Kada gledamo lik našega blaženog Miroslava, teško je ne zapitati se otkuda njemu tolika vjera, tako velika snaga za žrtvu, tako neizmjerna ljubav prema Bogu koja se pokazivala u konkretnoj ljubavi prema svakome čovjeku s kojim je on došao u dodir? Što je njega pokretalo, što ga je činilo tako jednostavnim, poniznim, skromnim, a opet tako odlučnim u naviještanju Kraljevstva Božjega i branjenju svega onoga što se odnosilo na Boga i život? Kako bi dobili odgovor na to pitanje dovoljno je baciti pogled na njegove zapise, njegova pisma, te na svjedočanstva onih koji su ga poznavali. Preko svega toga i u svemu tome naići ćemo na molitvu. Vlč. Miroslav je u svakoj prilici molio. On je znao da je molitva zanos srca, pogled upravljen Ocu, kako u radosti, tako i u žalosti, otvoreni i iskreni razgovor sa Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem. On je svoju vjernost, oduševljenost za Boga i ljubav hranio preko molitve. U tome razgovoru s Bogom najviše je otkrivao sebe, dubine svoga srca, ono što je, što ga muči, što želi, jer je znao da sve to najbolje razumije njegov Bog. Onaj koji ga je pomilovao i pozvao, koji ga je učinio svojim svećenikom.

«A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.» (Post 2, 25)
«Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti.» (Mk 15, 24)

Ti si Bog moj! – usklik je sudjelovanja u Božjoj stvarnosti, usklik potpuna priznavanja, potpuna predanja i posvajanja. On uključuje dva izdvajanja: Tebe Boga koji jesi i mene čovjeka koji Te priznaje i priznavanjem posvaja i to u savršenoj točnosti tog odnosa. Tri se riječi tog kratkog usklika odnose na Boga (Ti, si, i Bog, a samo jedna na čovjeka – moj). No, svaka rečenica, svaki usklik koji počinje s Ti nužno pretpostavlja sugovornika, onoga tko je izgovora i onoga tko se u tom izgovaranju obraća tom Ti. Ta rečenica odgovara na ponudu Boga čovjeku, ponudu osobnog odnosa Boga i čovjeka, ponudu koja uključuje slobodu i svjestan izbor. Upravo taj je zaziv, taj usklik Bulešić uzeo za svoj moto kao odgovor na Božju ponudu.

U Evanđeoskoj besjedi na gori kao sedmo blaženstvo navijesti Isus svojim učenicima ovo.
Blago mirotvorcima:
Oni će se sinovima Božjim zvati!
Isto tako, u završnoj besjedi na posljednjoj večeri, reče im:
Mir vam ostavljam,
Mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.

Stat crux dum volvitur mundus
I sad tu smo jopet noseć svo brimênje,
čekajuć od mira novo navišćênje.
Povidaju vitri:
Svud kadi su s križa teple kapi pale.
zasos’ će nad mrazon od sunca sopìle;
laz pod mrazon ìščuć
pod bàbinin pâson,
već restu mež lišćen vazmènčice bile!
H tebi restu, Meštre -
ljúbeć blagoslôvnu ovu teplu grudu;
h Tebi... ki znaš vicije od srca i droba:
kroz brajde do ulik, do Petrova jidra,
do nedìlje svete od praznega groba.