Na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, dan uoči blagdana bl. Miroslava Bulešića, dr. Vlado Žmak iz Lanišća na svome je facebook profilu podsjetio na članak Darka Gašparovića objavljen u časopisu Kana u rujnu prošle godine. Članak uz ostalo donosi i prikaz programa koji je povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima bio upriličen u laniškoj župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile. Članak donosi osvrt na izvanredan glazbeni tematski izbor, izvadak iz predavanja dr. Josipa Jurčevića te spomen na projekciju filma „Magnum  Crimen“. Uz dopuštenje dr. Žmaka post prenosimo u cijelosti:

„23. kolovoza, EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA;

  1. kolovoza; DAN MUČENIČKE SMRTI BLAŽENOGA MIROSLAVA BULEŠIĆA. Tim povodom prilažem članak Darka Gašparovića koji je objavljen u KANI, rujna 2015. godine:

Kana, rujan 2015.

Darko Gašparović

LANIŠĆE, OPET NADAHNUĆE

Ponovni susret s blaženim Miroslavom Bulešićem

Uoči Europskoga dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima, 22. kolovoza 2015., ponovno se u istarskome Lanišću sretoh sa slugom Božjim i mučenikom vjere, blaženim Miroslavom Bulešićem, koga je u župnoj kući 24. kolovoza 1947. brutalno ubila zloglasna UDBA. O tome je, poslije višedesetljetnoga damnatio memoriae pod komunizmom, danas sve poznato, zahvaljujući prije svega knjizi Krvava krizma u Lanišću Mate Žmaka Matešića, rođaka dr. Vlade Žmaka, liječnika i predsjednika Ogranka Matice hrvatske koji je duša revitalizacije svoga zavičaja. Mate je Žmak kao mladić bio neposrednim svjedokom zločina, te je njegovo svjedočanstvo, poduprto iskazima drugih mještana, apsolutno autentično. Dok promatrah veliki blaženikov portret u župnoj crkvi, začuh u sebi njegove proročanske riječi koje zapisa uoči mučeništva: Moja osveta je oprost! U putopisu koji je tiskan u zborniku Zavežljaj ljubavi (Križevci, 2013.) zapisah i ovo.

Bulešićevo kratko proputovanje zemljom na hodu Gospodinu – Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k tebi, piše u osobnome dnevniku u proljeće 1944. – veličajno je svjedočanstvo nepokolebive vjere i vjernosti Bogu i Crkvi, otkako je prodisao u selu Čabranići kraj Svetvinčenta 20. svibnja 1920. do posljednjih riječi dok je umirao u ranama: Isuse, primi dušu moju!

Tad se u hipu vratih u lijep i sunčan dan 23. rujna 2013., kad je u veličanstvenome ozračju pulske Arene beatificiran Miroslav Bulešić. Bijah posebno počašćen pozivom da tom prigodom izrečem kratku meditaciju koju ovdje prenosim.

U Evanđeoskoj besjedi na gori navijesti Isus svojim učenicima kao sedmo blaženstvo ovo:

Blago mirotvorcima,: / Oni će se sinovima Božjim zvati!

Isto tako, u završnoj besjedi Posljednje večere, kaza im:

Mir vam ostavljam, / Mir vam svoj dajem. / Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.

Taj mir Božji predade Gospodin i Učitelj kao predragocjenu baštinu cijelome čovječanstvu, osobito bezbrojnim mučenicima koji položiše živote s Njegovim imenom u srcu i na usnama. Od prvomučenika Stjepana do anonimna kršćanima sad, ovoga časa, negdje u svijetu, prolivene su hekatombe nevine krvi koja se, pridružena krvi Jaganjčevoj, slijeva u nepregledni ocean otkupljenja, oprosta i pomirenja.

