Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM svečano je proslavljena u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 8. prosinca. Misno slavlje u sjemenišnoj kapeli predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Propovijedao je vlč. Ilija Jakovljević, vicepostulator za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića koji je donio dar Porečke i Pulske biskupije – relikviju, dio kosti bl. Miroslava, koja je na kraju mise postavljena u oltar sjemenišne kapele. 

Sjemenišna kapela stoljećima je pod zaštitom Bezgrešne. Nakon što je nedavno u cijelosti obnovljena te je mons. Puljić obnovljenu blagoslovio 16. travnja 2020. g., nadbiskup Puljić odredio je da naslovnik kapele bude bl. Miroslav Bulešić, ujedno i kao suzaštitnik zadarskog sjemeništa. Nadbiskup je zamolio postulatora Jakovljevića za dar Bulešićeve relikvije kako bi njegovo čašćenje u Zadru i Sjemeništu bilo  prisutnije te je vlč. Jakovljević uručio dar Istarske Crkve Zadarskoj na svetkovinu Bezgrešne – pozlaćeni relikvijar – škrinjicu na kojoj je ugravirano: Relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika (1920.-1947).

zd1

Upravo na blagdan Bezgrešnog začeća, Miroslav 8. prosinca 1942. u Rimu vrši osobnu posvetu Mariji te u svom Duhovnom dnevniku zapisuje: „U Tvoje ruke, Majko, postavljam svoju dušu sa svim njezinim moćima; Tebi darujem svoje zasluge, molitve, dobra djela, čistoću, poteškoće, odnos prema drugima. Tebi prikazujem svoje tijelo i svoja sjetila. Hoću da živim u tebi, za tebe, s tobom, da mogu živjeti tako s Kristom, za Krista, u Kristu Bogu“. Vlč. Jakovljević podsjetio je da je bl. Miroslav rođen na Gospin dan, 13. svibnja 1920. g., na blagdan Gospe Fatimske „u malom zapuštenom istarskom selu Čabrunići (Svetvinčenat, Južna Istra) u hrvatskoj obitelji koja je unatoč talijanizaciji uspjela sačuvati svoj hrvatski identitet. U duhovnom rastu veliku ulogu u Miroslavovom životu imala je njegova pobožna majka Lucija koja je prva osjetila da bi njezin sin Miro, kako su ga zvali, mogao biti svećenik“.

zd2

Bl. Miroslav uvijek je svoje zapise u Duhovnom dnevniku završavao obraćajući se Gospi. Žarko je molio da ga Gospa zagovara, da mu ona isprosi od svog Sina potrebne milosti. „O svetkovini Bezgrešnog začeća BDM, kad sjemenište Zmajević slavi svoj dan, donio sam po želji nadbiskupa Puljića relikvije bl. Miroslava, svećenika i mučenika, koje će biti izložene na trajno štovanje u ovoj kapelici. Nadbiskup Puljić, kao i mnogi naši nad/biskupi, žele da ovaj mladi svećenik, u vremenu punom izazova i duhovnih kriza, bude Bogu posvećenim osobama uzor u oblikovanju i življenju duhovnog identiteta“ rekao je vlč. Jakovljević, istaknuvši da je povijest Bulešićevog života obilježena poteškoćama: osporavanjem i oduzimanjem nacionalnog identiteta, Drugim svjetskim ratom kad se u Istri susreću tri vojske, tri režima: fašizam, nacizam i komunizam te poraćem sustavnih progona i mučeništva.

zd3

Vlč. Ilija je istaknuo da su ključnu ulogu u duhovnom sazrijevanju bl. Miroslava imali sjemenište, bogoslovija i njegova osobna molitva. „U njegovom Duhovnom dnevniku zrcali se duhovni put mladog bogoslova i svećenika. Miroslav otvoreno piše o svojim poteškoćama na putu duhovnog rasta te svoj život povjerava zagovoru Marije. On je nastojao svaku poteškoću, a bilo ih je puno, svaki svoj pad i uspjeh, iskomunicirati s Isusovom Majkom“ istaknuo je vlč. Jakovljević, naglasivši kako se bl. Miroslav „ne boji u svojim padovima, poteškoćama, sumnjama uteći Gospinom zagovoru. Ništa ne skriva u svom srcu. Kad čitate njegov Duhovni dnevnik, možete reći: ‘Ovo je grešna duša’. Ne, to je ispovijest njegove duše. Miroslav ne opravdava svoje mane i propuste, već u svemu moli zagovor i pomoć Isusove Majke. Bilježi u svom dnevniku poteškoće, ne kako bi se njima hvalio, već kako bi na njima poradio. U poteškoćama i kušnjama čovjek sazrijeva i vidi se njegova autentičnost života“ poručio je vlč. Jakovljević.

zd4

„Veliku ulogu u duhovnom pozivu bl. Miroslava imao je njegov kateheta, svećenik, poslije i prijatelj, vlč. Ivan Pavić. Duhovno sazrijevanje nastavlja kroz sjemenište u Kopru te studij teologije u Rimu. Prema svjedočanstvu njegovih kolega, Bulešić je bio uzornog vladanja, solidan učenik te izuzetno pobožan i poslušan. Duhovna formacija u sjemeništu i bogosloviji su presudni za njegov sveti svećenički život. Bulešić je bio temperamentne naravi, osjetljiv na nepravdu, pun ljubavi prema grešnicima te čovjek molitve i iznad svega, štovatelj Bl. Djevice Marije“ rekao je vlč. Ilija, istaknuvši da je mučeništvo kruna svetačkog života bl. Miroslava.

U prvoj godini svoga svećeništva Bulešić moli: “Gospodine, moj život ti sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim”. „Nije Miroslav postao blažen jer je ubijen. Mnogi su ubijeni. Ali ne možemo ih nazvati blaženicima ni smatrati uzorom kršćanskog življenja i vjere. Ali Miroslav će svoj svetački život okruniti mučeništvom. Usudim se reći da je on svoje mučeništvo isprosio od Gospodina. On je molio: ‘Gospodine, ti me učini dostojnim da podnesem mučeništvo’“ istaknuo je vlč. Ilija.

zd6

Propovjednik je potaknuo sjemeništarce da nekoliko dana i oni zapisuju u čemu bi trebali biti bolji. „I vidjet ćete kakav je vaš duhovni život. Dobit ćete pravu sliku svoga duhovnog života. Ne života sjemeništa i poglavara, nego svoju. U čemu ja trebam biti bolji? To Miroslav bilježi, kako bi mogao poraditi na onome što nije dobro i potpuno, svim srcem i dušom pripadati Bogu. Ali to bilježi već kao sjemeništarac i bogoslov“ naglasio je vlč. Ilija, poželjevši sjemeništarcima, dok budu klečali pred oltarom i častili relikvije bl. Miroslava, da nastoje uvijek iznova otkrivati ljepotu svoga duhovnog poziva.

