U povodu obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, koje se spominjemo 28. rujna, vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. mr. Ilija Jakovljević, sudjelovao je u emisjij "Od Krista pozvani" na Hrvatskom katoličkom radiju. Uz ovu službu vlč. Jakovljević je i župnik, sudski vikar, policijski kapelan, povjerenik za žrtve rata i poraća, od nedavno i dekan Vodnjanskog dekanata, što su tek neke od njegovih brojnih službi.

Razgovor je na HKR emitiran 26. rujna 2020. u emisiji „Od Krista pozvani“. Urednica emisije je Svjetlana Đuran, koja ujedno potpisuje i transkript. Razgovor je terenski realizirala Gordana Krizman.

Vlč. mr. Ilija Jakovljević rođen je u Bosni i Hercegovini župa Podmilačje kod Jajca u obitelji s brojnom djecom. Odrastao je uz tri brata i tri sestre, a kako je otac često radio na terenu o djeci su se brinule majka i očeva teta. Prisjećajući se djetinjstva ističe kako se u obitelji molilo. „Obiteljska molitva na večer i molitva prije blagovanja bile su neizostavne. Molitva i rad su oblikovali habitus moje obitelji, kao i većine katoličkih obitelji u Bosni i Hercegovini. Uz redovite školske obveze kao djeca smo pomagali u polju, te oko životinja. Gotovo dok sam prohodao išao sam s drugim djevojkama iz sela čuvati koze, a kada više nisam mogao hodati stavili bi me na jarca i on bi me nosio po uzbrdici. Bilo je to sretno djetinjstvo koje je prekinuo rat”.

Iz djetinjstva

Ratne strahote, izbjeglištvo, neizvjesnost o sudbinama najmilijih, ostavile su traga. „Ratni dani su se duboko urezali u moju memoriju – bježanje u sklonište, granate, izlazak iz opkoljenog Jajca noću kada su neprijatelji pucali po kamionu u kojem su uglavnom bile žene s djecom, plač djece,… to je nešto čega se i danas prisjećam, što mi ponekad i danas dolazi u misli.

Osnovna škola

Dolazak u izbjeglištvo u Sloveniju, strepnja hoće li se otac vratiti živ s ratišta, jedina nam je utjeha i snaga tada bila molitva. Bili smo smješteni u prognaničkom centru u Ajdovščini, u vojarni, u jednoj sobi nas osmero, a kasnije i otac kada se vratio iz rata. On odmah nije mogao boraviti s nama pa su ga dobre slovenske obitelji skrivale kod sebe u kući”.

Obiteljska molitva važna za rast duhovnoga poziva

Molitva u obitelji stvarala je plodno tlo za nastanak duhovnoga poziva. „Obiteljska molitva bila je još jača u progonstvu. „Početkom 1993. godine kada smo mi izbjeglice išli na misu u slovensku crkvu, na slovenskom jeziku, jedna mi je baka rekla kako bi bio dobar fratar. O tim njezinim riječima sve sam više razmišljao ne znajući kako izgleda put za ‘biti fratar’. Uz pomoć slovenskih svećenika dospio sam u zadarsko sjemenište, kao sjemeništarac Porečke i pulske biskupije.

U sjemeništu Zmajević

U sjemenište su me dovezli vlč. Lino Zohil i vlč. Antun Kurelović, a prvi sati su bili teški. Na odlasku iz kuće kleknuo sam pred roditelje, oni su izmolili Oče naš i majka me je blagoslovila blagoslovljenom vodom, i sada mi je živa ta slika. Prvih sati u Zadru dok sam raspremao stvari oglašena je uzbuna. Kako nisam znao gdje je sklonište sakrio sam se u ormar. Nakon nekog vremena po mene je došao stariji sjemeništarac i odveo me je u sklonište gdje je bilo više od 90 sjemeništaraca. Pomalo sam se navikavao na sjemenišnu disciplinu, učenje i molitvu. Nije bilo lako ali nisam gubio nadu. Vjerovao sam da mogu i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Najljepše uspomene nosim iz Zadra.”

