Hrvatska biskupska konferencija i biskupska konferencija Bosne i Hercegovine započele su zajednički projekt popisivanja žrtava II. svjetskog rata i poraća. Ideja vodilja je istaknuti mučenike među mnoštvom žrtava za koje bih se mogao pokrenuti postupak za proglašenje blaženim i svetim. Možemo reći: smisao je ići tragom mučenika. Svakako je važno popisati sve žrtve, bez obzira na režim, jer svi su oni imali oca, majku – brata, sestru. Kao vjernici pozvani smo se svoje braće i sestara u vjeri sjetiti i molitvi.
Istarski poluotok stoljećima se nalazio na udaru mnogih civilizacija i ideologija. Sve su one ostavile svoj trag na mirnom istarskom (hrvatskom) čovjeku. Mnoge rane su još nezacijeljene, a o mnogim događajima ljudi se i danas boje govoriti, napose kad je riječ o zločinima dvadesetog stoljeća.
Talijanska uprava Istre nakon prvog svjetskog rata te snažna talijanizacija[1] stvarat će sve snažniji otpor kod Hrvata prema okupatoru i čežnju za pripajanjem Istre matici Hrvatskoj. Omjer stanovništva je bio 2/3 Hrvata, a 1/3 Talijana, stoga su razumljiva predratna i ratna previranja u Istri. Istarski poluotok stoljećima je crkveno-administrativno podijeljen, ne čini jednu administrativnu cjelinu, pod upravom jednog biskupa, na čijem bi čelu bio biskup Hrvat. Zadnji biskup Hrvat bio je mons. Juraj Dobrila od 1856. do 1875. koji je kao dobri pastir radio na političkoj, kulturnoj, društvenoj i vjerskoj emancipaciji Hrvata.
Nakon što je NOO (Narodnooslobodilački odbor) donio u Pazinu 13. rujna 1943. povijesnu odluku o priključenju Istre matici zemlji „i proglašuje sjedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom“,[2] hrvatsko svećenstvo predvođeno mons. Božom Milanovićem aktivno će lobirati da se Istra pripoji Hrvatskoj. Ovakav stav hrvatskog i slovenskog svećenstva da se Istra radije pripoji komunističkoj Jugoslaviji nego da ostane u katoličkoj Italiji značio je samo jedno, oslobođenje od daljnjeg procese talijanizacije na društvenom i kulturnom planu, te stvaranja preduvjete da se ponovno u crkvama čuje narodni, hrvatski jezik, na vjerskom planu, zbog čega su se mnogi bili udaljili od Crkve nakon što je bio uveden talijanski jezik. Zasigurno ovakav stav hrvatskog svećenstva odredit će jednim dijelom odnos između Crkve i politike u Istri, ali ubrzo će politika okrenuti leđa Crkvi i započeti sa sustavnim zlostavljanima, progonima i ubijanjima hrvatskih, talijanskih, slovenskih svećenika i vjernika laika u Istri.
- Političko – crkveno stanje u Istri od 1941. do 1947. godine
Slabljenju vjerskog života u Istri u 20. stoljeću uz jaku talijanizaciju doprinijela je i činjenica da Istra nije imala jedinstvenu crkvenu upravu. Do 1947. godine sjeverni i središnji dio hrvatske Istre, na temelju ranije bule pape Lava XII. „Locum beati Petri“ iz 1828. pripadao je tršćansko-koparskoj biskupiji.[3] Mnoge su župe bile prazne, ali se nije dopuštao pastoralni rad hrvatskim svećenicima. Porečka i Pulska biskupija obuhvaćale su prostor zapadne i južne istre podijeljene u 7 dekanata.[4] Ovdje je još bila izraženija talijanizacija i pokušaj odnarođivanja, meda je većinu činio hrvatski živalj.[5] Na području Istre imamo dvije crkvene uprave koje vode biskupi talijani koji imaju drugačiji stav o novonastaloj političkoj situaciji od hrvatskog svećenstva.
Crkva u Istri doživjela je svoje velike promjene, kao još neke primorske biskupije, u dvjema poratnim godinama 1945.-1947. Pod pritiskom državnih vlasti na prvom mjestu, te nakon Pariškog mirovnog ugovora, Talijani masovno predvođeni svojim svećenicima, pa i biskupom Radossijem napuštaju Istru.[6] Crkva je u tom razdoblju tražila modus vivendi s vlašću u Istri.
Međutim, bilo je crkveni previranja, napose između hrvatskih i slovenskih svećenika sa svojim biskupima koji nisu prihvaćali novonastalo političko stanje[7], te napose zbog marginalizacije hrvatskog i slovenskog svećenstva.Sveta Stolicana crkveno – administrativnom području povlači prve privremene poteze nakon Pariškog mirovnog ugovora te osniva apostolske administrature od dijela tršćansko – koparske biskupije i goričke nadbiskupije za područja koja su pripala Jugoslaviji.[8]
- Svećeničke žrtve u Istri od 1941. do 1949.