Kad svome novorođencu nadjenuše ime Miroslav, roditelji zacijelo nisu ni slutili koliko će ono, simbolično i tvarno, odrediti njegov život. Nisu mogli zamijetiti – jer čovjeku je osim u iznimnom prilikama uskraćeno – anđela koji je nad kolijevkom uznosito pjevao SLAVA MIRU MIROSLAVA. Doista, to je dijete Božjom providnošću još u utrobi majčinoj označeno biti još jednim prinosnikom krvne žrtve u ime Isusovo, u slavu Bogu na visini i za mir ljudima miljenicima Njegovim. Bit će da je mali Miroslav, pročitavši kao dječarac prve riječi iz molitvenika biskupa Dobrile za hrvatski puk u Istri, Oče, budi volja tvoja!, već tada svjesno bio postao Isusovim učenikom. Toga časa odluči bezuvjetno izvršavati Očevu volju i biti Učiteljevim sljedbenikom do smrti. O, blaženi trenutci božanskoga prosvjetljenja u kojima se ne samo prihvaća nego štoviše hrabro i radosno priželjkuje mučeništvo! O, blažena vječita ponavljanja dragovoljne žrtve pojedinca za spas čovječanstva i mir svijeta! Svoj je život kao svećenik Kristov Miroslav Bulešić potpuno posvetio molitvi za brata čovjeka i za mir, ujedno i trajno u djelatnoj akciji za te ideale, sve do krajnje žrtve. Posljednje mu riječi: Isuse, primi dušu moju!

O, blaženi Miroslave, svi Hrvati i sva Crkva tebe slave!

Budi s nama, navijek. Amen.

Sačuvati sjećanje

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskoga parlamenta od 23. rujna 2008. o proglašenju 24. kolovoza danom spomena na žrtve staljinizma i nacizma. Znakovito na isti dan godine 1939. kad je u Moskvi sklopljen pakt o nenapadanju između zločinačkih režima nacističke Njemačke i komunističkoga Sovjetskog Saveza. Tim je sporazumom potvrđeno ono što se, i ranije i kasnije, pokazalo najvećim i najstrašnijim masovnim zločinom protiv čovjeka i čovječanstva u cijeloj povijesti ljudskoga roda. Naknadno je ta deklaracija učvršćena točkom 15. Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 9. travnja 2009. Valja ipak reći da ta hvalevrijedna inicijativa, koja je sad napokon dostojno obilježena i u Hrvatskoj, nipošto ne uključuje sve žrtve ratnih zločina, jer je činjenica da su i demokratske države, osobito velesile Antifašističke koalicije, u drugome svjetskom ratu počinile zlodjela nad civilnim stanovništvom (Dresden, Hiroshima, Nagasaki). Sve češće čujemo iz usta političara tvrdnje da su sve nedužne žrtve jednake i da se među njima ne smije raditi razlika, što se, međutim, pogotovo u nas, još uvijek posve ne uvažava. Parafrazirajući Orwella: za neke su neke žrtve jednakije. No, ohrabrujuće je da se ipak polako bližimo jedino humanome i moralnome kriteriju, a taj je da valja jednako odati počast svim žrtvama i osuditi sve zločine, bez obzira koji ih je totalitarizam počinio: fašizam, nacional-socijalizam ili komunizam. U jednu riječ: prijeka nam je dužnost sačuvati sjećanje koje je posvuda u bivšim komunističkim državama, pa tako i u nas, bilo punih pola stoljeća svim silama represivnoga aparata brutalno gušeno.

U malome se vazda ogleda cjelina. Tako i Lanišće bijaše u svemu pars pro toto. Ništa, doista, ne bijaše ispušteno, ništa zaboravljeno, u dostojanstvenome i dirljivom obilježavanju spomenutoga Spomen dana. Uvijek iznova valja ponavljati da je Istra tijekom 20. stoljeća u punoj mjeri iskusila neiskaziva zla svih triju totalitarizama. Dvadeset godina pod jarmom talijanskoga fašizma, skoro dvije godine pod čizmom njemačkoga nacizma, napokon 45 godina pod stegom jugoslavenskoga komunizma, ostaviše teške tragove na tijelu i duši naše „sirotice Istre“, koji ni do danas nisu posve iscijeljeni. Htjedoše joj, svi redom, iščupati iz srca nacionalni i vjerski identitet, ali je on, usprkos dugotrajnome brutalnome nasilju, ostao trajno sačuvan duboko u svijesti hrvatskoga puka koji odvajkada živi, radi i diše na ovome najzapadnijemu tlu Hrvatske. Ne može se bolje opisati taj ugođaj do li spomenom svega što se tu dogodilo, u smiraj dana do kasno uvečer. A dogodilo se puno, osmišljeno i duboko sadržajno.