Bogoslovski dani

Vrijeme formacije vlč. Jakovljević je doživljavao kao prigodu za formaciju kao osoba. „U sjemeništu su nam uvijek govorili da najprije moramo biti dobri ljudi. Na Teologiji u Rijeci bilo je puno lakše. Išao mi je studij, a imao sam vremena i za druge aktivnosti. Tako sam napisao dva igrokaza jedan na temu života bl. Alojzija Stepinca, koji smo izvodili na mnogo mjesta u Riječkoj nadbiskupiji, a drugi je bio o duhovnom pozivu jednog mladića. U prvim godinama sjemeništa nedostajala mi je osoba župnika. Kad se moja obitelj doselila u Istru 1996. godine u Rakotule tamo sam imao veliku pomoć na duhovnom putu u osobi svoga župnika vlč. Atilija Krajcara uz kojeg sam duhovno stasao i upoznavao ljepote mile Istre. Na tome su putu veliku ulogu imali i moji poglavari, profesori, ali svakako bih istaknuo ulogu jedne redovnice benediktinke Vekenege Križanac iz samostana u Zadru, koja je porijeklom iz moga rodnog kraja. U onim, možda, prijelomnim trenucima ona mi je bila od velike pomoći kao osoba od velikog povjerenja kojoj sam mogao izreći svoje sumnje i poteškoće”.

‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima’

Đakonsko i svećeničko ređenje bili su poseban događaj. „Nakon devet godina formacije kroz sjemenište i bogosloviju ređenje je bilo u porečkoj bazilici i na kraju mise govor je imala moja sestra Božica koja je, parafrazirajući, rekla: ‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima. Do sada je bio dobar, vrijedan i pobožan. Kakav će biti od danas to ovisi o Vama. Nakon ređenja imao sam đakonski praktikum u župi Rovinj gdje mi je kroz cijelo školovanja i poslije velika pomoć bio vlč. Milan Zgrablić. On je puno učinio za mene i moje duhovno zvanje. Bio je, ako mogu tako reći, ona izvidnica u Ajdovščini i trebao je procijeniti bi li ja mogao poći u sjemenište. I, zahvaljujući tadašnjoj njegovoj preporuci pošao sam u sjemenište i na kraju postao svećenik. Zato sam ga bio izabrao za propovjednika na svojoj mladoj misi. Za vikende sam, kao đakon, pratio biskupa Milovana po župama i tako upoznavao Istru i svećenike”.

Roditeljski blagoslov

Proslava mlade mise bila je prvo u Rakotulama, a kasnije u rodnoj župi Podmilačje. „Mlada misa u Rakotulama bila je 22. lipnja 2003. godine. Bio je to svečani događaj za cijelu župu, ali svakako i za moju obitelji i mene osobno. Moje mladomisničko geslo je bilo: ‘Gospodine, ti znaš da te volim’. Prije đakonskog ređenja moj je rektor tražio od biskupa da se odgodi moje ređenje jer sam pomogao jednom đakonu pisati diplomski rad. Zapravo, ja mu nisam pisao rad već metodološki složio. To me je bilo jako pogodilo, ali je to bila samo jedna od kušnji u duhovnome rastu koja mi je puno pomogla da se sve više pouzdajem u Gospodina, u njegovu pomoć i blizinu. Zapravo, ta mi je kušnja bila jedan veliki test, jedna prekretnica u mome životu kako je potrebno oslanjati se na Boga i kako nam u datim trenucima samo Bog može pomoći. Poslije sam mladu misu slavio i u svojoj rodnoj župi u Podmilačju uz svoju obitelj, rodbinu i prijatelje kako je to tamo običaj”.

Rimski dani

Vlč. Jakovljević je odmah nakon svećeničkog ređenja otišao na studij u Rim gdje je stekao znanja i iskustva koja će mu kasnije biti od velike pomoći u radu. Njegove ‘rimske dane’ obilježile su velike promjene na planu univerzalne Crkve.