Istarskim poluotokom od 1943. godine, napose nakon odluke da se Istra pripoji matici Hrvatskoj, zavladalo je sveopće bezvlađe. Svećenici i vjernici laici, gledano s vjerskog obzora, bivaju proganjani od sve triju ideologija: fašističke, nacističke i novonastale komunističke. Božo Milanović u knjizi „Istra u dvadesetom stoljeću 2“ navodi kako su komunisti žestoko napadali one hrvatske svećenike u Istri, koji su se isticali u svom radu.[9] Komunistički režim želio je apsolutno smanjiti utjecaj Crkve, klera, u narodu ne birajući sredstva. Kad ne bi dovoljno uspjeli propagandnim djelovanjem uvjeriti narod „kako između svećenstva i fašista nema razlike“[10], tad bi primijenili mjere zastrašivanja, zlostavljanja i ubijanja.
Komunističke žrtve u Istri još uvijek nisu dobile dostojanstveno obilježje i proći će još mnogo godina dok se sve žrtve izjednače. Povjesničari u službi režima, kako bi opravdali komunističke zločine, napose ubijanje svećenika u Istri, donose iskrivljenje i izmišljene činjenice (Bulešić, Tarticchio[11] i dr.), dapače o njima se malo govori. Naš povjesničar mons. Ivan Grah ostavio je u svome arhivu određene smjernice koje bi trebalo koristiti za buduća znanstvena istraživanja. Svećenici nisu zapisivali komunistička zlodjela najviše iz straha za vlastiti život. I danas ljudi teško o tome govore, a još je teže da se svako mjesto dostojno obilježi. Sve što je na tom polju u Istri učinjeno, a učinjeno zahvaljujući biskupu Ivanu Milovanu, mons. Ivanu Grahu te mons. Draženu Kutleši. Biskup Ivan Milovan, na poticaj pape Ivana Pavla II. dao je podići spomenik u Svećeničkoj godini svim svećenicima i bogoslovima koji su stradali u vrijeme rata i u poraću na području Istre. Novi ordinarij mons. Dražen Kutleša imenovao je povjerenika za Popis žrtava II. svjetskog rata i poraća te odredio da svaki svećenik za svoju župu napravi popis i dostavi Ordinarijatu.[12]
U Istri je prema popisu mons. Ivana Graha stradalo od 1941. do 1949. godine 15 svećenika i tri bogoslov.[13] Od toga jedan od strane četnika, 6 od strane komunista (tri Hrvata i tri Talijana), te 8 od strane Nijemaca i Talijana, ali dio odgovornosti za stradanja Zelca i Š. Milanovića leži na partizanima. Mons. Ivan Grah popisao je sljedeće žrtve svećenike:
| Br. | Ime i Prezime | God. i mjesto stradanja | Način smrti |
| 1 | Rudolf Brnobić, r. u Kašteliru 1886. | Trebinje, 1941. | Bio je župnik u Osojniku, dubrovačka biskupija, odakle su odveli četnici i ubili. |
| 2 | Angelo Tarticchio, r. u Galižani 1906. | Lindar, 1943. Bio je župnik u Rovinjskom Selu. | Osuđen u Pazinu od strane komunista i bačen u boksitnu jamu na Lindarštini |
| 3. | Šime Milanović, r. u Kringi 1905. | Slum, 1943. | Ubili ga Nijemci zbog zvijezde petokrake na motoru koju su mu prije nalijepili partizani. |
| 4. | o. Emanuel Ongaro, r. u Padovi 1884. | Pazin, 1943. | Osveta Nijemaca zbog ubijenih njihovih vojnika od strane partizana. Ubijen na vratima samostana. |
| 5. | Camillo Ammirati, r. u Napoliju 1876. | Treviso, 1944. Bio je župnik u Šišanu. | Komunisti su ga zlostavljali i bio je doveden u pazinski Kaštel gdje bi ga zadesila sudbina Tarticchia ali ga je u zadnji moment spasio biskup Radossi. |
| 6. | o. Graziano Zanin, r. u Udinama 1912. | Pula, 1944. | Bio je franjevac konventualac i vršio je službu kapelan u sv. Josipu u Puli. Žrtva je savezničkog bombardiranja Pule. |
| 7. | Marco Zelco, r. u Višnjanu 1893. | Kanfanar, 1944. | Njemačka žrtva, zbog navodne suradnje s partizanima. Biskup Radossi osudio je partizane zbog nečasnih radnji kojima se služe. I danas se čuva konop kojim je bio obješen. |
| 8. | Mirko Vekjet, r. u Trstu 1902. | Dachau, 1944. | Bio je župnik u Boljunu. Partizani su nakon pada Italije na zvoniku objesili crvenu zastavu s petokrakom. Uhitili su ga Nijemci i optužili za suradnju s partizanima i odveli u logor Dachau. |
| 9. | Luigi Brandolise r. u Trentu 1885. | Poreč, 1944. | Bio je župnik u: Labinu, Štinjanu, Kaldiru, Kašteliru, te na kraju porečki kanonik i profesor u porečkom sjemeništu. Stradao je prigodom savezničkog bombardiranja Poreča. |
| 10. | Šime Frulić, r. u Bermu 1868. | Trst, 1944. | Bio je narodnjak. Nakon mučenja u pazinskom Kaštelu a napose u tršćanskom Coroneu umro je u bolnici od zlostavljanja. Pokopan je na groblju sv. Ane u Trstu a sprovod je predvodio Božo Milanović. |
| 11. | Kazimir Paić, r. u Svetom Ivanu od Šterne 1911. | Gorizia, 1945. Pokopan je na groblju u župi Sveti Križ kod Gorice. | Aktivno je sudjelovao u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ubijen od strane slovenskih partizana |
