Homilija vicepostulatora, vlč. mr. Ilije Jakovljevića, prigodom pohrane relikvija u oltar župne crkve u Komplju, 22. kolovoza 2015.

 

Zahvaljujem se gospodinu župniku na riječima pozdrava i na pozivu predvođenja ovog slavlja. Pridružujem se riječima pozdrava don Anđelka te u ovom misnom slavlju prigodom slavlja sv. Stjepana mučenika, ispred sebe imamo relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika 20. st. Mučenici su svoju vjeru u Trojedinog Boga posvjedočili svojom krvlju

            Braćo i sestre,

Čuli smo u prvome čitanju: „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“

            Ovaj biblijski tekst, možda, ponajbolje opisuje kako na smrt gleda pravednik, a kako bezbožnik. Za bezbožnika smrt je najveća ljudska tragedija, nesreća. Osuditi nekoga na smrtnu kaznu uistinu je najveća ovozemaljska kazna. I ova kazna primjenjivala se za najveće prestupnike, ali režimi su je koristili kako bi se obračunali sa neistomišljenicima. Pravednici su najčešće bivali osuđivani na smrtnu kaznu, kako bi se onemogućilo u budućnosti svako preispitivanje presude, ili ne daj Bože rehabilitacije pravednika. Smrtna presuda trebala je izbrisati povijest jedne osobe, trebala je onemogućiti svako daljnje spominjanje te osobe, te zaustaviti sve ono što je ta osoba činila. Kad je riječ o pravedniku tad smrtna kazna nema zadnju riječ, nego pravednikova djela, ono s čime se pravednik u svome životu nadahnjivao i što ga je vodilo da čini pravedna djela. Mnoštvo je takvih svjedoka, a mi danas pred sobom imama dva divna lika Crkve: sv. Stjepana i bl. Miroslava Bulešića. Njih dvojicu dijele stoljeća a povezuje ista vjera u Isusa Krista. Stoljećima udaljeni, vjerom sjedinjeni. Zbog vjere sv. Stjepan biva kamenovan, a bl. Miroslav nožem zaklan. Jedan i drugi ispovijedaju istu vjeru u času mučeničke smrti. Sv. Stjepan u času kamenovanja moli: „Isuse, primi dušu moju!“, iste riječi izgovara i bl. Miroslav Bulešić dok u laniškoj župnoj kući biva udaran i na koncu nožem zaklan od strane pristaša komunističkog režima. Vidimo kako ova dva mučenika vjeru ispovijedaju i u najtežim trenutcima svoga ovozemaljskoga života. Kako je to moguće? Moguće je to onima čiji je život oblikovan evanđeljem a duša nahranjena sv. pričešću.

Braćo i sestre, divimo se našim kršćanskim mučenicima: sv. Stjepanu, sv. Kuzmi i Damjanu, sv. Lovri… Međutim, naš hrvatski narod u stoljetnom ispovijedanju svoje vjere u Isusa Krista i vjernosti Rimskome prvosvećeniku, napose u bezbožnome 20. stoljeću, podnio je velike žrtve. Sv. papa Ivan Pavao II. zapisao je: "Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature. S psihološkog stajališta mučeništvo je najrječitiji dokaz istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svoju ljepotu u najokrutnijim progonstvima" (Incarnationis mysterium, 13). Danas na našem prostoru progonitelji Crkve i vjere nisu više „krvnički“ usmjereni, već s „profinjenijim“ metodama pokušavaju čovjeka odvojiti o Boga. Često se čuje krilatica: „ne moraš biti vjernik da bi bio dobar čovjek“. Međutim, kakav si to kršćanin ako nisi vjernik. Bl. Miroslav je rekao: „Ili smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi" (3. lipnja 1943. – Uzašašće Gospodinovo; Isto, str. 159). Te riječi i danas ovdje na ovoj župnoj svečanosti želim ponoviti sebi i Vama. Nema istinskog vjernika bez nedjeljne euharistije, koja nas okuplja, hrani i snaži ne samo za vjernički, već i ljudski život.

Braćo i sestre,

Dok danas kod ovog misnog slavlje polažemo relikvije bl. Miroslava Bulešića u misni oltar ove župne crkve, želimo da nam promatranje ovog oltara i relikvija bl. Miroslava bude trajno nadahnuće za naš kršćanski život. Bl. Miroslav je često svojim vjernicima i sugovornicima govorio o dvije vrste mučeništa: bijelom i crvenom mučeništvo. Bl. Miroslav je molio da ga Gospodin učini dostojnim za crveno mučeništvo. Zapisao je: "Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu…" (22. ožujka 1944; V. Milovan, Miroslav Bulešić svjedok Kristov, Pula 2006, str. 67). Mi danas nismo izloženi crvenome mučeništvo ali pred svima nama je izazov bijelog mučeništva – ostati vjeran Bogu i Crkvi; živjeti svoju vjeru kao otac i majka, kao mladić i djevojka; vjerom hraniti svoj profesionalni život kao političar i gospodarstvenik, radnik i umirovljenik…. Danas su jako aktualne riječi bl. Miroslava:“ Među ljudima nema ljubavi, nego mržnje i prezira. Svi se straše istine, svi je skrivaju, dapače more u svojoj nutrini, jer ih svijet straši. Nema prave istine na svijetu. Jedina istina si Ti, o Bože, koju ljudi neće da spoznaju.“ (Duhovni dnevnik). Potrebno se okrenuti prema istini. Što je istina? Isus nam daje odgovor u evanđelju: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Ivan 14,6). Taj put Istine su slijedili sv. Stjepan, bl. Miroslav i mnogi naši preci. Taj put je i pred nama. Na tom putu postoje mnoge zamke, ali oni nisu samo tu da mi posrnemo nego da nas i održe na pravom putu; da nam dadnu mogućnost biranja. Naši mučenici su izabrali put Istine Isusa Krista i pod cijenu da budu i ubijeni. Bl. Miroslav je rekao: "Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga."

Braćo i sestre,

Moramo biti svjesni da zbog življenja i naviještanja evanđelja nećemo uvijek dobiti aplauz nego da ćemo biti optuživani da se bavimo politikom. Navještaj evanđelja nije politika već život svakog svećenika i vjernika. Bl. Miroslav zbog svakog angažiranog pastorlanog rada u župi Baderna kraj Poreča bivao je od komunističkih vlasti optuživan da se bavi politikom. Na drugu obljetnicu svećeničkoga ređenja piše: "Od prije Božića [1944.] protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente… Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod" (11. travnja 1945., Isto, str. 69.). I danas pred nama stoje isti evanđeoski izazovi u pastoralu, ali i slične osude od ovoga svijeta, kojemu ponekad u „devastaciju“ moralnog i vjerskog života smeta vjernik kao: biskup, svećenik, redovnik, redovnica, iznad svega istaknuti vjernik laik. Bl. Bulešić je svojim neprijateljima odgovorio u svome Duhovnom testamentu: "Moja je osveta – oprost" (Isto, str. 70.). Neka to i danas bude naš zajednički odgovor svima onima koji nas napadaju i progone: „Moja je osveta – oprost“. Amen.

 

 

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.