Obitelj Jakovljević

„Za vrijeme mojih studentskih dana u Rimu umro je papa Ivan Pavao II., uslijedio je izbor kardinala Ratzingera za Papu. Sve sam te događaje pratio izbliza. Studij u Rimu ima više od onog formativnog dijela. Studirao sam kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana, ali zapravo u Rimu se osjeti jedna univerzalnost Katoličke Crkve gdje sam bio u doticaju sa studentima iz cijeloga svijeta s jedne strane. S druge strane živjeti u Vječnom gradu pruža svakodnevnu mogućnost čovjeku kad god, kada je u mogućnosti pohoditi grobove apostolskih prvaka, poći u katakombe, kao i uživati u prekrasnoj kulturi Rima koja je plod vjere, života i evanđelja. Velika zasluga je tu i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, kolegama koje sam tamo upoznao i koji su mi danas od velike pomoći u raznim stvarima. Tu je bio i tadašnji rektor i sadašnji vojni ordinarij Jure Bogdan, i moj ordinarij jer sam policijski kapelan, koji se očinski brinuo za sve nas”.

Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića jedna je vrsta molitvenika

Kao vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. Jakovljević otkriva kada je počelo njegovo druženje s blaženikom. „Moje druženje s blaženim Miroslavom započinje, mogu reći, već u kolovozu 1996. godine kada sam došao u Istru, kada se moja obitelj doselila. Tada su već bili u kolovozu Bulešićevi dani kada su se okupljali svećenici i moj župnik Krajcar me je već tada poticao da za diplomski rad pišem radnju o tada mučeniku Miroslavu Bulešiću. Međutim kako mi je taj lik bio potpuno nepoznat nisam poslušao savjet svoga župnika. No, ta njegova jedna ako mogu tako reći zaljubljetnost u Bulešića svakako je utjecala i na mene. Poslije sam puno kao tajnik biskupa Milovana i nakon povratka sa studija iz Rima pomagao mons. Vjekoslavu Milovanu u radu u vicepostulaturi, a u Rimu sam pratio biskupa Milovana kada je išao u Kongregaciju za kauze svetih, te kada se dogodilo imenovanje mosn. Jure Bogdana za postulatora u kauzi Miroslava Bulešića. Tu su počeli moji prvi dani i prva iskustva. Poslije će se to intenzivnije odraziti u mojem životu kada sam mons. Vjekoslavu Milovanu sve više dolazio pomagati u vicepostulaturi. Na kraju će ključnu ulogu igrati trenutak kada sam došao za župnika u Fažanu, a na području župe je stanovao mons. Vjekoslav Milovan. I, tako sam sve više počeo izučavati lik blaženog Miroslava. Neki logični slijed je bio da nakon mons. Milovana budem imenovan za vicepostulatora, imenovao me je mons. Jure Bogan“.

Vlč. Jakovljević je zajedno s mons. Milovanom počeo raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku, i više nego itko zaslužan je za blaženikovu prisutnost u svijetu. „Još s mons. Vjekoslavom Milovanom počeo sam raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku. Smatram da je to najveća duhovna ostavština bl. Miroslava. Taj duhovni dnevnik je za mene jedna vrsta molitvenika gdje čovjek svakodnevno kroz ispit savjesti i molitvu živi i propitkuje svoj vlastiti vjernički život. Zapravo čitajući, moleći iz blaženikovog duhovnog dnevnika i mi zapravo ostvarujemo put svetosti. Kroz moj svećenički život bilo je i teških trenutaka, nikada nisam dovodio u pitanje svoje svećeničko poslanje nego sve to što čovjek čini, koliko ima smisla, koliko drugi razumiju i tako, uvijek sam se utjecao zagovoru bl. Miroslava i nekako vjerujem da me taj njegov lik prati i zagovara. Ja sa svoje strane nastojim ono što mogu učiniti da lik blaženog Miroslava bude prisutan u našoj vjerničkoj javnosti, da se vjernici što bolje upoznaju s njegovim likom. Rekao bih da je on još uvijek neotkriveno bogatstvo u našem hrvatskom narodu. Mnoge župe i pojedinci izvan našeg naroda imaju blaženikove relikvije i u ovom mome sveukupnom radu i svim službama koje danas vršim ta mi je služba najdraža, jer to je služba jednog svakodnevnog doticanja s osobom koja je mučenik, uzdignut na čast oltara, svetac, i imati tu milost doticati relikvije, listati dnevnik… biti u blizini s blaženikom to je jedna velika milost, ali i odgovornost“.

