vjernici, izmolili molitvu Bl. Miroslavu.

Homilija:

Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve i kapele, vezan je uz jedan događaj. Kad je 1630. na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila više od 80 tisuća života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na današnji dan 1631, da će Mariji, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen. Podignuta je 1687. veličanstvena crkva Madonna della Salute, koju i danas svaki posjetitelj Venecije može razgledati. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je iz Venecije i u južne hrvatske krajeve, gdje su joj posvećene mnoge župe, crkve i kapele.

                Marija kao nebeska Majka uvijek je bila uza svoju djecu u svim njihovim poteškoćama te kao moćna zagovornica zagovarala one koji su joj se utjecali. Povijest Crkve, ali i našeg naroda, svjedoči bezbrojnim Marijinim zagovorima: Bitka kod Lepanata (1571.), obrana Sinja od Turaka (1715.). I danas, našem vremenu potrebna je Marijina blizina, zagovor; napose za naše obitelji i mlade. Sam Isus dok je visio na križu Mariju nam je dao za majku: U evanđelju čitamo: „Kada dakle Isus ugleda majku i učenika kojega je ljubio gdje stoji pokraj nje, reče majci svojoj: »Ženo, evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od onog časa uze je učenik u svoj dom.“ (Iv 19, 26-27).

Braćo i sestre, znak Žene, znak Majke, znak je Božji našem vremenu. Dopustite mi jednu malu biblijsku misao, nekoliko pogleda što nas to Bog uči o Mariji. To je najprije Žena. A kad se kaže Žena, misli se Majka, misli se srce, misli se dom. Kad se kaže da će Žena spasiti svijet, onda to nije samo ono viđenje što ga je imao sv. Ivan i toliki drugi, nego to znači da Bog ima povjerenje u dobrotu, u ono što Majka znači, u ono što Majka čuva, jer je Majka u kući znak ljubavi.

Marija je snažno obilježila živote svetaca što napose možemo vidjeti u spisima bl. Alojzija Stepinca te bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Bl. Miroslav, mladi hrvatski svećenik u Istri rodio se na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1920., u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Taj mladi svećenik, kako čitamo i njegovom duhovnom dnevniku sav je bio obilježen marijanskom pobožnošću. Svako svoje razmišljanje, duhovnu bilješku, posao, povjerava zagovoru Nebeske Majke. „Djevice Marijo, Majko moja, daj mi pomoći u poznavanju volje Božje. Daj mi milost od Boga kojom mogu samo Bogu služiti i hvaliti ga. Daj da postanem vjeran službenik Božji. Da ne tražim sebe, nego samo Boga u svemu i u svima. Pomozi mi, pomozi. Svi sveti i svetice Božje, molite se Bogu za me!“ (Duhovni dnevnik, 30. 8. 1942.).  Njezinu prečistom Srcu posvetio je sebe i svoj život na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Marijina 1942.: „Bio sam u Sv. Petru i tamo učinio posvetu zajedno sa Sv. Ocem Papom i mnoštvom puka. Večeras ću opet u našoj crkvici“ (Rim, 8. prosinca 1942.). Evo Marijina blagdana i nama danas, da i mi sebe, svoje srce posvetimo Njezinom prečistom Srcu.

 

Bl. Miroslav traži zagovor Nebeske Majke kako bi mogao slijediti Isusa na putu trpljenja. „Majko moja, isprosi od svojega sv. Sina milost da ga slijedim na putu trpljenja, poniženja i ljubavi.“ (Duhovni dnevnik, 1.9.1942.) Sveci svoju patnju stavljaju u dio Božje patnje. Ne gledaju patnju kao kaznu, već kao suobličenje Kristu patniku. Koliko puta se mi osjećamo poniženim od ljudi, od svojih najbližih i kako se tad ne prepustiti osudi. Moguće je samo ako se obučemo u kostrijet ljubavi; ako poput Marije i u patnji možemo ljubiti; ako možemo oprostiti. Marija dobro zna što je to nepravedna osuda, patnja i ona jedina možemo izmoliti milost istinske ljubavi i oprosta. To iskustvo vjerujem da svatko od nas ima; da unatoč patnji ostane velik u oprostu. Nisam velik, velika, ako svoju snahu ili zeta mrzim; ako ne razgovaram sa svojim sinom ili kćerkom; bez obzira tko je kriv. Moja veličina je samo tolika koliko u patnji praštam i ljubim.  

Današnjem svijetu trebaju svjedoci ljubavi u patnji. Doktori nam liječe tijelo; ali dušu možemo samo liječiti Bog. Bl. Miroslav je molio da mu Marija izmoli milost ljubavi u patnji, milost praštanja kad bude nepravedno osuđivan. Bl. Miroslav je molio: „Sveta Marijo, majko moja nebeska, Tvoj sam. Drži me za ruku i vodi me čvrsto da nikad ne zalutam.“ (duhovni dnevnik, 23. 11. 1942.). Molimo i mi da nas Marija čvrsto drži za ruku kako ne bi padali u grijeh osuđivanja, ogovaranja i klevetanja svojih bližnjih. Kuga današnjeg vremena je upravo to; napose u obitelji u župnoj zajednici. Potrebno je izliječiti srce; srce nam je ranjeno grijehom; potrebno se osloboditi kuge zavisti i ponižavanja drugog. Na istinski put nas može vratiti samo naša Nebeska Majka.

Bl. Miroslav Bulešić, kao istinski sin svoje Nebeske Majke, u svome životu je nastojao vršiti volju Božju te biti onaj biblijski samaritanac u vrijeme drugog svjetskog rata u Istri gdje su se izmjenjivala tri bezbožna sustava: nacizam, fašizam i komunizam. U svakom čovjeku je gledao sliku Božju i nastojao je biti čovjeku blizu, unatoč komunističkim prijetnjama. Nije se dao zastrašiti, ali niti je srljao da glavu izgubi već je ustrajno molio: „Gospodine, ako me učiniš dostojnim spreman sam podnijeti mučeništvo.“ I mi molimo da nas Gospodin učini dostojnima za naše zvanje; ne da budemo slijepi izvršitelji; već istinski tražitelji Istine. I od nas će se ponekad tražiti da nešto učinimo, nikad se ne dajmo ucijeniti nikakvom čašću ili vlašću koja bi mogla okaljati svetost moje duše i savjest. Miroslav se nije dao ucijeniti, već je smatrao da samo mučenika smrt imam smisla ako to od njega Bog želi; ako ga On darivatelj svakog ljudskog života učini dostojnim mučeništva. Ne moja, nego tvoja volja. O, kakvog li idealnog uzora i nama danas u svjedočenju naše vjere i Božjeg milosrđa.

Braćo i sestre, bl. Miroslav na kraju je kao istinski učenik Isusa Krista umro mučenički na krizmi u Lanišću. Dok su ga komunisti klali u župnom stanu u Lanišću, on je molio, riječima sv. Stjepana: „Gospodine, primi duh moj“. Bl. Miroslav je govorio o crvenom (krvlju) i bijelom mučeništvu (svjedočanskom). Bijelo mučeništvo je pred svima nama. Molimo i mi da nas Gospodin učini dostojnim da svjedočimo za Njega i Njegovu slavu.  

Neka bl Miroslav Bulešić, jedan od istinski sinova Nebeske Majke Marije zagovara ovu župu i sve nas da i mi ozdravimo od svojih tjelesnih i duhovnih bolesti te zavrijedimo nebeski život u slavi. Amen.