Kao što ovaj naš istarski poluotok obogaćuju naše tri drage rijeke: Mirna, Raša i Dragonja, tako su iz blaženikova srca, potpuno uronjena u srce Kristovo, tekle tri rijeke koje žele obogatiti sve nas. To su rijeka predanja – potpunog davanja života Kristu, rijeka oprosta ¬ i rijeka mira koje, pretječući jedna drugu, donose u ljudsko srce Božje svjetlo tjerajući tamu. Mir je posljedica djelatne ljubavi u otpuštanju i oprostu, a onaj koji život potpuno daje Kristu, otvorio je u svom srcu prostor za mir. I kao što se zemaljske rijeke ulijevaju u veliko more, tako se i ove rijeke naših srdaca žele uroniti u veliko more Božje ljubavi. 

Moj Bože, tu sam. Bojim se. Možda više za druge nego za sebe. Isuse, ohrabri me. Prosvijetli me. Došli su po mene da idem k ranjenom partizanu u šumu. I on, hvala Ti i dika budi, i on se želi pomiriti s Tobom prije nego umre. Svi su oni – i partizani i Njemci i Talijani pred situacijom smrti samo ljudi potrebni pomirenja s Onim kome idu i s onima od kojih se dijele. Ali kad sam duhovno pomogao Nijemce ili fašiste prijetili su mi partizani, a ako me sad uhvate Nijemci i shvate da idem partizanu, nema mi spasa.

Blaženog Miroslava Bulešića nosim u svojim uspomenama kao posebice drag lik. Nakon rata mnogo je istarskih župa ostalo bez župnika. Tako i naša župa – Sv. Petar u Šumi. Nedjeljne i blagdanske mise služili su susjedni svećenici. Jedne ljetne nedjelje najavljen je Miroslav Bulešić koji je bio poznat kao neumoran, mlad svećenik. Pred crkvom su ga čekali stariji muškarci, žene su već bile u crkvi i molile krunicu. I mi djeca bili smo u crkvi, pred oltarom. Mladi je svećenik stigao biciklom iz Tinjana, preko duboke Drage i malo je kasnio. Kad je došao u svima prisutnima zavladala je radost. Nakon propovijedi slijedilo je prikazanje. Za milostinju smo davali tzv. jugolire; nije ih bilo mnogo, a nisu ni mnogo vrijedile, jer se ništa nije moglo kupiti. Mi smo djeca tada dok se pobirala milostinja bili najnemirniji. I ja među njima. U klupi pred oltarom, po običaju, među odličnim starcima, sjedio je moj djed, koji je uvijek nosio sa sobom štap, palicu. Da bi nas malo primirio, posebice mene, štapom me je dohvatio i učočkao po glavi! Nije bilo toliko bolno koliko ponižavajuće. Smirio sam se, osramoćen i ponižen.

Lako je izvikivati parole ili zapisivati lijepe rečenice i misli, ali kada netko potpuno predanje i potpuni oprost i živi, tada je to snažni glas koji više nije samo zapisano slovo na papiru nego svjedočanstvo uklesano u vječnost, upisano prolivenom krvlju onoga koji svoj život daruje za istinu i za druge.

Pulska Arena će 28. rujna 2013. godine svjedočiti jednom od najuzvišenijih trenutaka svoje povijesti. Pulska Arena koja je simbol zabave ovoga svijeta, ali i simbol kršćanskih mučeništva, prvi put u svojoj tisućljetnoj povijesti u svojim njedrima bit će svjedok proglašenja blaženim jednog od mučenika novije povijesti.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.