Bl. Miroslav u svom Dnevniku piše: „Gospodine, govoriš mi: Dođi za mnom. Koliko puta si učinio da čujem Tvoj glas, Tvoj poziv. I to si učinio zato jer si me ljubio“. „Bog je svakoga od nas pozvao zato što nas ljubi. Ne zato što smo to zaslužili, ne zato što smo mudriji i umniji od drugih, nego zato što je On odlučio posebno svoju ljubav usmjeriti na nas. Naš je poziv isključivo djelo Božje ljubavi. Bog nas je pogledao u svojoj ljubavi. Kad tako promatramo svoj duhovni poziv, možemo i mi reći s bl. Miroslavom što je zapisao za sebe par dana nakon svog svećeničkog ređenja: „Moje ruke nisu više moje, već su Bogu darovane; moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino“. I mi možemo gledati svoje ruke kao svećenici. Jesu li ruke koje su posvećene uistinu potpuno predane da blagoslivljaju? Jesu li moja usta usmjerena na to da veličamo i slavimo Boga? Dragi sjemeništarci, jesu li vaše ruke da se sklapaju na molitvu kako bi mogle biti posvećene, kako bi poslije njima mogli posvećivati Boga? Tako je bl. Miroslav gledao svoj budući svećenički život: kako će svojim rukama i riječima naviještati i posvećivati“ potaknuo je vlč. Jakovljević.

zd7

Istaknuvši da je bl. Miroslav po ređenju u Isusu pronašao novi identitet svoga postojanja i djelovanja, propovjednik je rekao da su na Bulešića primjenjive riječi sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni“. 

„Bl. Miroslav nastojao je slijediti Isusa ne samo po primanju prezbiterata, već da spremno podnese mučeništvo poput Krista. On nije težio za boljom župom ili službom već da ranjenom, ispaćenom narodu u Istri donese Radosnu vijest spasenja. Drugi svjetski rat ostavio je velike rane na ljudskim dušama te je poraće mirisalo po mržnji i osveti. Bl. Miroslav često je ponavljao: ‘Mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane’“ rekao je vlč. Ilija, istaknuvši da je bl. Miroslav u župama bio „istarski Samaritanac koji je nastojao svaku ljudsku ranu i dušu zamotati u bijeli omot ljubavi. A Bog je ljubav. U župama je nastojao svima biti prijatelj i duhovni otac. Bio je jasan u kršćanskom nauku, požrtvovan u djelima milosrđa. Okupljao je djecu i mlade, osnivao pjevačke zborove te se sav dao na duhovni preporod svojih župa“ rekao je vlč. Jakovljević.

zd9

Papa Franjo za bl. Miroslava u svom Apostolskom pismu piše da je Bulešić „revni pastir, vješt odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok prvobitnosti Evanđelja“. „Zbog evanđeoskog žara u pastoralu u vrijeme rata prozivali su ga svi. Na prozivke Nijemaca i partizana odgovara: „Ja sam katolički svećenik i svete sakramente ću podijeli i Talijanu i Nijemcu i Hrvatu.“ Živi univerzalnost svećeničkog poziva. On je bio spreman izložiti sebe radi čovjeka, umrijeti za neprijatelja. Tko god je tražio sakramente, išao je podijeliti ih. Zamislimo kako je to bilo, neprijatelj od tebe traži da imaš misu za njega, da pokopaš neprijateljskog vojnika, ali on ide kao svećenik. Izdiže se iz svoga nacionalnoga i želi svima donijeti Isusa“ rekao je vlč. Ilija, istaknuvši da Miroslavova ljubav prema čovjeku proizlazi iz njegovog duhovnog sjedinjenja s Kristom.

„Na napade i prijetnje neprijatelja odgovora: „Moja osveta je oprost!“. Miroslav je bio svjestan da istinskog mira nema bez oprosta. Mi ponekad zazivamo pravdu, pravednu kaznu za prekršitelja i kad dođe kazna ne smatramo je pravednom. Miroslav ne traži kaznu, već unaprijed prašta svima. U Duhovnoj oporuci piše: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put“. Molimo da nam bl. Miroslav isprosi od Gospodina da na nepravednu osudu i prozivku možemo odgovoriti s oprostom. Opraštajući svima, spremno prihvaća mučeništvo. Miroslav se ne boji mučeništva. Dapače, dva mjeseca prije toga piše u Duhovnom dnevniku: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“. Mjesto i dan mučeništva 24. kolovoza postalo je za Istru i hrvatski narod dan proslave Boga“ rekao je vlč. Ilija, poručivši: „Taj dan Istra možda najsvečanije, na najviše jedinstveni način slavi i iskazuje štovanje Boga. Cijela naša Crkva okuplja se oko groba bl. Miroslava, moli i ispovijeda vjeru koju je Bulešić ispovjedio. Mučenička smrt postala je novi duhovni preporod u Istri, a vjerujem i u našem narodu“.

zd10

Bulešić je podnio mučeništvo kao podravnatelj sjemeništa u Pazinu, 24. kolovoza 1947. „Odmah su njegove kolege, svećenici i profesori, nastojali dobiti za sebe, kao relikvije, dio Miroslavove okrvavljene košulje ili kolara. Počeli su ga častiti kao mučenika. Svećenici i vjernici samo nekoliko sati od mučeništva započinju častiti Miroslava kao mučenika. A to je najveće priznanje. Mi svećenici da nekome priznamo da je svet? Još dok ga poznamo? Uh, to je jako teško. Jako teško. Međutim, i oni koji su bili oko Miroslava skeptični, kao Božo Milanović, on ga časti i prihvaća njegovo mučeništvo“ istaknuo je vlč. Ilija.

