„Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće.“ (Iz pisma rektoru Zavoda Lombardo u Rimu, 1943.)

Krv mučenika nikada ne ostaje bez ploda. A plod se rađa kada to Gospodar života upiše u korijen iz kojega izrasta. I kada se činilo da je poznat tek u svome kraju, upravo u Godini vjere i Jubileju 1700 godina od slobode kršćanstva, mučenik Miroslav Bulešić zasjao je s križa kao znak i poziv: znak bliskosti s Kristom čija nas je žrtva preobrazila za Život, i poziv na vjernost Bogu, jer on nikada ne razočarava.

Don Miro je vidljiv znak Krista, jer je upio tajnu Njegove žrtve kao svećenik: „Bog mi je dao tu milost da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve Tvoj!“ Iz ove intimne bliskosti s Kristom, dogodila se otajstvena razmjena Božjega sebedarja i don Mirina uzdarja: „Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke više nisu moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“ S Kristom živim u rukama moliti da postanemo ono što blagujemo u Euharistiji, znači biti spreman imati Kristovo lice i pred očima svijeta. Taj put zemaljskog koračanja nije lagan, ali je jedini plodonosan. Učenik Kristov mora proći put svojega Učitelja. Kao svećenik don Miro je za života urastao u Krista, i nakon smrti je s Njim postao znak nade i ohrabrenja – i to na našoj, hrvatskoj grudi, za hrvatski narod. Iako mlad, sa svega 27 godina života, prožetost Kristom učinila ga je zrelim za potpuno predanje Bogu i narodu. Nekada suputnik svojih župljana, danas pred licem Božjim zagovornik svoga naroda. Kao svećenika, nosilo ga je potpuno predanje Bogu: „Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda.“

Što li se promijenilo od don Mirinoga vremena? Misli svetih ljudi nadilaze vremena, jer kao u viziji vide i dalje, što čini i za nas danas aktualnima njegove riječi: „Misli moje lete do svih vaših sela i vas vidim kako ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga vašim mrskim klevetama, vašim nepoštivanjem blagdana, vašim nepoštivanjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš.“

Zagrlio je svoje vjernike ljubavlju pastira, a time i svoj hrvatski narod: „Hvala ti, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom... Upoznao sam tvoju dušu, oćutio tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje.“ I upravo u danima kada nam je potreban zagrljaj Neba, Crkva nam ga uzdiže na čast oltara kao onoga koji je Krista srčano naviještao tužnom i trpećem narodu. I danas je narod tužan, i danas mnogi trpe. I danas osjećamo bijedu života, kao i u don Mirino vrijeme. Ali to nije naše konačno stanje: „Bijedan je naš život! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u ovakvim okolnostima – ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se traži žrtva i predanje Bogu i bližnjemu.“ Svojom je krvlju dao temelj. Za njega je nedužna krv temelj društva koje se ponovno rađa u boli. Temelj imamo u križu, bol imamo u bijedi i trpljenju. Još je samo potrebno roditi se i izdići iz zemlje, upravo u smjeru koji križ pokazuje – uspravno, u smjeru Neba i vodoravno, grleći svijet i u ljubavi prema bližnjima slaveći Boga: „Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom. Zbogom!“

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.