Biskup Milovan – neslužbeni kapelan, utjeha i spas

Župa Fažana, koju vodi vlč. Jakovljević, velika je župa s brojnim potrebama. Uz brojne suradnike ima i neslužbenog kapelana u osobi umirovljenog porečkog i pulskog biskupa Ivana Milovana. „Moji predhodnici su učinili puno toga na duhovnom planu u ovoj vrlo aktivnoj župi. Volim istaknuti njezin karitativni rad, ali sve što imam naslijedio sam od prijašnjih župnika. Nisam naslijedio mons. Milovana, ali nekako smo u isto vrijeme došli ovdje na župu. Ja ga poštujem kao biskupa, on je skroman i mudar.

Često puta znamo prokomentirati određene stvari i znam čuti njegovo mišljenje, a s druge strane on mene poštuje kao župnika. Nikada se nije dogodilo da je on o nečemu odlučivao što spada na mene kao župnika. Zna reći ljudima da sa župnikom razgovara, ali svakako u delikatnim situacijama volim čuti njegovo mišljenje. Ali, život mene i biskupa Milovana traje od 2002. godine od mog đakonskog ređenja i gotovo smo stalno zajedno, u neposrednoj blizini tako da jedan drugoga poznajemo, poznajemo naše naravi, i lijepo je imati umirovljenog biskupa kao što je biskup Milovan u svojoj sredini. Da nema njega sigurno ne bi mogao vršiti mnoge službe koje imam. Na jedan način on je često puta moja utjeha i spas. Kada mi nema tko pomoći, zamijeniti me, on je uvijek tu na raspolaganju. Nije mu teško imati ni krštenje, ni vjenčanje, ni bilo što drugo. Biskup Milovan je, ako mogu reći, onaj pastoralni biskup i on zna razumjeti i razumije župnika u pastoralu i kada mu dođu pastoralne teškoće i problemi. Zahvalan sam biskupu Milovanu.“

Iz brojnih službi vlč. Jakovljevića izdvajamo da je kapelan Policijske kapelanije ‘Bl. Miroslav Bulešić’ pri Policijskoj upravi istarskoj, zadužen je od Porečke i pulske biskupije za popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te sudski vikar pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu u Rijeci. Također uređuje vjersku emisiju ‘Naša zvona’ na Radio Puli. „Da bih mogao obavljati povjerene mi dužnosti u Bogu imam snagu i inspiraciju, On nas sve vodi. Hvala Bogu još me služi zdravlje, a s druge strane tu su moji dobri suradnici koji mi pomažu među kojima je i Gordana Krizman, biskup Milovan i brojni svećenici koji me zamijene. Ja vršim razne službe, ali mnoge od tih službi ne bi nitko drugi pa ih dadnu meni. Međutim, Bogu hvala da ja mogu iskoristiti sve talente koje mi je Bog dao, ako ne jao meni. Nastojim sebe dati onoliko koliko mogu i da ni jedna ta služba ne pati. Sigurno da me u tome zagovara, a tko drugi nego moj blaženi Miroslav Bulešić koji mi je nadahnuće, ali me sigurno i pred Bogom pravda. Hvala i mojim poglavarima koji mi povjeravaju službe, koliko mogu učinim.“

HKR – ‘bijeli omot ljubavi’

Unatoč brojnim obvezama vlč. Jakovljević nastoji biti s ljudima, s društvom, bilo kroz sport bilo kroz putovanja. „Nekada sam igrao nogomet i tenis, a kako idu godine sve se više približavam onima koji igraju boće. Nastojim koliko mogu biti prisutan među ljudima, s društvom. Volim poći jednom godišnje na nekoliko dana nešto obići i vidjeti. Drag mi je hobi proučavanje istarske povijesti. Nastojim koliko mogu nakon izučavanja prirediti neku knjigu ili članak“.

Vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića primijenio je blaženikove riječi na naš Hrvatski katolički radio. „Ja mislim da je HKR upravo taj bijeli omot ljubavi koji donosi u ovaj svijet Božju riječ, i koliki ljudi su našli snagu i utjehu, ozdravili slušajući Hrvatski katolički radio. Želim da HKR i dalje bude u našem prostoru bijeli omot ljubavi koji će zamotati svaju našu ranu, koji će nam davati snagu i nadahnuće, i koji će nam pomoći da još više živimo svoj kršćanski poziv“.

Sedma obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, u ponedjeljak, 28. rujna 2020. godine, u Lanišću, mjestu gdje je blaženik podnio mučeništvo, obilježena je svečanim misnim slavljem koje je predvodio generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac, koji je rođen u toj župi, u suslavlju s buzetskim dekanom i  župnikom in solidum preč. Daliborom Pilekićem, buzetskim župnikom, kanonikom porečkog stolnog kaptola preč. Mariom Žmakom te drugim svećenicima iz tog i drugih dekanata.

Impresivne napjeve drevne Laniške mise pjevali su, kako je to ondje uobičajeno, svi domaći župljani, a osim njih na misi se okupio i lijepi broj hodočasnika.

Predslavitelj je na početku prigodne homilije podsjetio kako su obljetnice beatifikacije, osim lijepoga slavlja, prigode i da se podsjetimo, ali i preispitamo, koliko je nama bl. Bulešić uzor i poticaj u našem svakodnevnom življenju vjere. Od dana krvave krizme u Lanišću ime bl. Bulešića zvuči drugačije nego igdje drugdje, rekao je predslavitelj, za žitelje te župe u vrletima Ćićarije on je blažen od samoga mučeništva, i to se uvjerenje od tada prenosi svim generacijama. Spomen na krvavu krizmu u Lanišću je bio spomen na vlč. Bulešića, ali i na tadašnjeg župnika Ceka koji je nakon tog događaja osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom, na sve one koji su, jer su branili crkvu, morali odslužiti zatvorske kazne, ali i na sve druge koji su zbog namjernog zanemarivanja i ugnjetavanja Lanišća od strane vlasti indirektno bili primorani iseliti se u potrazi za boljim životom; , nerijetko se dešavalo da ljudi, rekavši da su iz Lanišća, nisu bili primjeni na razna radna mjesta. No, činjenica da su svi oni, gdje god su se odselili, diljem Istre, Hrvatske ali i na druge kontinente, uvijek ostali povezani s Crkvom još je jedan plod Bulešićevog mučeništva, rekao je generalni vikar. Lanišće, koje je  nakon događaja krvave krizme  Još se uvijek ponekad nađemo pred pitanjem 'zašto se to desilo?', rekao je mons. Grbac. Večer prije tog 24. kolovoza održan je sastanak sa župnikom gdje se je odlučivalo o tom događaju. Odlučeno je da će se krizma održati, ljudi su bili za, i zato su spremno stali u obranu crkve kada su je bezbožnici počeli napadati, branili su crkvu u kojoj se je održavala krizma, zbog prava na vjeru tih 230 mladih ljudi i njihovih roditelja; i vlč. Bulešić je bio za da se krizma održi, jer je bio postojan u vjeri, naglasio je mons. Grbac. Upravo bi nam u tome, u toj postojanosti u vjeri on danas trebao biti uzor.

Bulešić je svoju postojanu vjeru posvjedočio krvnom žrtvom, mi danas nismo pozvani proliti krv, ali smo pozvani, po uzoru na njega, svakodnevno u svojoj sredini svjedočiti svoju vjeru životom i djelima: poštenjem, istinom, žrtvovanjem za druge, jer Kraljevstvo Božje se gradi iz dana u dan, ustrajući u dobrome, postojano, u malim stvarima, rekao je propovjednik.

Misno slavlje završeno je blagoslovom s Bulešićevim relikvijama, a završene zahvale izrekao je župnik domaćin vlč. Josip Mašina.

Posjetitelji su nakon mise imali prigodu obići spomen zbirku posvećenu krvavoj krizmi koja je postavljena u župnoj kući. 