„Prema svjedočanstvima i zapisima sjemeništaraca iz tog vremena, oni su svoga odgojitelja Miroslava počeli častiti potajno i utjecati mu se u zagovor. Sačuvali su sve njegove osobne stvari te je 21. travnja 1956. g. započeo proces za proglašenje Bulešića blaženim i svetim. To je bio prvi proces u našem narodu za jednog mučenika komunističkog režima. Proces je nakon druge sjednice bio obustavljen zbog opasnosti od progona komunističke vlasti i drugih poteškoća. Bio je to dug proces, ali ne zbog pitanja svetačkog života bl. Miroslava, nego zbog naše sporosti. Međutim, dugotrajnost nije zasjenila ljepotu, poruku i svetost života bl. Miroslava“ rekao je vlč. Ilija.

Poželio je da nam bl. Miroslav kao uzor i zagovornik bude trajno nadahnuće u oblikovanju duhovnog identiteta kako bi mogli ljubiti svoju Crkvu i naš narod.

Vlč. Ilija rekao je da je i on pohađao zadarsko sjemenište Zmajević te se zaključno obratio  sjemeništarcima. „Kad vam bude teško, pa ti je jedan dan teško zbog odgojitelja, drugi dan zbog profesora, jedan dan sam težak samom sebi. Kad te uhvati sumnja, otvori Duhovni dnevnik bl. Miroslava. Vidjet ćete da ćete u tim trenucima biti najbliži onome koji vas je u ljubavi pozvao. Bl. Miroslav je uvijek u pomoć zazivao BDM. To činite i vi. Sada se možete utjecati i zagovoru bl. Miroslava. Neka nas sve zagovara i isprosi nam od Gospodina potrebne milosti“ zaključio je vlč. Ilija Jakovljević u propovijedi.

zd11

Rektor zadarskog sjemeništa don Roland Jelić podsjetio je na kraju mise kako su prije godinu dana bili počeli radovi u sjemenišnoj kapeli. Prije početka njene obnove, zadnju misu u kapeli imao je uz svetkovinu Bezgrešne 9. prosinca 2019. g. biskup Ratko Perić.

„Hvala vlč. Jakovljeviću koji je drage volje dao Sjemeništu komadić kosti bl. Miroslava. Nadam se da će taj mladi svećenik biti zaista uzor sjemeništarcima ali i mnogim mladima u Hrvatskoj“ rekao je rektor Jelić koji je nakon pjevanih litanija položio relikvijar u oltar kapele.

Nadbiskup Puljić zahvalio je „dragom vlč. Iliji što je donio relikvije divnog bisera našeg svećeništva, možemo slobodno reći, zaštitnika krizme, ali osobito zaštitnika nas svećenika koji bismo željeli poput njega biti odani služitelji i navjestitelji Božje riječi“ rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je još u razgovoru s umirovljenim porečkim i pulskim biskupom Ivanom Milovanom koji je vodio Bulešićevu kauzu, onda i sa sadašnjim voditeljem kauze Jakovljevićem, zamolio Bulešićevu relikviju.

„Drago mi je da su odmah pozitivno odgovorili na našu molbu da dobijemo relikvije Bulešića. Kad smo blagoslovili obnovljenu kapelu, najavio sam da ćemo uz glavnu zaštitnicu Bezgrešnu dobiti moći divnog bisera, uzora svećenika Bulešića, kojega sve više upoznajemo, a donedavno je bio nepoznato, zakopano blago. Drago mi je da je došao promotor kauze, vlč. Jakovljević i da smo mogli uz svečanost Bezgrešne pohraniti njegove moći u oltar i izložiti svima. Jer ta kapelica ne služi samo sjemeništarcima, nego i djelatnicima Katoličke osnovne škole Ivo Mašina i svima iz Klasične gimnazije Ivan Pavao II. koji u sjemeništu često imaju svoje seminare, pa im kapelica dobro dođe za misu i duhovne susrete. Sad će imati mogućnost iskazati čast tom velikom, divnom sinu našeg naroda, Istre naše ponosne“ rekao je nadbiskup Puljić.

„Usprkos teškoća, progona i neprijateljskih osjećaja koje je doživljavao u ono vrijeme, on je rekao: ‘Moja je osveta oprost’. Nije mogao ljepše. To je mogao reći poput Isusa kako je rekao na Kalvariji. Bulešić je divan, drag i hrabar, svjestan svoga identiteta i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Bio je zaštitnik svih ljudi, u svakom pogledu. Kada su mu Nijemci prigovarali zašto dijeli sakramente Hrvatima, rekao je: ‘Ja svima dijelim sakramente, ja sam svećenik za sve. Ja sam sin Katoličke Crkve’. Bl. Miroslav je bio jednostavni svećenik, duhovan, predan Bogu, narodu i uistinu na visini zadatka kojeg nam je Crkva povjerila, time i svima nama uzor i primjer“ rekao je nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

U povodu obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, koje se spominjemo 28. rujna, vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. mr. Ilija Jakovljević, sudjelovao je u emisjij "Od Krista pozvani" na Hrvatskom katoličkom radiju. Uz ovu službu vlč. Jakovljević je i župnik, sudski vikar, policijski kapelan, povjerenik za žrtve rata i poraća, od nedavno i dekan Vodnjanskog dekanata, što su tek neke od njegovih brojnih službi.

Razgovor je na HKR emitiran 26. rujna 2020. u emisiji „Od Krista pozvani“. Urednica emisije je Svjetlana Đuran, koja ujedno potpisuje i transkript. Razgovor je terenski realizirala Gordana Krizman.

Vlč. mr. Ilija Jakovljević rođen je u Bosni i Hercegovini župa Podmilačje kod Jajca u obitelji s brojnom djecom. Odrastao je uz tri brata i tri sestre, a kako je otac često radio na terenu o djeci su se brinule majka i očeva teta. Prisjećajući se djetinjstva ističe kako se u obitelji molilo. „Obiteljska molitva na večer i molitva prije blagovanja bile su neizostavne. Molitva i rad su oblikovali habitus moje obitelji, kao i većine katoličkih obitelji u Bosni i Hercegovini. Uz redovite školske obveze kao djeca smo pomagali u polju, te oko životinja. Gotovo dok sam prohodao išao sam s drugim djevojkama iz sela čuvati koze, a kada više nisam mogao hodati stavili bi me na jarca i on bi me nosio po uzbrdici. Bilo je to sretno djetinjstvo koje je prekinuo rat”.