| 12. | Bl. Francesco Bonifacio, r. u Piranu 1912. | Motovunska šuma?, 1946. | Po nalogu oznaša na Bujštini, ubijene je 11. (?) rujna 1946. Proglašen je blaženim 4. 10. 2008. |
| 13. | Ratimir Beletić, r. u Motovunu 1919. | Pula, 4.1. 1947. | Putujući na motoru iz Labina prema Puli usmrtila ga saveznička rampa. |
| 14. | Bl. Miroslav Bulešić, r. u Čabrunićima | Lanišće, 24. kolovoza 1947. | Zaklan od strane komunista u župnoj kući nakon sv. Mise. |
| 15. | Vlatko Lakošeljac, r. u Motovunskim Novakima 1924. | Pula, bolnica 1949. | Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo. |
Među žrtvama bili su i bogoslovi:
| Br. | Ime i Prezime | God. i mjesto stradanja | Način smrti |
| 1 | Vladimir Vivoda, r. u Buzetu 1924. | Motovunska šuma, 1944. | Ubijen je zajedno s ocem Anselmom od partizana. Cijeli scenarij se odigrao noću. Sami su si prije iskopali grob u Motovunskoj šumi. Šezdesetih godina župnik Stanko Macuka, nakon što je saznao mjesto njihova stradanja, prenio je njihove zemne ostatke na mjesno groblje u Malom Mlunu.[14] |
| 2 | Antun Kožljan, r. u Barbanu 1927. | Okolica Svetvinčenta, 1944. | Putujići 15. prosinca 1944. na misu zornicu iz svoga sela Rodići – Goleševo u Barban upao je u fašističku zasjedu i oni su ga proglasili suradnikom partizana i ubili. |
| 3. | Milutin Gracijan Krizmanić, r. u Ježenju 1923. | Bolzano, 1945. | Nakon pada Italije nije se vratio u sjemenište već se pridružio partizanima, ali ih je već 1944. napustio i odlučio se vratiti u koparsko sjemenište. Na putu za sjemenište uhitili su ga Nijemci i odveli u logor gdje je ostao do savezničkog oslobađanja. Na povratku kući kod Bolzana ispao je iz vlaka te je bio prevezen u bolnicu gdje je umro. Sahranjen je na mjesnom groblju. |
- Svećenici mučenici in odium fidei
Danas Crkva u Istri među mučenicima i žrtvama komunističkog režima ima dva blaženika: Francesca Bonifacia i Miroslava Bulešića. Možemo reći da bl. Francesco predstavlja stradanja Talijana na području Istre, a bl. Miroslav Hrvata. Jedan i drugi podnijeli su mučeništvo nakon rata, bez sudskog procesa.
- Bl. Francesco Bonifacio
Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krsica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo revan, uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži.“[15] Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su oznaši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati,[16] među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca. Poduzeti su neki koraci, ali ne mogu više o tome dok traje proces.
- Bl. Miroslav Bulešić – zaštitnik svećenika i mučenik krizme
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Teološki studij završio je u Rimu i 11. travnja 1943. zaređen za svećenika.[17] Bio je jedan od istaknutiji istarskih svećenika koji se zauzimao da Istra bude pripojena matici Hrvatskoj. Ali istako tako, nije prihvaćao komunističku ideologiju te se jasno suprotstavljao bezboštvu. Svetačkim načinom života[18] bio je uzor mnogim svećenicima i mladima. Odmah se našao na listi nepodobnih svećenika. Ivan Motika opisao je njegovu mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misu, među kojima je bio i Ratimir Beletić, „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“[19] Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući. Ovaj komunistički zločin dobio je naziv „Krvava krizma u Lanišću.“[20]
- Svećenici žrtve komunističkog režima
Na udaru komunističke vlasti napose su se našli talijanski svećenici i redovnici koji su marljivo vršili svoju svećeničku službu.[21] U Istri su jednako stradavali hrvatski svećenici kao i talijanski, jer komunistička vlast u svakom svećeniku je vidjela potencijalnu opasnost za režim. Stoga je razumljivo da je jedan broj svećenika talijanske nacionalnosti napustio Istru kako ne bi bili suđeni ili ubijeni. Bilo i onih koji nisu napustili Istru i ostali su uz narod uz spremnost da podnesu mučeničku smrt. Stradanja svećenika nisu bila samo u vrijeme rata, nego najveći dio nastradao je nakon rata.
- Don Angelo Tarticchio
Don Tarticchio rodio se u Galižani 25. ožujka 1906., a za svećenika zaređen je 1. svibnja 1932. godine. Nekoliko dana nakon kapitulacije Italije kreću prva uhićenja svećenika i suđenja. Prva svećenička žrtva novo uspostavljene vlasti bio je don Tarticchio. Odveden je u pazinski kaštel 14. rujna ili dan poslije i tamo je osuđen na smrt. Smrtna presuda[22] je izvršena 19. rujna strijeljanjem i bacanjem u boksitnu jamu na Lindarštini (blizu Pazina). Pulski su vatrogasci žrtve izvadili iz jame te je don Angelo bio pokopan u Galižani 4. studenog 1943.
