Vremena svjedoka nisu za nama. Ona traju dok je svijeta i vremena.
O da traju i u nama i među nama!

Povijest Evanđelja povijest je svjedoka – uočenih i neuočenih.
Njihovo svjedočanstvo evanđeoskog života dodaje života svima:
i onima koji ljube i onima koji traže i onima koji ne znaju što čine.

Biti svjedok Evanđelja zahtijeva izrazitost bez isključivosti.
U postojanosti.
Nije dovoljno da mi govorimo Evanđeljem.
Potrebno je da mi Evanđelju dopustimo da govori kroz nas a umjesto nas.

Ne, vremena svjedoka nisu za nama.
I danas se u svijetu umire za Evanđelje.
Ubijaju ih jer ne žele pristati na manje od života u skladu s Govorom na gori.

Mi naoko ne živimo u vremenima zaoštrenih podjela.
Ali zaoštrene podjele žive među nama, samo što ih prečesto zakriva mlakost.
O da ne dopustimo da nas mlakost dijeli, da nas mlakost odijeli od našeg srca, od Evanđelja!

Srce svjedoka srce je određeno, a prostrano – ni u čemu se ne želi razlikovati od Evanđelja.
Evanđelje je njegov zavičaj i nebo kojemu ide ususret.
O da se u ime Evanđelja ne dijelimo od brata čovjeka, pa ni od brata koji je zaboravio da nam je brat!
O da u ime Evanđelja nikoga ne isključujemo iz svog srca!

Onima koji ljube, onima čije je biće prožeto Evanđeljem, i život i smrt posve su prihvatljiva cijena da bi posvjedočili Evanđelje onima s kojima žive, naraštajima koji slijede.
Oni sav svoj život pridodaju Evanđelju da bi Evanđelje nastavilo svoj hod ovom zemljom.
Jer Evanđelje nije moguće živjeti prigodice.
Nije moguće uskratiti se Evanđelju, nije moguće umrijeti Evanđelju a živjeti.
Evanđelje je život živih – i u životu i u smrti živih.
O da svakoga od nas – i tebe i mene – Isus kada ponovno dođe prepozna svojim!
O da Evanđelje svakoga od nas – i tebe i mene – danas i u svakome danu prepozna svojim!