Iz djetinjstva

Ratne strahote, izbjeglištvo, neizvjesnost o sudbinama najmilijih, ostavile su traga. „Ratni dani su se duboko urezali u moju memoriju – bježanje u sklonište, granate, izlazak iz opkoljenog Jajca noću kada su neprijatelji pucali po kamionu u kojem su uglavnom bile žene s djecom, plač djece,… to je nešto čega se i danas prisjećam, što mi ponekad i danas dolazi u misli.

Osnovna škola

Dolazak u izbjeglištvo u Sloveniju, strepnja hoće li se otac vratiti živ s ratišta, jedina nam je utjeha i snaga tada bila molitva. Bili smo smješteni u prognaničkom centru u Ajdovščini, u vojarni, u jednoj sobi nas osmero, a kasnije i otac kada se vratio iz rata. On odmah nije mogao boraviti s nama pa su ga dobre slovenske obitelji skrivale kod sebe u kući”.

Obiteljska molitva važna za rast duhovnoga poziva

Molitva u obitelji stvarala je plodno tlo za nastanak duhovnoga poziva. „Obiteljska molitva bila je još jača u progonstvu. „Početkom 1993. godine kada smo mi izbjeglice išli na misu u slovensku crkvu, na slovenskom jeziku, jedna mi je baka rekla kako bi bio dobar fratar. O tim njezinim riječima sve sam više razmišljao ne znajući kako izgleda put za ‘biti fratar’. Uz pomoć slovenskih svećenika dospio sam u zadarsko sjemenište, kao sjemeništarac Porečke i pulske biskupije.

U sjemeništu Zmajević

U sjemenište su me dovezli vlč. Lino Zohil i vlč. Antun Kurelović, a prvi sati su bili teški. Na odlasku iz kuće kleknuo sam pred roditelje, oni su izmolili Oče naš i majka me je blagoslovila blagoslovljenom vodom, i sada mi je živa ta slika. Prvih sati u Zadru dok sam raspremao stvari oglašena je uzbuna. Kako nisam znao gdje je sklonište sakrio sam se u ormar. Nakon nekog vremena po mene je došao stariji sjemeništarac i odveo me je u sklonište gdje je bilo više od 90 sjemeništaraca. Pomalo sam se navikavao na sjemenišnu disciplinu, učenje i molitvu. Nije bilo lako ali nisam gubio nadu. Vjerovao sam da mogu i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Najljepše uspomene nosim iz Zadra.”

Bogoslovski dani

Vrijeme formacije vlč. Jakovljević je doživljavao kao prigodu za formaciju kao osoba. „U sjemeništu su nam uvijek govorili da najprije moramo biti dobri ljudi. Na Teologiji u Rijeci bilo je puno lakše. Išao mi je studij, a imao sam vremena i za druge aktivnosti. Tako sam napisao dva igrokaza jedan na temu života bl. Alojzija Stepinca, koji smo izvodili na mnogo mjesta u Riječkoj nadbiskupiji, a drugi je bio o duhovnom pozivu jednog mladića. U prvim godinama sjemeništa nedostajala mi je osoba župnika. Kad se moja obitelj doselila u Istru 1996. godine u Rakotule tamo sam imao veliku pomoć na duhovnom putu u osobi svoga župnika vlč. Atilija Krajcara uz kojeg sam duhovno stasao i upoznavao ljepote mile Istre. Na tome su putu veliku ulogu imali i moji poglavari, profesori, ali svakako bih istaknuo ulogu jedne redovnice benediktinke Vekenege Križanac iz samostana u Zadru, koja je porijeklom iz moga rodnog kraja. U onim, možda, prijelomnim trenucima ona mi je bila od velike pomoći kao osoba od velikog povjerenja kojoj sam mogao izreći svoje sumnje i poteškoće”.

‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima’

Đakonsko i svećeničko ređenje bili su poseban događaj. „Nakon devet godina formacije kroz sjemenište i bogosloviju ređenje je bilo u porečkoj bazilici i na kraju mise govor je imala moja sestra Božica koja je, parafrazirajući, rekla: ‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima. Do sada je bio dobar, vrijedan i pobožan. Kakav će biti od danas to ovisi o Vama. Nakon ređenja imao sam đakonski praktikum u župi Rovinj gdje mi je kroz cijelo školovanja i poslije velika pomoć bio vlč. Milan Zgrablić. On je puno učinio za mene i moje duhovno zvanje. Bio je, ako mogu tako reći, ona izvidnica u Ajdovščini i trebao je procijeniti bi li ja mogao poći u sjemenište. I, zahvaljujući tadašnjoj njegovoj preporuci pošao sam u sjemenište i na kraju postao svećenik. Zato sam ga bio izabrao za propovjednika na svojoj mladoj misi. Za vikende sam, kao đakon, pratio biskupa Milovana po župama i tako upoznavao Istru i svećenike”.

Roditeljski blagoslov

Proslava mlade mise bila je prvo u Rakotulama, a kasnije u rodnoj župi Podmilačje. „Mlada misa u Rakotulama bila je 22. lipnja 2003. godine. Bio je to svečani događaj za cijelu župu, ali svakako i za moju obitelji i mene osobno. Moje mladomisničko geslo je bilo: ‘Gospodine, ti znaš da te volim’. Prije đakonskog ređenja moj je rektor tražio od biskupa da se odgodi moje ređenje jer sam pomogao jednom đakonu pisati diplomski rad. Zapravo, ja mu nisam pisao rad već metodološki složio. To me je bilo jako pogodilo, ali je to bila samo jedna od kušnji u duhovnome rastu koja mi je puno pomogla da se sve više pouzdajem u Gospodina, u njegovu pomoć i blizinu. Zapravo, ta mi je kušnja bila jedan veliki test, jedna prekretnica u mome životu kako je potrebno oslanjati se na Boga i kako nam u datim trenucima samo Bog može pomoći. Poslije sam mladu misu slavio i u svojoj rodnoj župi u Podmilačju uz svoju obitelj, rodbinu i prijatelje kako je to tamo običaj”.