Vjekoslav Bratulić, zadojen komunističkom ideologijom, dostao negativno je pisao o don A. Tarticchiu, nazivajući ga „najvećim i najopasnijem neprijateljem Narodnooslobodilačkog pokreta.“[23] Bratulić manipulira s podacima, a čak i datume izokreće kako bi zaobišao istinu.[24] Istu priču ponovio je 1978. godine na Pazinskom memorijalu u Pazinu Milan Iskra.[25] Međutim, župljani Rovinjskog Sela koji su dobro poznavali don Tarticchija i tadašnje stanje, te se nisu dali indoktrinirati od režima, daju drugačije svjedočanstvo o svome župniku.[26] Krivnja don Tarticchiju nije dokazana,[27] ali je osuđen pod tezom „neprijatelj naroda“, kao i mnogi drugi svećenici.
- Don Camillo Ammirati, žrtva komunističkom zlostavljanja i terora
Don Ammirati rođen je u Napoliu 1876. Za svećenika je bio zaređen 2. veljače 1900., a od 1926. do 1943. bio je župnik u Šišanu. Dolaskom u Istru talijanske vlasti objeručke su ga prihvatile, materijalno pomagale i nagrađivale “za zasluge prema domovini” i “za potalijančivanje inorodnog naroda”.[28] Međutim, mještani hrvatskih sela Jadreški i Šikići, na području župe Šišan svjedoče da se prijateljski odnosio prema Hrvatima. Kao marljivi pastir brinuo se za moralni život svojih vjernika i najvjerojatnije zbog moralne strogoće našao se na udaru nekih Hrvata i Talijana.[29]
Partizanski pohodi na nevine ljude, najčešće su se zbivali u gluho doba noći kad nitko ne vidi niti čuje. Tako su 20. rujna 1943. došli u župnu kuću u Šišanu i na prijevaru odveli don Ammirata na obavijesni razgovor sa nadređenima. Od sigurne smrti spasila ga je njegova obitelj koja nije dopustila da don Ammirat ide sam na razgovor nego su pošle i oni s njime budući da je on bio već star i bolestan. Na kraju je odveden u Pazinski kaštel koji je bio sabirni centar za Istru. Od sudskog procesa i smrtne presude spasio ga je biskup Radossi, koji je došao u Pazin, 22. rujna, radi don A. Tarticchia. Partizanske vlast da u roku nekoliko dana ne pogube dvojicu svećenika i vidjevši da don Ammirati fizički i psihički loše izgleda, te da nije nikakva opasnost za novu vlast, predali su ga biskupu s njegovom obitelji, koji ih je prevezao u Pulu koja je tad bila pod upravom Nijemaca. Ubrzo će napustiti Istru shrvan fizički i psihički, te nakon nekoliko mjeseci umrijeti kod Trevisa 1. veljače 1944. godine.
- Vlatko Lakošeljac
Rođen u središnjoj Istri, župa Motovunski Novaki, 1924. Svećeničku službu je vršio u župi Premantura kod Pule. Mladi, pobožni,[30] poletni svećenik okuplja oko sebe djecu i mladež, čime postaje trn u oko lokalnih vlasti. Zasigurno se kovao plan kako stati na kraj ovom obljubljenom župniku među narodom, ali nije bilo jednostavno, rat je već davno završio da se primjenu ratne metode. Skromni životni uvjeti doprinijet će da će u ljeto 1949. imati problema s upalom pluća. Kako bi što prije sanirao zdravstvene poteškoće pošao je na liječenje u pulsku bolnicu. Stvorila se idealna prilika „da živ ne izađe iz bolnice.“[31] Umjesto adekvatnog liječenja i sigurnog oporavka dogodilo se ono što je vlasti najviše odgovaralo, umro je.[32]
- Stradali zbog, navodne, suradnje s partizanima
Istra postaje spaljena i opustošena zemlja po pitanju bilo kakvih ljudskih sloboda i zakona od 1943. do 1945. Određeni krajevi nalaze se na udaru fašističke, nacističke ili partizanske vlasti. Nekoliko će svećenika nastradati od strane nacifašističkog terora zbog svoje navodne suradnje s partizanima. Neki od njih nikada nisu podupirali komunističku vlast, Marco Zelco, a osuđeni su kao suradnici te vlasti.
- Šime Milanović[33]
Rodio se u hrvatskom selu u središnjoj Istri, Kringi, 22. lipnja 1905., a za svećenika je bio zaređen 9. srpnja 1933. Kao istaknuti narodnjak često je bio napadan od strane fašista. Postat će žrtva njemačke vojske, zbog petokrake koju su mu partizani nalijepili na motor. Ubijen je na cesti prema Buzetu hitcem u glavu nakon što je njemački vojnik spazio petokraku na motoru, 2. listopada 1943.[34] Zbog nesmotrenosti i nedovoljne opreznosti izgubio je život.[35] A danas prigodom raznih boračkih – antifašističkih okupljanja u Istri često se zlorabi u političko – propagandne parole njegovo ime.