--

Apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije i splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. dr. Dražen Kutleša blagoslovio je u subotu, 26. rujna 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića dva nova oltara i oltarne pale, naših suvremenih blaženika i mučenika, bl. Bulešića i bl. kardinala Alojzija Stepinca. U oltaru bl. Bulešića izložena je njegova relikvija za trajno javno štovanje. Tom su prigodom, po rukama nadbiskupa Kutleše, sakrament svete potvrde primila 24 kandidata.

Biskup je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Matejevog evanđelja, kroz prispodobu dva sina koja čovjek šalje na rad u vinograd, okupljenim vjernicima napose istaknuo nekoliko naglasaka za razmatranje. Navodeći negativan primjer pismoznanaca i farizeja biskup je potaknuo okupljene da ne osuđuju one koji su u ranjeni grijehom ako im nisu ni pokušali ublažiti patnju. Nadalje je istaknuo važnost izvršavanja Božje volje, ne riječima, poput sina koji kaže „Evo me.“ pa ne ode u vinograd, već važno je djelima i životom vršiti volju Božju.

Obraćajući se krizmanicima nastojao im je posvijestiti važnost slušanja roditelja, potaknuo ih je na zahvalnost prema roditeljima za sve ono što čine za njih, čak i ako je riječ o zabranama, jer roditelji im žele samo najbolje. Pozvao ih je da nauče da se samo radom i poštenjem dolazi do uspjeha te da je samo to način postizanja sretnoga života na zemlji. Obraćajući se roditeljima krizmanika potaknuo ih je da vole svoju djecu, ali i neka ne čine grešku da im u toj ljubavi dopuštaju previše, ponekad znati nešto uskratiti odgojna je metoda koja stvara odgovorne mlade ljude. Pozvao je roditelje na vjerodostojnost u pružanju pozitivnog primjera djeci, napose glede prakticiranja vjerskoga života.

Spominjući sedmu obljetnicu beatifikacije bl. Bulešića mons. Dražen Kutleša je istaknuo da su za sve nas vjernike smrt i proglašenje blaženim mučenika Miroslava veliki povijesni događaj koji su razlog naše velike nade i utjehe. U osobi se našega blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, Hrvatske i Europe tijekom prošloga stoljeća obilježenog trima velikim neljudskim sustavima, komunizmom, fašizmom i nacizmom. U osobi bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad totalitarnom ideologijom, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Naš bl. Miro predstavlja svećenika i vjernika koji želi oprostiti i pomiriti se, očistiti sjećanje od mržnje pobjeđujući zlo dobrim tako da mu osveta postane oprost, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnoga slavlja, u završnim zahvalama, župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil je izrekao osnove podatke glede projekta izrade oltara i oltarnih pala te je istaknuo izraženo njegovanje kulta bl. Bulešića u toj župi. Sada su to dva posebna mjesta molitve i sabranosti u našoj crkvi, rekao je govoreći o novim oltarima. Naši će krizmanici, kao i cijela župa ovaj dan pamtiti s posebnom radošću, jer smo danas u našu sredinu još konkretnije primili našeg blaženog Miroslava čiju molitvu molimo na kraju svake mise te kojem svakoga 24. kolovoza hodočastimo pješice u Svetvinčenat, podsjetio je.

Relikvije je osobno donio i u oltar postavio postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića Preč. Mr. Ilija Jakovljević, na čemu mu zahvaljujem, rekao je župnik Zohil te izrazio nadu da će relikvije Bl. Alojzija biti  donijete i postavljene u njemu posvećen oltar za sljedeće Stepinčevo, u veljači 2021. godine.

Neka Vas zagovor tih naših dragih Božjih ugodnika, koji su ponajprije bili Kristovi svećenici, prati i nadahnjuje u svakoj odluci Vaših zahtjevnih službi, kako biste i nadalje mogli djelovati na slavu Božju te na dobrobit svih svećenika i vjernika laika, cjelokupnog Božjeg puka u povjerenim Vam dijecezama, rekao je župnik Zohil izražavajući zahvalu nadbiskupu Kutleši.