Rimski dani

Vlč. Jakovljević je odmah nakon svećeničkog ređenja otišao na studij u Rim gdje je stekao znanja i iskustva koja će mu kasnije biti od velike pomoći u radu. Njegove ‘rimske dane’ obilježile su velike promjene na planu univerzalne Crkve.

Obitelj Jakovljević

„Za vrijeme mojih studentskih dana u Rimu umro je papa Ivan Pavao II., uslijedio je izbor kardinala Ratzingera za Papu. Sve sam te događaje pratio izbliza. Studij u Rimu ima više od onog formativnog dijela. Studirao sam kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana, ali zapravo u Rimu se osjeti jedna univerzalnost Katoličke Crkve gdje sam bio u doticaju sa studentima iz cijeloga svijeta s jedne strane. S druge strane živjeti u Vječnom gradu pruža svakodnevnu mogućnost čovjeku kad god, kada je u mogućnosti pohoditi grobove apostolskih prvaka, poći u katakombe, kao i uživati u prekrasnoj kulturi Rima koja je plod vjere, života i evanđelja. Velika zasluga je tu i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, kolegama koje sam tamo upoznao i koji su mi danas od velike pomoći u raznim stvarima. Tu je bio i tadašnji rektor i sadašnji vojni ordinarij Jure Bogdan, i moj ordinarij jer sam policijski kapelan, koji se očinski brinuo za sve nas”.

Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića jedna je vrsta molitvenika

Kao vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. Jakovljević otkriva kada je počelo njegovo druženje s blaženikom. „Moje druženje s blaženim Miroslavom započinje, mogu reći, već u kolovozu 1996. godine kada sam došao u Istru, kada se moja obitelj doselila. Tada su već bili u kolovozu Bulešićevi dani kada su se okupljali svećenici i moj župnik Krajcar me je već tada poticao da za diplomski rad pišem radnju o tada mučeniku Miroslavu Bulešiću. Međutim kako mi je taj lik bio potpuno nepoznat nisam poslušao savjet svoga župnika. No, ta njegova jedna ako mogu tako reći zaljubljetnost u Bulešića svakako je utjecala i na mene. Poslije sam puno kao tajnik biskupa Milovana i nakon povratka sa studija iz Rima pomagao mons. Vjekoslavu Milovanu u radu u vicepostulaturi, a u Rimu sam pratio biskupa Milovana kada je išao u Kongregaciju za kauze svetih, te kada se dogodilo imenovanje mosn. Jure Bogdana za postulatora u kauzi Miroslava Bulešića. Tu su počeli moji prvi dani i prva iskustva. Poslije će se to intenzivnije odraziti u mojem životu kada sam mons. Vjekoslavu Milovanu sve više dolazio pomagati u vicepostulaturi. Na kraju će ključnu ulogu igrati trenutak kada sam došao za župnika u Fažanu, a na području župe je stanovao mons. Vjekoslav Milovan. I, tako sam sve više počeo izučavati lik blaženog Miroslava. Neki logični slijed je bio da nakon mons. Milovana budem imenovan za vicepostulatora, imenovao me je mons. Jure Bogan“.

Vlč. Jakovljević je zajedno s mons. Milovanom počeo raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku, i više nego itko zaslužan je za blaženikovu prisutnost u svijetu. „Još s mons. Vjekoslavom Milovanom počeo sam raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku. Smatram da je to najveća duhovna ostavština bl. Miroslava. Taj duhovni dnevnik je za mene jedna vrsta molitvenika gdje čovjek svakodnevno kroz ispit savjesti i molitvu živi i propitkuje svoj vlastiti vjernički život. Zapravo čitajući, moleći iz blaženikovog duhovnog dnevnika i mi zapravo ostvarujemo put svetosti. Kroz moj svećenički život bilo je i teških trenutaka, nikada nisam dovodio u pitanje svoje svećeničko poslanje nego sve to što čovjek čini, koliko ima smisla, koliko drugi razumiju i tako, uvijek sam se utjecao zagovoru bl. Miroslava i nekako vjerujem da me taj njegov lik prati i zagovara. Ja sa svoje strane nastojim ono što mogu učiniti da lik blaženog Miroslava bude prisutan u našoj vjerničkoj javnosti, da se vjernici što bolje upoznaju s njegovim likom. Rekao bih da je on još uvijek neotkriveno bogatstvo u našem hrvatskom narodu. Mnoge župe i pojedinci izvan našeg naroda imaju blaženikove relikvije i u ovom mome sveukupnom radu i svim službama koje danas vršim ta mi je služba najdraža, jer to je služba jednog svakodnevnog doticanja s osobom koja je mučenik, uzdignut na čast oltara, svetac, i imati tu milost doticati relikvije, listati dnevnik… biti u blizini s blaženikom to je jedna velika milost, ali i odgovornost“.

Biskup Milovan – neslužbeni kapelan, utjeha i spas

Župa Fažana, koju vodi vlč. Jakovljević, velika je župa s brojnim potrebama. Uz brojne suradnike ima i neslužbenog kapelana u osobi umirovljenog porečkog i pulskog biskupa Ivana Milovana. „Moji predhodnici su učinili puno toga na duhovnom planu u ovoj vrlo aktivnoj župi. Volim istaknuti njezin karitativni rad, ali sve što imam naslijedio sam od prijašnjih župnika. Nisam naslijedio mons. Milovana, ali nekako smo u isto vrijeme došli ovdje na župu. Ja ga poštujem kao biskupa, on je skroman i mudar.