- Marco Zelco
Rođen u Višnjanu 21. veljače 1893., zaređen za svećenika 9. srpnja 1916, a župnik je bio u Svetvinčentu, Labincima, Kašteliru i Kanfanaru gdje je bio ubijen noći 8/9. veljače 1944. Bio je gorljivi talijanaš zbog čega je dolazio u sukobe s hrvatskim stanovništvom. Predratne i ratne godine proveo je u Kanfanaru, nadomak Rovinja, gdje je za vrijeme rata bilo „sjedište njemačkog garnizona i talijanske karabinjerske stanice, a u okolnim su se šumama skrivali i djelovali partizani.“[36] Partizani su stvorili priču kako župnik sprema večeru za njemačke i talijanske časnike, te kako će ih prigodom večere doći i pobiti partizani. Druga teza je Ivana Motike da je M. Zelco nastradao od nijemaca zbog sastanka kojeg je dan ranije imao s njime, a sve je bio prijavio Nijemcima špijun Baklija. Kako god bilo, župnik Zelco je bio obješen na središnjem trgu od strane njemačke vojske kao znak svim žiteljima što će im se dogoditi ako budu surađivali s partizanima.[37] Biskup Radossi je osudio partizane zbog nečasnih radnji kojima se služe.[38] I danas se čuva konop kojim je bio obješen vlč. Zelco.
2.4.Stradanja prvih suradnika od svećenika
Uz svećenike koji su bili ubijeni, ili još više oni koji su bilo progonjeni, osuđivani i zatvarani, nalazi se dovoljno neistraženi dio istarskih narodnjaka, sakristana i drugih koji su mučenički bili ubijeni od strane komunističke vlasti. Uglavnom su bili likvidirani pod tezom da su surađivali s okupatorom, bez ikakvih dokaza. Vjerojatno je još koji sakristan i zvonar doživio sličnu sudbinu, ali je teško doći do njihovih podataka. Neke sakristane od slične sudbine su spasili prijatelji i znanci.[39]
2.4.1. Antun Palman (1877.-1944.)
Vršio je savjesno svoju službu sakristana i zvonara u Gologorici. Povremeno je pješačio do Cerovlja, gdje je bio njemački garnizon. Ovo će biti dovoljan razlog partizanskim sektašima da ga optuže za suradnju s Nijemcima. Zaštitu je uživao od lokalnog odbornika, koji je dobro poznavao Palmana
Kad su Nijemci uočili da se u blizini naselja Krbune kreću partizanske jedinice, dana 25. svibnja 1944. Bomboardirali su naselje. Lokalni partizani, bez znanja odbornika,[40] odmah su okrivili Palmana za špijunažu kako bi ostvarili svoj već davno skovani plan – likvidaciju Palmana. Pepekovci su noću upali u Palmanovu kuću i odveli ga u školu u selu Zankovci gdje su ga mučili, te ga potom preselili u improvizirani zatvor u kamenjaru iznad sela Gorinci kod Kožljaka. Krivnja mu nikad nije dokazana, ali smaknut je kao i mnogi drugi pod krilaticom „neprijatelj naroda“[41], budući da je bio jedan od najbliži župnikovih suradnika.
Mučenja su bila redovito postupanje sa zatvorenicima kako bih se iznudila njihova izjava da su krivi zbog čega ih se optužuje, ako nije izvršena odmah likvidacija.[42] Presuda je bila smrtna. Bio je osuđen na smrt. Prema svjedočanstvu stražara uoči smaknuća Palman je sam sebi ispjevao sprovodne pjesme i molitve.[43]
2.4.2. Franjo Božić (1906.-1943.)
Vršio je zvonarsku službu u župi Lindar kod Pazina i pjevao u crkvenom zboru. Za općinu Pazin, nakon pada Italije za vrijeme njemačke uprave, raznosio je raznu pošiljku po selima i zasigurno znao je puno informacija iz susreta s ljudima. Domaći partizani ubrzo su ga počeli napadati i prijetiti smrću, te će nakon Božića 1943. jedne noći na prijevaru biti odveden u obližnje selo Ćusi gdje će ga mučiti i ubili.[44] U Statusu animarum župe Lindar stoji zapisano da je Božić bio ubijen „od partizana 1943.“
2.4.3. Jakov Radošević (1883.-1943.)
Bio je višegodišnji medulinski sakristan, te je sa svojom ženom Ljubom uređivao je crkvu te živio od pomoći župljana. Zbog siromaštva vršio je poštarsku službu u općini. Ovo se nije svidjelo partizanima te su noću 29. rujna 1943. upali u njegovu kuću te ga zajedno sa ženom i još nekoliko drugi župljana odveli i bacili u jamu na Barbanštini.[45] Župnik je zapisao kao dan njihove smrti 5. listopada 1943. godine i pokopao ih u groblje.
2.4.4. Trost Giovanni (1883.-1844.)
Vršio je sakristansku i zvonarsku službi u župi Šišan u okolice Pule, od čega je prehranjivao svoju obitelj. Poznato je da je jednom prigodom spasio selo od njemačke odmazde zbog ubijenog vojnika od strane partizana.[46] Umjesto da bude nagrađen za hrabrost koju je učinio i spasio selo od Nijemaca, partizani će noću 2. listopada 1944. Na prijevaru odvesti Trosta na neki sastanak van sela, te se nikad više neće vratiti doma. Još nije poznato u koju je jamu bio strovaljen.
2.4.5. Milovan Antun (1907.-1945.)
Ređen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog. Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima[47] te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.