Doživljaj lanišćanske večeri

Na kratkoj misi okupiše se mještani, ponešto gostiju iz Rijeke, među kojima osobito valja spomenuti katoličke skaute koje već više godina s neiscrpnim marom i uzornom predanošću vodi vjeroučitelj Marin Miletić. Potom je uslijedio izvrsno promišljen i visoko profesionalno izveden glazbeni program, primjeren povodu. Među skladbama što su ih vrsno interpretirali mladi hrvatski harmonikaši Ivan Šverko i Josip Blažanin, posebno je potresan dojam ostavila Blažaninova izvedba djela ukrajinskoga skladatelja Viktora Vlasova, nadahnuta jednim od najsnažnijih književnih svjedočanstava o strahotama sovjetskih logora diljem Sibira, Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina. Skladba je naslovljena Pet pogleda na državu – gulag i sadrži pet stavaka: Žena, Marš zatvorenika, Razbojnici, Drvosječe i Finale. Premda kratko, to instrumentalno djelo proizvodi nevjerojatan učinak. Kao da je u njemu sabijena sva strahota i tragedija izmučena, fizički izmrcvarena i psihički totalno ponižena čovjeka, što je u golemoj epskoj formi romana genijalno izrazio Solženjicin. Korištenjem svih, a ne samo tonalnih, mogućnosti instrumenta, primjerice razvlačenja mijeha, tehnike clustera i ritmičkoga udaranja o drvene dijelove harmonike, postignuti su do savršenstva uvjerljivi efekti jezovita vjetra, pa hoda robijaša u koloni, razularenoga pjeva razbojnika ili pak potresno melankolične i tužne pjesme mučenika. U jednu riječ, rijetko dojmljiv i potresan doživljaj umjetničkoga nasljedovanja jedne od najmučnijih i najtežih tema uopće.

Poslije glazbe dođe riječ. Povjesnik prof. dr. Josip Jurčević ukazao je na potrebu suočavanja sa zločinima komunističkoga totalitarizma, te ukratko analizirao situaciju u Hrvatskoj. Predočio je zastrašujuće, već više manje poznate, činjenice o strahotnim razmjerima višestoljetne represije u doba komunističke vlasti koja je odmah u početku kulminirala blajburškom tragedijom i Križnim putem, a kasnije se očitovala u svim sferama društva. Osobito je teško pogodila svećenstvo i redovništvo Katoličke crkve. Za to dovoljno govori podatak da je u Hrvatskoj, kako već rekosmo, ubijeno 664 svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova, a u Slovačkoj 14. Jurčević je zaključio da se u Hrvatskoj od svih zemalja Europske unije u tranziciji najsporije provodi proces dekomunizacije, i to stoga jer se i dan danas u strukturi državne i lokalne vlasti nalazi velik broj osoba iz bivšega jugoslavenskog režima. Ipak je na kraju izrazio nadu da se taj proces najnovijim promjenama u društvenoj i političkoj domeni bitno pokreće i da je kao takav nezaustavljiv. Potom je prikazan dokumentarni film Magnum Crimen 1945. u produkciji Laudato.tv o mučeništvu hrvatskih žrtava Bleiburga i Križnoga puta koji je svojim kretanjem premrežio sav prostor bivše Jugoslavije, od Maribora do Gevgelije. Beskrajno tužan i potresan filmski zapis, no u cijelome kontekstu potreban i logičan zaokruženi sukus spomen dana.

Za sve nazočne Lanišće je te večeri bilo stožerno mjesto dostojanstvenoga podsjećanja na svjetsku, europsku i nacionalnu tragediju biblijskih razmjera, mjesto odlučna i ponosna čuvanja kolektivnoga pamćenja na hod po mukama koje je prošla naša domovina Hrvatska. A sve to kao sveti zalog da se takvo što nikad više ne bi ponovilo, ne samo nama nego niti bilo kome na zajedničkoj nam, jedinoj, planeti Zemlji.