Često puta znamo prokomentirati određene stvari i znam čuti njegovo mišljenje, a s druge strane on mene poštuje kao župnika. Nikada se nije dogodilo da je on o nečemu odlučivao što spada na mene kao župnika. Zna reći ljudima da sa župnikom razgovara, ali svakako u delikatnim situacijama volim čuti njegovo mišljenje. Ali, život mene i biskupa Milovana traje od 2002. godine od mog đakonskog ređenja i gotovo smo stalno zajedno, u neposrednoj blizini tako da jedan drugoga poznajemo, poznajemo naše naravi, i lijepo je imati umirovljenog biskupa kao što je biskup Milovan u svojoj sredini. Da nema njega sigurno ne bi mogao vršiti mnoge službe koje imam. Na jedan način on je često puta moja utjeha i spas. Kada mi nema tko pomoći, zamijeniti me, on je uvijek tu na raspolaganju. Nije mu teško imati ni krštenje, ni vjenčanje, ni bilo što drugo. Biskup Milovan je, ako mogu reći, onaj pastoralni biskup i on zna razumjeti i razumije župnika u pastoralu i kada mu dođu pastoralne teškoće i problemi. Zahvalan sam biskupu Milovanu.“

Iz brojnih službi vlč. Jakovljevića izdvajamo da je kapelan Policijske kapelanije ‘Bl. Miroslav Bulešić’ pri Policijskoj upravi istarskoj, zadužen je od Porečke i pulske biskupije za popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te sudski vikar pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu u Rijeci. Također uređuje vjersku emisiju ‘Naša zvona’ na Radio Puli. „Da bih mogao obavljati povjerene mi dužnosti u Bogu imam snagu i inspiraciju, On nas sve vodi. Hvala Bogu još me služi zdravlje, a s druge strane tu su moji dobri suradnici koji mi pomažu među kojima je i Gordana Krizman, biskup Milovan i brojni svećenici koji me zamijene. Ja vršim razne službe, ali mnoge od tih službi ne bi nitko drugi pa ih dadnu meni. Međutim, Bogu hvala da ja mogu iskoristiti sve talente koje mi je Bog dao, ako ne jao meni. Nastojim sebe dati onoliko koliko mogu i da ni jedna ta služba ne pati. Sigurno da me u tome zagovara, a tko drugi nego moj blaženi Miroslav Bulešić koji mi je nadahnuće, ali me sigurno i pred Bogom pravda. Hvala i mojim poglavarima koji mi povjeravaju službe, koliko mogu učinim.“

HKR – ‘bijeli omot ljubavi’

Unatoč brojnim obvezama vlč. Jakovljević nastoji biti s ljudima, s društvom, bilo kroz sport bilo kroz putovanja. „Nekada sam igrao nogomet i tenis, a kako idu godine sve se više približavam onima koji igraju boće. Nastojim koliko mogu biti prisutan među ljudima, s društvom. Volim poći jednom godišnje na nekoliko dana nešto obići i vidjeti. Drag mi je hobi proučavanje istarske povijesti. Nastojim koliko mogu nakon izučavanja prirediti neku knjigu ili članak“.

Vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića primijenio je blaženikove riječi na naš Hrvatski katolički radio. „Ja mislim da je HKR upravo taj bijeli omot ljubavi koji donosi u ovaj svijet Božju riječ, i koliki ljudi su našli snagu i utjehu, ozdravili slušajući Hrvatski katolički radio. Želim da HKR i dalje bude u našem prostoru bijeli omot ljubavi koji će zamotati svaju našu ranu, koji će nam davati snagu i nadahnuće, i koji će nam pomoći da još više živimo svoj kršćanski poziv“.

Sedma obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, u ponedjeljak, 28. rujna 2020. godine, u Lanišću, mjestu gdje je blaženik podnio mučeništvo, obilježena je svečanim misnim slavljem koje je predvodio generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac, koji je rođen u toj župi, u suslavlju s buzetskim dekanom i  župnikom in solidum preč. Daliborom Pilekićem, buzetskim župnikom, kanonikom porečkog stolnog kaptola preč. Mariom Žmakom te drugim svećenicima iz tog i drugih dekanata.

Impresivne napjeve drevne Laniške mise pjevali su, kako je to ondje uobičajeno, svi domaći župljani, a osim njih na misi se okupio i lijepi broj hodočasnika.

Predslavitelj je na početku prigodne homilije podsjetio kako su obljetnice beatifikacije, osim lijepoga slavlja, prigode i da se podsjetimo, ali i preispitamo, koliko je nama bl. Bulešić uzor i poticaj u našem svakodnevnom življenju vjere. Od dana krvave krizme u Lanišću ime bl. Bulešića zvuči drugačije nego igdje drugdje, rekao je predslavitelj, za žitelje te župe u vrletima Ćićarije on je blažen od samoga mučeništva, i to se uvjerenje od tada prenosi svim generacijama. Spomen na krvavu krizmu u Lanišću je bio spomen na vlč. Bulešića, ali i na tadašnjeg župnika Ceka koji je nakon tog događaja osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom, na sve one koji su, jer su branili crkvu, morali odslužiti zatvorske kazne, ali i na sve druge koji su zbog namjernog zanemarivanja i ugnjetavanja Lanišća od strane vlasti indirektno bili primorani iseliti se u potrazi za boljim životom; , nerijetko se dešavalo da ljudi, rekavši da su iz Lanišća, nisu bili primjeni na razna radna mjesta. No, činjenica da su svi oni, gdje god su se odselili, diljem Istre, Hrvatske ali i na druge kontinente, uvijek ostali povezani s Crkvom još je jedan plod Bulešićevog mučeništva, rekao je generalni vikar. Lanišće, koje je  nakon događaja krvave krizme  Još se uvijek ponekad nađemo pred pitanjem 'zašto se to desilo?', rekao je mons. Grbac. Večer prije tog 24. kolovoza održan je sastanak sa župnikom gdje se je odlučivalo o tom događaju. Odlučeno je da će se krizma održati, ljudi su bili za, i zato su spremno stali u obranu crkve kada su je bezbožnici počeli napadati, branili su crkvu u kojoj se je održavala krizma, zbog prava na vjeru tih 230 mladih ljudi i njihovih roditelja; i vlč. Bulešić je bio za da se krizma održi, jer je bio postojan u vjeri, naglasio je mons. Grbac. Upravo bi nam u tome, u toj postojanosti u vjeri on danas trebao biti uzor.

Bulešić je svoju postojanu vjeru posvjedočio krvnom žrtvom, mi danas nismo pozvani proliti krv, ali smo pozvani, po uzoru na njega, svakodnevno u svojoj sredini svjedočiti svoju vjeru životom i djelima: poštenjem, istinom, žrtvovanjem za druge, jer Kraljevstvo Božje se gradi iz dana u dan, ustrajući u dobrome, postojano, u malim stvarima, rekao je propovjednik.