Antunov utjecaj u selu je bio velik te kao dobro stojeći seljak imao je mogućnosti dobivati katolički tisak i bolje upoznati doktrinu komunističkog režima. Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. „Osudili su ga za šest najtežih izmišljenih optužbi protiv pokreta“[48]. Optužnica nije postojala, a to potvrđuje činjenica da odbornik Antun Štoković ništa nije znao, a kad se sutradan zanimao za Antuna kod partizanske komande, njegov suseljan mu je zaprijetio pištoljem da se vrati kući ako želi ostati živ. Navodno suđenje je moglo biti iste te noći kad i smaknuće zbog opasnosti da se mještani pobune. Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavit će se i nakon rata.[49]
Nakon što je Antunov brat zatražio od Kotarskog suda u Puli da se Antuna proglasi krivim, sud to čini i navodi razlog smrti: „Antun je bio mjeseca marta 1945. godine po noći odveden po nepoznatim osobama u nepoznatom pravcu te se od tada do danas nije nikome javio, a niti kući povratio.“[50] Tako je Kotarski sud u Puli pobio presudu „narodnog suda“, ako je uopće postojala.
- Poznatiji narodnjaci stradalnici
Narodnjaci su bili čuvari nacionale svijet kod Istarskih Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća i najsnažnija oporbena snaga fašizmu i sustavnoj talijanizaciji. Uživali su veliki ugled među istarskim Hrvatima, a potporu su imali u istarskom narodnom svećenstvu. Narodnjaci su se ideološki razlikovali od NOP-a te nisu prihvaćali sve NPO-ovske ideje, napose kad je u pitanju represivni dio prema ne hrvatskom stanovništvu i svećenstvu. „Ortodoksni odnosno tvrdi komunisti, narodnjake su smatrali klasno stranim elementom i stoga oportunistima.“[51] Komunisti su brzo obračunali s najvećim dijelom istarskih narodnjaka u vremenu od 1944. do 1945. godine.[52]
- Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe
Nacionala svijest u selu Kringa u središnjoj Istri bila je snažna. Pavao nije se mirio s talijanskom okupacijom Istre, te sustavnom talijanizacijom te je u selu predvodio otpor protiv fašizma. Međutim, veliki utjecaj u mjestu i suradnja s mons. Božom Milanovićem, koji je tada bio nepoželjan partizanskoj vlasti u nastajanju. Na prijevaru su ga partizani navečer 14. travnja 1944. odveli iz kuću, tako što ga je jedan partizan zamolio da mu pokaže put za jedno selo. „U tami su ga dočekali partizani, zgrabili i odveli u nepoznatu “fuzalicu” (Jamu) pepekovci.“[53]
2.4.2. Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta
U vrijeme talijanske okupacije na Buzeštini je širio hrvatske knjige i novine, te bio velik prijatelj sa vlč. Stankom Macukom. Iako veliki narodnjak, nije se bio uključio u partizanski pokret, ali je uživao velik ugled u narodu. Sin Vladimira je školovao u Trstu što komunisti nicu mogli prihvatiti. U Velikom tjednu 1945. kad je Vladimir došao doma, oznaši su ga htjeli ubiti, ali on je na vrijeme pobjegao, pa su onda ubila njegova oca. „Obistinila se prijetnja koju je izrekao jedan domaći zadrti komunist kad su na jesen 1943. zajedno se skrivali pred njemačko ofanzivom: Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi komunist.“[54]
- Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja
Kao istaknuti vjerniku župi Muntirlj i narodnjak zbog nesuradnje s novom vlašću, pepekovci su ga uhitili i ubili. Iz Munitrilja su stradali i drugi narodnjaci zbog nesuradnje s novom vlašću, te bili bačeni u jamu: Fraj Šime (1892.-1944.), Ivan Paljuh (1873.-1944.) i Šime Paljuh (1876.-1944.). Nisu željeli surađivati s novom vlasti zbog ubojstva njihovog kolege Ivana Brčića, od strane partizana.[55]
- Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki
Kao istinski vjernik surađivao je sa svim svećenicima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Kao dobri prijatelj Zvonimira Brumnića odmah se našao na udaru partizana. Brumnić je pobjegao u Trast, a njega su oznaši na prijevaru odveli iz kuće. „“Narodni sud kotara Tinjan” osudio ga je 15. veljače 1945. na smrt kao veleizdajnika, narodnog neprijatelja i razbijača oslobodilačkoga pokreta. Sastavljena je presuda biser partizanske pismenosti i komunističke “pravde!” Završava ovom prijetnjom: “NARODE. Zapamti da sve ovakve narodne izdaice, krivi su da gubimo svakog dana najpostenije drugove, i prema tome svaki ovakav bit ce suđen kao Livak Viktor.“[56]
- Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja
Žminjština je imala svoje istaknute vjernike i narodnjake. Peteh iz svjetonazorskih i vjerskih uvjerenja nije mogao potpuno se uključiti u partizanski pokret; ali kao i većina narodnjaka djelomično je prihvaćao pokret, u smislu pripojenja Istre. S druge strane zamjerio se Ivanu Motiki jer nije želio nositi njegove pismene poruke u strahu da mu partizani ne podvale pa da ne nastrada od Nijemaca. Na kraju su ga ubili partizani 19. travnja 1945.
Nemoguće je nabrojii sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata kao i poslije rata. Ivan Grah donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze umiru svjedoci i s njima istina!