Oltarne slike naših Blaženika Alojzija kardinala Stepinca i svećenika Miroslava Bulešića rad su akademskog slikara Zlatka Milakovića iz Zagreba, oltare je od ovdje lokalnog kamena kirmenjak izradila Kamenoklesarska radionica Zohil iz Tončaki kraj Žminja na čelu s Darkom Zohilom i njegovim sinom Martinom Zohilom, a elektro radove su izveli gosp. Đani Radovčić i Radivoj Restović, rekao je župnik u završnim zahvalama te usto izrazio zahvalnost vrsarskoj gradskoj tvrtki Montraker.

I dok u nekim dijelovima svijeta vidimo prenamjenu sakralnih objekata u galerije i koncertne dvorane, u toj je nevelikoj župi na zapadnoj obali Istre niknula inicijativa izgradnje dva nova oltara, kako bi se jače izrazilo i potaklo čašćenje tih naših suvremenih blaženika, upravo po uzoru na niz prethodnih generacija koje su, potaknute vjerom, gradile crkve i oltare želeći častiti tada suvremene, ili davne, Božje ugodnike. Vjere dakle ima i danas, samo ju je, kako vidimo, potrebno pastoralno podržati.

Fotogalerija na linku:

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/43-detalji/3054-vrsar-blagoslovljeni-novi-oltari-i-oltarne-pale-bl-bulesica-i-bl-stepinca.html

Razgovor s povodom: Vlč. mr. Lino Zohil o štovanju bl. Bulešića

Povodom blagoslova novih oltara bl. Miroslava Bulešića i bl. kardinala Alojzija Stepinca u Vrsaru, u subotu, 26. rujna 2020., za potrebe vjerske emisije Naša zvona na Radio Puli s tamošnjim je župnikom snimljen kratki razgovor o njegovom doživljaju Blaženika te o štovanju Blaženika koje je u toj župi izuzetno prisutno.

 Kada ste i od koga prvi put čuli za mučeništvo bl. Miroslava Bulešića, i kakao je to tada na Vas djelovalo?

 Za Bl. Miroslava B. prvi sam put čuo još u sjemeništu u Pazinu. O današnjem Blaženiku su nam tada govorili suvremeni velikani istarske Crkve, pokojni mons. Hek i mons. Krebel;  oni su nam sasvim otvoreno govorili o događaju Mirove pogibije na Krizmi u Lanišću.  Za mene osobno je jako upečatljiv bio susret nas bogoslova iz Riječke bogoslovije u Lanišću s tadašnjim župnikom Matijašićem koji nam je detaljno ispričao događaj krvave krizme te nas odveo u župnu kuću gdje smo mu pomogli maknuti ormar kako bismo na zidu vidjeli tragove krvi danas Bl. Mira. Naravno da smo svi bili duboko dirnuti, a i potaknuti na spontanu molitvu u tom trenutku.

https://www.mixcloud.com/PorečkaiPulskabiskupija/vlč-mr-lino-zohil-o-štovanju-bl-bulešića-u-vrsaru-povodom-blagoslova-novih-oltara-26-9-2020/

Kada je završen dijecezanski proces upravo ste Vi nosili spise u Rim, na Kongregaciju za kauze svetih i blaženih? Kako je to izgledalo? Koje su Vas misli tada pratile?

Da, točno je da smo po završetku biskupijskog procesa Mons. Vjekoslav Milovan, tadašnji dijecezanski postulator za proglašenje blaženim svećenika M.B. i ja odvezli sve spise u Kongregaciju za proglašenje svetih u Vatikan, u Vječni Grad Rim. Osjećao sam pomalo strah i odgovornost za spise koje nosimo, a u Kongregaciji je tom prigodom sačinjen Zapisnik sa svim detaljima našega putovanja od Poreča do Rima i naravno sa svim našim osobnim podacima. Vjerovao sam već tada da neće proći dugo vremena kad će naš Miro biti proglašen blaženim.

Bili ste jedan od članova organizacijskog odbora obilježavanja 60. obljetnice mučeništva u Svetvinčentu, u Žlinji, iza kaštela. On tada još nije bio blaženik, a već je okupljao veliko mnoštvo. Što Vam je od toga  dana posebno ostalo u sjećanju?