Misno slavlje završeno je blagoslovom s Bulešićevim relikvijama, a završene zahvale izrekao je župnik domaćin vlč. Josip Mašina.

Posjetitelji su nakon mise imali prigodu obići spomen zbirku posvećenu krvavoj krizmi koja je postavljena u župnoj kući. 

--

Apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije i splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. dr. Dražen Kutleša blagoslovio je u subotu, 26. rujna 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića dva nova oltara i oltarne pale, naših suvremenih blaženika i mučenika, bl. Bulešića i bl. kardinala Alojzija Stepinca. U oltaru bl. Bulešića izložena je njegova relikvija za trajno javno štovanje. Tom su prigodom, po rukama nadbiskupa Kutleše, sakrament svete potvrde primila 24 kandidata.

Biskup je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Matejevog evanđelja, kroz prispodobu dva sina koja čovjek šalje na rad u vinograd, okupljenim vjernicima napose istaknuo nekoliko naglasaka za razmatranje. Navodeći negativan primjer pismoznanaca i farizeja biskup je potaknuo okupljene da ne osuđuju one koji su u ranjeni grijehom ako im nisu ni pokušali ublažiti patnju. Nadalje je istaknuo važnost izvršavanja Božje volje, ne riječima, poput sina koji kaže „Evo me.“ pa ne ode u vinograd, već važno je djelima i životom vršiti volju Božju.

Obraćajući se krizmanicima nastojao im je posvijestiti važnost slušanja roditelja, potaknuo ih je na zahvalnost prema roditeljima za sve ono što čine za njih, čak i ako je riječ o zabranama, jer roditelji im žele samo najbolje. Pozvao ih je da nauče da se samo radom i poštenjem dolazi do uspjeha te da je samo to način postizanja sretnoga života na zemlji. Obraćajući se roditeljima krizmanika potaknuo ih je da vole svoju djecu, ali i neka ne čine grešku da im u toj ljubavi dopuštaju previše, ponekad znati nešto uskratiti odgojna je metoda koja stvara odgovorne mlade ljude. Pozvao je roditelje na vjerodostojnost u pružanju pozitivnog primjera djeci, napose glede prakticiranja vjerskoga života.

Spominjući sedmu obljetnicu beatifikacije bl. Bulešića mons. Dražen Kutleša je istaknuo da su za sve nas vjernike smrt i proglašenje blaženim mučenika Miroslava veliki povijesni događaj koji su razlog naše velike nade i utjehe. U osobi se našega blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, Hrvatske i Europe tijekom prošloga stoljeća obilježenog trima velikim neljudskim sustavima, komunizmom, fašizmom i nacizmom. U osobi bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad totalitarnom ideologijom, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Naš bl. Miro predstavlja svećenika i vjernika koji želi oprostiti i pomiriti se, očistiti sjećanje od mržnje pobjeđujući zlo dobrim tako da mu osveta postane oprost, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnoga slavlja, u završnim zahvalama, župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil je izrekao osnove podatke glede projekta izrade oltara i oltarnih pala te je istaknuo izraženo njegovanje kulta bl. Bulešića u toj župi. Sada su to dva posebna mjesta molitve i sabranosti u našoj crkvi, rekao je govoreći o novim oltarima. Naši će krizmanici, kao i cijela župa ovaj dan pamtiti s posebnom radošću, jer smo danas u našu sredinu još konkretnije primili našeg blaženog Miroslava čiju molitvu molimo na kraju svake mise te kojem svakoga 24. kolovoza hodočastimo pješice u Svetvinčenat, podsjetio je.

Relikvije je osobno donio i u oltar postavio postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića Preč. Mr. Ilija Jakovljević, na čemu mu zahvaljujem, rekao je župnik Zohil te izrazio nadu da će relikvije Bl. Alojzija biti  donijete i postavljene u njemu posvećen oltar za sljedeće Stepinčevo, u veljači 2021. godine.

Neka Vas zagovor tih naših dragih Božjih ugodnika, koji su ponajprije bili Kristovi svećenici, prati i nadahnjuje u svakoj odluci Vaših zahtjevnih službi, kako biste i nadalje mogli djelovati na slavu Božju te na dobrobit svih svećenika i vjernika laika, cjelokupnog Božjeg puka u povjerenim Vam dijecezama, rekao je župnik Zohil izražavajući zahvalu nadbiskupu Kutleši.

Oltarne slike naših Blaženika Alojzija kardinala Stepinca i svećenika Miroslava Bulešića rad su akademskog slikara Zlatka Milakovića iz Zagreba, oltare je od ovdje lokalnog kamena kirmenjak izradila Kamenoklesarska radionica Zohil iz Tončaki kraj Žminja na čelu s Darkom Zohilom i njegovim sinom Martinom Zohilom, a elektro radove su izveli gosp. Đani Radovčić i Radivoj Restović, rekao je župnik u završnim zahvalama te usto izrazio zahvalnost vrsarskoj gradskoj tvrtki Montraker.

I dok u nekim dijelovima svijeta vidimo prenamjenu sakralnih objekata u galerije i koncertne dvorane, u toj je nevelikoj župi na zapadnoj obali Istre niknula inicijativa izgradnje dva nova oltara, kako bi se jače izrazilo i potaklo čašćenje tih naših suvremenih blaženika, upravo po uzoru na niz prethodnih generacija koje su, potaknute vjerom, gradile crkve i oltare želeći častiti tada suvremene, ili davne, Božje ugodnike. Vjere dakle ima i danas, samo ju je, kako vidimo, potrebno pastoralno podržati.

Fotogalerija na linku:

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/43-detalji/3054-vrsar-blagoslovljeni-novi-oltari-i-oltarne-pale-bl-bulesica-i-bl-stepinca.html

Razgovor s povodom: Vlč. mr. Lino Zohil o štovanju bl. Bulešića

Povodom blagoslova novih oltara bl. Miroslava Bulešića i bl. kardinala Alojzija Stepinca u Vrsaru, u subotu, 26. rujna 2020., za potrebe vjerske emisije Naša zvona na Radio Puli s tamošnjim je župnikom snimljen kratki razgovor o njegovom doživljaju Blaženika te o štovanju Blaženika koje je u toj župi izuzetno prisutno.