Zaključak
Stradanja ljudi na Istarskom poluotoku prije, u vrijeme i nakon rata izazivat će među povjesničarima i istraživačima oprečna mišljenja o pojedinim ljudima, napose ako se ne odmaknu od postojanja službenih izvora po raznim arhivima. Najvećim dijelom istina o mnogim ljudima živi u narodu i potrebno je čuti svjedoke tih događaja, mada su rijetki spremni govoriti. Kad se neke pojedince pita o nekim događajima, koji nisu u skladu sa službenim tumačenjima, odgovor je: „otkud vi to znate“.[57]
Mr.sc. Ilija Jakovljević
[1] Snažna talijanizacija se napose osjetila na području školstva. „Na području Istre godine 1913. bilo je 278 osnovnih škola i to: 121 s hrvatskim nastavnim jezikom, 115 s talijanskim nastavnim jezikom, 23 dvojezične…. i 9 s njemačkim nastavnim jezikom… U školskoj 1918/19. godini postojale su u Istri 222 osnovne škole i to: 131 s talijanskim nastavnim jezikom, 59 s hrvatskim nastavnim jezikom….“. Nevio ŠETIĆ, Istra za talijanske uprave, o istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.-1941.; str. 82.
[2] Proglas Okružnog NOO za Istru od 13. IX. 1943. O priključenju Istre Hrvatskoj. Prema: Priključenje Istre Federalnoj Državi Hrvatskoj u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji 1943.-1958., ZR, (uredio Ferdo Čulinović i dr.), Sjevernojadranski institut JAZU, Rijeka 1968., str. 190.
[3] Sastojao se od šest dekanata (Kršan, Pićan, Pazin, Buzet, Oprtalj i Umag) i 54 župe, 14 kapelanija i 32 kooperature, u kojima je živjelo 85.401 vjernika – katolika. Usp. Stipan TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke Crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., str. 62.
[4] Dekanati Poreč, Rovinj, Kanfanar, Motovun, Pula, Vodnjan i Labin. Godine 1942. U tim dekanatima su bile 53 župe, 11 kapelanija i 29 kooperatura. Katolika je bilo 148.000. U velikim gradovima prevladavalo je talijansko pučanstvo dok u selima hrvatsko, koje je u ukupnom broju činilo većinu. Usp. S. Trogrlić, Odnosi Katoličke Crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., str. 64-65.
[5] „Na temelju biskupijskih šematizama (popisa župa, svećenika, bogoslova itd.) i osobnog poznavanja dokazao sam da Istra ima 75% hrvatskih i slovenskih župa, 12 % talijanskih i 13 % mješovitih.“ Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin, 1976., str. 136.
[6] Usp. Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 63.
[7] Usp. Stipan TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke Crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., str. 115.-125.
[8] Usp. Istarska Crkva jedna, proslava crkvenopravnog ujedinjenja, travanj 1978., Poreč ,1978 .
[9] Usp. Božo MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću 2, Pazin 1996., strr. 106, 159.
[10] Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski, str. 285.
[11] Usp. Vjekoslav BRATULIĆ, Rovinjsko selo, Zagreb 1959., str. 87.-102.
[12] Usp. Dekret od 15. siječnja 2015., br: 26/2015; Biskupski ordinarijat Poreč.
[13] Usp. Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 11.-24.
[14] Usp. Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 23.
[15] Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 17.
[16] Isto, str. 18.
[17] Životni put, pastoralni rad te mučenički način života Sluge Božjeg Miroslava Bulešića opisao je Vjekoslav MILOVAN u knjizi „Miroslav Bulešić, svjedok Kristov“, Pula 2006.
[18] O svetačkom načinu života Sluge Božjeg Miroslava Bulešića piše mons. dr. Vjekoslav Milovan u knjizi „Bio je svet svećenik, Sluga Božji Miroslav Bulešić“, Pula, 2010.
[19] Iz ostavštine Ivana Graha o Antunu Cukariću, str. 1.
[20] Cijela Istra bila je zgrožena ovakvim postupkom komunističke vlasti prema Crkvi i njezin službenicima. Nakon tog događaja 6 svećenika je napustilo Istru, a drugi dio svećenstva se pasivizirao u društvenom i političkom djelovanju, izuzevši mons. Božu Milanovića. Usp. Stipan TROGRLIĆ, Mons. Božo Milanović, istarski svećenik (1890.- 1980.), str. 146.
[21] Usp. Stanko Josip ŠKUNCA, Lakrdija od suđenja, Ladonja, vjerski informativno – kulturni list, kolovoz 2012, str. 28.
[22] Prema zapisima mons. Pietra Rensia na smrt don A. Tarticchia i još 40 zatvorenika osudio je sudac Motika. Usp. Mons. Pietro RENSI, Cinque anni sotto i comunisti titini, Trento 1960., str. 12.
[23] Vjekoslav BRATULIĆ, Rovinjsko selo, Zagreb 1959., str. 87-88.
[24] Usp. Ivan Grah, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 69.
[25] Usp. Milan ISKRA, Rujanski dani Rovinjskog sela, P.M.12, str. 237-242.
[26] Usp. Ivan Grah, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 71-73.
[27] Usp. Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski, str. 65.
[28] Vjekoslav BRATULIĆ, str. 185.
[29] Usp. Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 83-84.
[30] Usp. Vjekoslav MILOVAN, Vlatko hoće Mirovim putem, Ladonja 6 (270) 2008, str. 6.
[31] Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 20.