O  60. obljetnici mučeništva svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću i Svetvinčentu bilo je vrlo impresivno vidjeti vjernicima dupkom ispunjenu Žlinju i okolne ulice u Svetvinčentu, a na Kaštelu Grimani se vijorio veliki desetometarski plakat s likom Miroslava Bulešića. Bili su prisutni svi naši hrvatski biskupi i biskupi iz Slovenije a Sv. Misu je predslavio kardinal Bozanić koji je tada izrekao vrlo značajnu homiliju čije su dijelove narednih dana prenijeli gotovo svi hrvatski mediji. Bilo je dirljivo vidjeti i čuti kako vjernički narod zajedno moli, a u prvom redu uz državni vrh bila je prisutna i obitelj danas Bl. Mira. Za taj je događaj bila nanovo uređena i svetvinčentska Župna crkva u čemu sam kao tadašnji ekonom naše Biskupije i sam sudjelovao. Svi su nas ti događaji pripremali za ono što će se za nekoliko godina dogoditi u Pulskoj areni - proglašenje Blaženim našega Mira i svakako poticaj da mu se još intenzivnije molimo.

Već desetak godina ste župnik Vrsara i Gradine. Kako te Vaše dvije župe žive pobožnost prema našemu blaženiku?


Od kad sam 2009. godine imenovan župnikom Župe Sv. Martina u Vrsaru a od 2012. i župnikom Župe sv. Andrije apostola u Gradini nastojim svakodnevno se osobno moliti Bl. Miroslavu B. ali isto tako poticati vjernike da to isto čine; mi svakodnevno nakon sv. Misa prije završnog blagoslova molimo molitvu Bl. M.B. U Gradini smo 2015. obnovili prezbiterij župne crkve, postavili novi glavni oltar u kojega smo stavili relikvije Blaženika, a na bočnom oltaru dali smo napraviti veliku oltarnu sliku Bl. Miroslava Bulešića.
U Vrsaru je gosp. nadbiskup Kutleša, naš apostolski upravitelj, pred tjedan dana blagoslovio dva nova oltara i dvije velike oltarne slike Bl M.B. i Bl. Alojzija Stepinca. U oltar ispod Bulešićeve slike smo postavili relikvije našega blaženika za trajno javno štovanje, a za Stepinčevo u veljači sljedeće godine se nadam pribaviti i relikvije bl. Alojzija.
Već nekoliko godina jedna grupica nas iz Vrsara i Gradine, a pridružuju nam se i hodočasnici iz drugih krajeva, pješke hodočastimo iz samostana sv. Mihovila nad Limom u Svetvinčenat na dan njegova mučeništva 24. kolovoza. Za mene osobno je to jedno predivno iskustvo molitve i zajedništva tih tridesetak kilometara pješačenja. Sve je poteklo od našeg mladog župljanina  gosp. Tomislava Sadrića koji je započeo pješačiti najprije sam sa svojom zaručnicom, sadašnjom ženom Silvijom, a ove j godine doveo nekoliko svojih prijatelja iz Zagreba.

Što za Vas osobno znači lik bl. Miroslava Bulešića?


Svake sam godine do sada prigodom blagoslova obitelji u mojim Župama dijelio sličice našega Blaženika koja na poleđini ima molitvu za njegov zagovor. I prigodom zahvalnog slavlja moje 25. godišnjice svećeništva na poleđini prigodne sličice s likom Bl. Miroslava dao sam otisnuti tu molitvu.
No, moje osobno štovanje Bl. Miroslava Bulešića nisu samo ti izvanjski znakovi, gotovo da ne prođe nedjeljna sv. Misa a da ne spomenem rečenicu iz njegova duhovnoga dnevnika „Moja je osveta oprost“ koju smo dali ugravirati i na novi Bulešićev oltar u župnoj crkvi sv. Martina u Vrsaru gdje mu se i Vrsarani a i ja osobno svakodnevno molimo.

U Svetvinčentu, o proslavi 73. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, u godini kada se spominjemo 100. obljetnice njegova rođenja, u ponedjeljak, 24. kolovoza 2020. godine, središnje svečano misno slavlje na glavnom mjesnom trgu predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup metropolita splitsko-makarski.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.