 Kada ste i od koga prvi put čuli za mučeništvo bl. Miroslava Bulešića, i kakao je to tada na Vas djelovalo?

 Za Bl. Miroslava B. prvi sam put čuo još u sjemeništu u Pazinu. O današnjem Blaženiku su nam tada govorili suvremeni velikani istarske Crkve, pokojni mons. Hek i mons. Krebel;  oni su nam sasvim otvoreno govorili o događaju Mirove pogibije na Krizmi u Lanišću.  Za mene osobno je jako upečatljiv bio susret nas bogoslova iz Riječke bogoslovije u Lanišću s tadašnjim župnikom Matijašićem koji nam je detaljno ispričao događaj krvave krizme te nas odveo u župnu kuću gdje smo mu pomogli maknuti ormar kako bismo na zidu vidjeli tragove krvi danas Bl. Mira. Naravno da smo svi bili duboko dirnuti, a i potaknuti na spontanu molitvu u tom trenutku.

https://www.mixcloud.com/PorečkaiPulskabiskupija/vlč-mr-lino-zohil-o-štovanju-bl-bulešića-u-vrsaru-povodom-blagoslova-novih-oltara-26-9-2020/

Kada je završen dijecezanski proces upravo ste Vi nosili spise u Rim, na Kongregaciju za kauze svetih i blaženih? Kako je to izgledalo? Koje su Vas misli tada pratile?

Da, točno je da smo po završetku biskupijskog procesa Mons. Vjekoslav Milovan, tadašnji dijecezanski postulator za proglašenje blaženim svećenika M.B. i ja odvezli sve spise u Kongregaciju za proglašenje svetih u Vatikan, u Vječni Grad Rim. Osjećao sam pomalo strah i odgovornost za spise koje nosimo, a u Kongregaciji je tom prigodom sačinjen Zapisnik sa svim detaljima našega putovanja od Poreča do Rima i naravno sa svim našim osobnim podacima. Vjerovao sam već tada da neće proći dugo vremena kad će naš Miro biti proglašen blaženim.

Bili ste jedan od članova organizacijskog odbora obilježavanja 60. obljetnice mučeništva u Svetvinčentu, u Žlinji, iza kaštela. On tada još nije bio blaženik, a već je okupljao veliko mnoštvo. Što Vam je od toga  dana posebno ostalo u sjećanju?


O  60. obljetnici mučeništva svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću i Svetvinčentu bilo je vrlo impresivno vidjeti vjernicima dupkom ispunjenu Žlinju i okolne ulice u Svetvinčentu, a na Kaštelu Grimani se vijorio veliki desetometarski plakat s likom Miroslava Bulešića. Bili su prisutni svi naši hrvatski biskupi i biskupi iz Slovenije a Sv. Misu je predslavio kardinal Bozanić koji je tada izrekao vrlo značajnu homiliju čije su dijelove narednih dana prenijeli gotovo svi hrvatski mediji. Bilo je dirljivo vidjeti i čuti kako vjernički narod zajedno moli, a u prvom redu uz državni vrh bila je prisutna i obitelj danas Bl. Mira. Za taj je događaj bila nanovo uređena i svetvinčentska Župna crkva u čemu sam kao tadašnji ekonom naše Biskupije i sam sudjelovao. Svi su nas ti događaji pripremali za ono što će se za nekoliko godina dogoditi u Pulskoj areni - proglašenje Blaženim našega Mira i svakako poticaj da mu se još intenzivnije molimo.

Već desetak godina ste župnik Vrsara i Gradine. Kako te Vaše dvije župe žive pobožnost prema našemu blaženiku?


Od kad sam 2009. godine imenovan župnikom Župe Sv. Martina u Vrsaru a od 2012. i župnikom Župe sv. Andrije apostola u Gradini nastojim svakodnevno se osobno moliti Bl. Miroslavu B. ali isto tako poticati vjernike da to isto čine; mi svakodnevno nakon sv. Misa prije završnog blagoslova molimo molitvu Bl. M.B. U Gradini smo 2015. obnovili prezbiterij župne crkve, postavili novi glavni oltar u kojega smo stavili relikvije Blaženika, a na bočnom oltaru dali smo napraviti veliku oltarnu sliku Bl. Miroslava Bulešića.
U Vrsaru je gosp. nadbiskup Kutleša, naš apostolski upravitelj, pred tjedan dana blagoslovio dva nova oltara i dvije velike oltarne slike Bl M.B. i Bl. Alojzija Stepinca. U oltar ispod Bulešićeve slike smo postavili relikvije našega blaženika za trajno javno štovanje, a za Stepinčevo u veljači sljedeće godine se nadam pribaviti i relikvije bl. Alojzija.
Već nekoliko godina jedna grupica nas iz Vrsara i Gradine, a pridružuju nam se i hodočasnici iz drugih krajeva, pješke hodočastimo iz samostana sv. Mihovila nad Limom u Svetvinčenat na dan njegova mučeništva 24. kolovoza. Za mene osobno je to jedno predivno iskustvo molitve i zajedništva tih tridesetak kilometara pješačenja. Sve je poteklo od našeg mladog župljanina  gosp. Tomislava Sadrića koji je započeo pješačiti najprije sam sa svojom zaručnicom, sadašnjom ženom Silvijom, a ove j godine doveo nekoliko svojih prijatelja iz Zagreba.

Što za Vas osobno znači lik bl. Miroslava Bulešića?


Svake sam godine do sada prigodom blagoslova obitelji u mojim Župama dijelio sličice našega Blaženika koja na poleđini ima molitvu za njegov zagovor. I prigodom zahvalnog slavlja moje 25. godišnjice svećeništva na poleđini prigodne sličice s likom Bl. Miroslava dao sam otisnuti tu molitvu.
No, moje osobno štovanje Bl. Miroslava Bulešića nisu samo ti izvanjski znakovi, gotovo da ne prođe nedjeljna sv. Misa a da ne spomenem rečenicu iz njegova duhovnoga dnevnika „Moja je osveta oprost“ koju smo dali ugravirati i na novi Bulešićev oltar u župnoj crkvi sv. Martina u Vrsaru gdje mu se i Vrsarani a i ja osobno svakodnevno molimo.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.