[32] Nekoliko mi je puta Vlatkova sestra Marija Lakošeljac pričala kako je njezin brat umjesto da bude na adekvatan način liječen sustavno bio zanemarivan. Po njezinim riječima jedna medicinska sestra, u službi režima, Vlatku je svakodnevno davala krive lijekove te na taj način izvršila njegovo ubojstvo. Obitelj je tražila da se Vlatka otpusti iz bolnice budući da mu se zdravstveno stanje pogoršavalo i počelu su prve sumnje u ispravno liječenje. Međutim, liječnici nisu dopustili te se mučenička patnja mladog svećenika okončala smrću 19. rujna 1949.
[33] Brat mu je bio istaknuti istarski svećenik Božo Milanović, koji je tad bio zatočen u Bergamu. Božo Milanović je zapisao u svoj dnevnik: „Šime, laka Ti bila istarska zemlja koju su toliko ljubio. (Božo Milanović, Moje uspomene, str. 112-113.)
[34] Usp. Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 73.
[35] Usp. Darko DUKOVSKI, nav. dj., str. 64.
[36] Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 14.
[37] Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 76-78.
[38] Usp. Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 14. Župnik u Kanfanaru, vlč. Zorko Ritoša 1993., piše Anti Bakoviću o svjedočanstvu ljudi kad je riječ o smrti vlč. Marca Zelca: „Ali trijezni ljudi, a što vrijeme prolazi sve ih se više otrježnjava, misle da su partizani osudili u svojim redovima pokojnog Zelca na smrt, izdajom i prijevarom podmetnuli su ga Nijemcima…“. Ivan GRAH, Istarski mučenici i žrtve, Ladonja 6 (270) lipanj 2008., str. 21.
[39] Od smrtne presude iz zatvora u pazinskom kaštelu jedan lokalni partizan spasio je motovunskog zvonara Francesca Paulinicha. Slična sudbinu su imali Žusto Poldrugo sakristan iz Krnice i Josip Žmak iz Lanišća. Usp. Ivan GRAH, Sakristani i zvonari – nevine žrtve rata, Ladonja 1 (265) siječanj 2008, str. 21.
[40] Prema zapisima Ivana Graha vrijedilo je usmeno pravilo da se bez znanja odbornika nitko ne smije odvesti izvan njegova područja. Međutim, za prekršitelje takve odredbe, makar usmene, nije postojala nikakva sankcija. Pepekovci su znali da Palman uživa zaštitu odbornika i trebalo je iskoristiti priliku kad odbornik bude odsutan da se brzopotezno osudi i likvidira Palmana. Usp. Ivan GRAH, Zašto su nestali toliki narodnjaci, Ladonja 11(275) studeni 2008., str. 23.
[41] Usp. Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski, str. 65.
[42] Usp. Glas Istre, broj 17/1944.
[43] Usp. Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 107.
[44] Usp. Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 173-174.
[45] Usp. Isto, str. 111.
[46] Usp. Isto, str. 107-108.
[47] Sudjelovao je na mladim misama i prigodom crkvenih slavlja držao je govore. Tako je zdravicu i čestitku 26. travnja 1943., rođaku mladomisniku Miroslavu Bulešiću – za koga je u tijeku postupak za proglašenje blaženim – zaključio riječima: “Ti, novi Kriste, stajat ćeš čvrsto na braniku, kao nepomičan stup… ne boj se bure ni oluje… veseli se što se nalaziš u lađici Petrovoj kao kormilar… vrata je paklena neće nadvladati… Za stvar Božju žarko gori, za Svetu se Crkvu bori. Budi radost rodu svom, ponos domu svom… Živjela naša domovina. Još jednom živio mladomisnik.” Rukopis govora čuvaju Milovanovi sinovi svećenici.
[48] Ivan GRAH, Sakristani i zvonari – nevine žrtve rata, Ladonja 1 (265) siječanj 2008., str. 21.
[49] Usp. Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru, str. 103.
[50] Presuda Kotarskog suda u Puli od 31. listopada 1950., broj R 682/50. Čuva se u privatnom arhivu obitelji Milovan.
[51] Darko DUKOVSKI, Problem hrvatske historiografije: fašizam i antifašizam u Istri – borba za opstanak, P.M. 26/27, str. 87.
[52] Ne postoji jasna lista narodnjaka, ali tako ni „narodnih neprijatelja“. Jedan od najutjecajniji među narodnjacima je bio Joakim Rakovac koji se često kod vlasti zauzima za pravedno suđenje, a osobno je neke i spasio. Zbog toga se zamjerio nekim ljudima unutar NOP-a, te danas jedan dio ljudi koji su bili svjedoci tih događaja daju oprečne činjenice na koji je način stradao Rakovac. Stoga se s pravom postavlja pitanje: Čija je žrtva Joakim Rakovac?!
[53] Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 110.
[54] Isto.
[55] Usp. Isto, str. 111.
[56] Isto.
[57] Pita jedan sin svoju majku koja je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu na poreštini o stradanju Joakima Rakovca, te jeli istina da nije poginu od Nijemaca, ona odgovara „otkud ti to znaš?“. Poslije mi je ispričala tko je ta partizanka koja je ranila – ubila Rakovca i koja ga je djevojka poslije našla iskrvavljena. Je li razlog Rakovčeve smrti suradnja sa svećenicima (vlč. Bulešićem u Kanfanaru) ili je stao na žulj nekim indoktriniranim partizanima koji su se željeli riješiti svih onih koji nisu svesrdno prihvaćali komunističku ideologiju?